Saša Ibrulj - Tišina s Grbavice

Pisanje odgovora na slična pitanja u ovakvim kolumnama rijetko je jednostavno. Baš nikada to nije prosto skupljanje činjenica i objašnjavanje situacije. Naprotiv, većinom skupljate raštrkane komadiće puzle kako bi, koliko je to moguće, sastavili nešto što zvuči kao logična i dovoljno argumentovana priča. Međutim, kada je trenutna situacija u Želji u pitanju i oni rijetki komadići koje možete donekle provjeriti i pokušati uglaviti u širu sliku konstantno mijenjaju oblik i ostavljaju vas ne samo bez odgovora, nego sa sve više i više pitanja.

Ono što se bez nekakvog straha da ćete pogriješiti jedino može uraditi je pobrojati šta se do sada desilo. Krajem decembra prošle godine Željezničar je, nakon godina spekulacija, konačno i službeno potvrdio da je Sanin Mirvić izabran za strateškog partnera tima s Grbavice. Radi se o Bosancu koji se, kao i njegov brat Ismir koji je na čelu rivalskog FK Sarajevo, poslovno ostvario u Sjedinjenim Američkim Državama. Za razliku od burazera, Sanin stalno boravi u Americi, nije aktivan na društvenim mrežama, a samim tim se i ne zna mnogo o njemu. Na internetu se mogu pronaći podaci o vlasništvu, suvlasništvu ili partnerstvu u kompanijama u Americi, Aziji i Evropi koje se bave širokim spektrom poslova, od kojih je najzastupljenija prehrambena industrija.

U Željezničaru su njegovu poziciju, barem tako djeluje izvana, zamislili slično bratovoj u FK Sarajevo. Mirvić bi bio najveći ulagač, a zauzvrat bi dobio potpunu kontrolu nad upravljanjem klubom. Za to je, naravno, potrebno i izmijeniti Statut kluba, s obzirom na to da je Željo - kao i svi drugi bh. klubovi - udruženje građana i kao takvo ne može biti u privatnom vlasništvu. U decembru je Željo i službeno potvrdio sve to; u međuvremenu je Mirvić dobio ulogu predsjednika i potpredsjednika Skupštine, a on je imenovao i upravni odbor na čijem čelu je kao glavni operativac bio Nijaz Brković. Odrađena je i jedna pressica, predstavljeni su neki osnovni planovi, doveden novi trener i djelovalo je kao da se krenulo s radom.

Sve to je, naravno, pratilo brdo špekulacija - o visini ulaganja, o budžetu (pričalo se o 10 miliona maraka), o investicijama u igrački kadar, infrastrukturu, omladinski pogon i apsolutno sve vezano za razvoj kluba. Nije to ništa čudno, obično tako i bude, svi sve znaju i pričaju, pogotovo kada stvari izgledaju pozitivno kako su u tom trenutku izgledale u Želji. Rezultati to i nisu pratili, ali rezultati su za ovu priču svakako sporedni, jer svaki je plan bio dugoročni. Još jedna promjena trenera sa Stojanovića na Savu Miloševića barem je donijela kakvu-takvu stabilnost i napredak u igri.

Nakon toga sve je maltene u magli.

Brković i uprava su nakon dva mjeseca dobili nogu, bez jasnog objašnjenja zašto. Krenula je lavina spekulacija, koje su pojačane njihovom objavom financija, koju je onda klub demantovao. U međuvremenu je postalo jasno i da postoji problem s promjenom Statuta, koje resorno ministarstvo nije odobrilo. Onda je i Savo Milošević iznenada podnio ostavku, a s istom ponudom ga je ispratio i direktor Haris Slato, što je klub praktično ostavilo bez jasne operativne strukture i pojačalo osjećaj haosa. Priča o Statutu se potpuno zakuhala, otvorilo se političko pitanje s obzirom na to da je resorni ministar pravde FBiH Vedran Škobić iz HDZ-a, a u kuloarima se počelo pričati i o hlađenju interesa Mirvića i zatopljenju interesa nekih struja koje su već bile u klubu, odnosno njihovom dobro zakamufliranom sukobu.

Šta je od ovoga istina? Nemoguće je donijeti neki jasan zaključak.

Klub je potpuno zatvoren; od trenutka kada se povukao Milošević (zbog manjka podrške kluba i garancija za narednu sezonu), ostavku ponudio i Slato, zakotrljala se priča o namjernom blokiranju promjene Statuta, a javno su reagovali samo igrači. Mirvić je u SAD, s Grbavice ne dolazi ništa osim muka i tišine, koji onda sami po sebi dodatno komplikuju situaciju i podgrijavaju atmosferu nepovjerenja. Da li je Mirvić i dalje zainteresovan? Ima li neki skriveni interes? Da li je Statut loše rekonstruisan ili je ovo još jedan politički cirkus koji koči razvoj jednog sportskog kolektiva? Ili možda treća strana ima svoj interes u svemu tome? Sve ovo može a i ne mora biti istina, ali činjenica je da ne donosi apsolutno ništa dobrog klubu.

Naprotiv, sve ovo je ogroman izvor frustracije za one jedine koji su u posljednjih nekoliko godina bili bezuslovno odani i strpljivi - navijače Željezničara. Oni su zapravo ti koji najviše zaslužuju da s Grbavice ne ostaju nijemi i da jasno iskomuniciraju dešavanja od kojih ovisi budućnost njihovog kluba. Na skupštini Željezničara vjerovatno se neće riješiti problemi, ali bi zato trebalo da se konačno otvore karte i detaljno objasni gdje je, zašto i zbog koga zapelo.

Jer navijači Željezničara više od svega zaslužuju da konačno čuju istinu. Kakva god ona bila.