Saša Ibrulj - Željezničar: Podvući liniju

Probudio je nadu onaj gol Viniciusa Peixota duboko u sudijskoj nadokandi u Prijedoru, nadali su se navijači Željezničara da bi se stvari konačno mogle okrenuti naopako, u onom smjeru boljem za njih. Stidljivo se pričalo o Evropi i ta priča nije bila nerealna; Premijer liga je toliko izjednačena da je u ovih nekoliko kola i dalje sve moguće. Ispostavilo se da je Savo Milošević riješio neke probleme, ali nikako ne može onaj najveći, onaj kojemu se niko nikada nije nadao - problem Grbavice.

Velež je na ovaj stadion došao u novembru kao autsajder, ekipa koja je dobila tek četiri od svojih 12 utakmica i koja je pod, tada još uvijek zvanično privremenim trenerom, Ibrom Rahimićem tek stvarala preduslove za ulazak u bolju formu. Željo je, s druge strane, imao probleme ali je i dalje bio tek na dva prvenstvena poraza i bez poraza na svom stadionu godinu dana. Međutim, taj dvoboj potpuno je promijenio sezonu za obje ekipe - Rođeni su pobjedom (2-1) na Grbavici krenuli u seriju koja ih je vratila u borbu za Evropu.

Za ovu priču mnogo važnije je ono što je napravio Željezničar. Ili bolje rečeno, što nije napravilo.

Kada je ovog vikenda na Grbavicu opet došao Velež, to je značilo da je Željo napravio puni krug - na njegovom stadionu u međuvremenu su gostovali svi ovosezonski premijerligaši. I zato još nevjerovatnije zvuči da Željezničar na svom stadionu u međuvremenu nije dobio baš nikoga.

Rođeni su ove subote prije svega bili pragmatičniji. U prvo poluvrijeme su izašli da utakmicu dobiju i stvorili veći broj šansi, dominirali posjedom i imali potpunu kontrolu utakmice. U drugom dijelu Velež je bio mnogo skromniji, ali sudeći prema izmjenama i potezima u samoj utakmici, djeluje da je to bila namjera, izaći na nastavak tako da se ne izgubi, svjesni vrijednosti tog jednog boda. Međutim, najveći problem za Želju je taj što je ostao utisak da oni ničim nisu natjerali Velež na te svoje odluke; Ibro Rahimić ih je donio sam, a Željo se samo prilagođavao utakmici i pokušao izvući najviše.

Ovaj put to je bio bod; isto kao i protiv Posušja, Sarajeva, Sloge, Radnika i Širokog Brijega, dok su gubili od Borca, Zrinjskog i Rudara iz Prijedora. Šest od 27 sasvim je jasan pokazatelj gdje je Željezničar prokockao svoju sezonu.

Lako je postaviti pitanje šta je pogrešno sa Željom na Grbavici, ali realno je da niko ima pravi odgovor na to. Prije svega, nema apsolutno nikakve logike, ne u uslovima u kojima Željo igra. Neko će reći da je pritisak na domaće igrače veliki, odnosno da su očekivanja publike velika, ali jesu li zaista? Jeste publika razočarana, ali niti u jednoj utakmici navijači nisu okrenuli leđa svom klubu i čitavo vrijeme su bili - ili barem trebali biti - vjetar u leđa. Opravdanje ne može biti ni teren, koji jeste loš, ali ipak je to Željina kuća, a i nije da se nisu snalazili u Bijeljini ili Prijedoru, gdje su tereni u najmanju u ruku u istom ili lošijem stanju. Željo ima limitiran igrački kvalitet, to je također činjenica, ali opet je valja staviti u kontekst. A kontekst su bukvalno svi ostali klubovi u ligi, od kojih velika većina njih igrački nije bolja od Željezničara - naprotiv.

Dakle, ostaje nam svojevrsna psihološka barijera koja se pred igrače digla jednom kada su kola krenula nizbrdo. Nije to ništa neobično u fudbalu, a lijek za to najčešće je onaj kojeg je upotrijebio i Željo - promjena trenera. Ne toliko zbog činjenice da novi trener, pogotovo u ovoj ligi, donosi neke ogromne pomake, koliko zbog toga što u svlačionicu dolazi čiste glave i neopterećen porazima svojih prethodnika. Međutim, ni Slaviša Stojanović ni Savo Milošević to nisu uspjeli napraviti i jedini adut kojeg je Željo u toj borbi sa samim sobom imao je prosto nestao.

Ovim remijem s Veležom utrka za Evropu matematički ipak nije gotova i, kako rekosmo na početku, do kraja sve jeste moguće. Željezničar je bolji nego što je bio u februaru; Milošević jeste napravio napredak u igri, a činjenica je i da Plavi nisu izgubili šest zaredom, odnosno da su upisali dvije pobjede na gostovanjima. Ali možda bi za ovaj Željin tim bilo dobro da što ranije podvuče crtu, da presječe i psihološki prestane tu svoju borbu za nešto. Da se odluči da je Savo Milošević zaista taj i da se, opet polako, korak po korak, krene u planiranje naredne sezone.