Saša Ibrulj - Očekivano ništa

Teško je pronaći prave riječi koje bi vjerno prenijele ono što smo gledali u, kako mu vole tepati, najvećem derbiju bosanskohercegovačkog fudbala. Zapravo, riječi same po sebi nisu problem; teško je pronaći mnogo toga vrijednog zapisivanja i opisivanja u 158. po redu nadmetanju Željezničara i Sarajeva. Gradski rivali nam nisu ponudili mnogo, nisu nam ponudili gotovo ništa, pa je i sasvim normalno da je nakon devedeset minuta rezultat na semaforu bio kao i onaj na početku - Željezničar nula, Sarajevo nula.

Od nekih se utakmica ne očekuje puno. Zvijezde su se tako poklopile da je ovog aprila zaista bilo nelogično očekivati nešto pretjerano u ovom derbiju. Prije svega, i jedni i drugi imaju tešku, frustrirajuću sezonu, u kojoj su daleko od svojih ciljeva i ambicija i nikako sebi nisu mogli priuštiti poraz. Izgubiti od gradskog rivala u ovom trenutku značilo bi dodatno komplikovanje stvari, svojevrsni vrhunac nezadovoljstva za navijače, i treneri su prije svega željeli to izbjeći. Uz to i jedni i drugi pod pojasom ove sezone imaju po jedan trijumf, pa je ručna mogla biti dodatno zategnuta.

Igrače je dočekala krcata Grbavica, ali - barem je tako izgledalo pored malih ekrana - i atmosfera je splasnula kako je vrijeme prolazilo. Prije utakmice Željo se zahvalio i Edinu Džeki, proslavio plasman reprezentacije, ali sve što je uslijedilo nakon početnog udarca djelovalo je više kao antiklimaks; kao da su i fudbalski navijači generalno emotivno potrošeni nakon Cardiffa i Zenice. Ipak, čak i takva, atmosfera je bila najbolji dio ove priče.

Od prvog trenutka bilo je jasno da su se - bez obzira šta trener Sarajeva govorio nakon utakmice - i jedni i drugi postavili tako da minimiziraju rizik. Nakon nekoliko dodavanja moglo se pročitati da ovu utakmicu može riješiti neka velika greška, eventualno prekid, u najboljem slučaju neočekivana kontra. Za Savu Miloševića je ovo bio prvi derbi i u to specifičnom trenutku; on je Želju preuzeo nakon ogromne krize i još uvijek je u fazi stabilizacije i igre i rezultata. Zato nije čudo da mu je prioritet bio da zaštiti svoj gol - Željo je loptu dao Sarajevu i izbjegavao pritisak, spuštao nisko u dupli blok i čekao.

Sarajevo jeste imalo neke solidne situacije u prvom dijelu, ali utisak je da su dolazile više kao posljedica individualnog kvaliteta kojeg Cvitanovićevi igrači imaju. Sarajevo je teško loptu prenosilo u protivničku trećinu, a i kada jeste, nije bilo konkretno - prvi i jedini udarac u okvir vidjeli smo u 33. minutu.

Stvari su se blago promijenile u nastavku, u koji je Željo ušao s nešto većom ambicijom prema naprijed. U svlačionici je ostao Galchev kojeg je zamijenio Raščić, a trener Željezničara je pokušao prenijeti težište igre na protivničku polovinu. To je uključivalo i pritisak na izlazak Sarajeva iz zadnje linije. Upravo je jedna takva situacija dala rezultat - Odinaka je u duelu osvojio loptu, Radovac ju je proslijedio usamljenom Miloševiću uz desnu aut liniju. Na loptu se sjajno ubacio Krpić, ostavio za Pejića, a ovaj lako pogodio - daleko najljepši trenutak utakmice, u konkurenciji valjda jednog. Igrači Sarajeva odmah su okružili sudiju Musića; ovaj je otišao na ekran i pronašao kontakt Odinake i Mujkića za faul.

Kad će se već o tome pričati danima, možemo se upitati i mi - da li ga je bilo? Na prvu je izgledalo kao prekršaj, onda nam dva ugla VAR-a nisu ponudila jasan dokaz da jeste. Zaista je teško donijeti jasan zaključak, a nema sumnje da ćemo u narednih nekoliko dana čuti mnogo njih.

Ono što je za ovu priču važnije, taj gol kao da je dodatno zatvorio utakmicu. Milošević je kao nešto i pokušao ali nije mogao; Cvitanović nije ni to. Kako je vrijeme prolazilo, sve više se gledalo u satove. I jedni i drugi su imali poluprilike - Sarajevo dvije iz prekida, Željo dvije iz kontre. Ali utisak je, nakon prikazanog, da bi apsolutno svaki rezultat osim ovih nula naprema nula bilo nepravedno.

U nedostatku dešavanja na terenu, najveća priča je zapravo psihologija i jednih i drugih. Ovih devedeset minuta bilo je samo potvrda da su i jedni i drugi preopterećeni onim što nisu napravili. Zato nije nikakvo čudo da su i Cvitanović i Milošević bili različitog utiska od njihovih navijača, ali i potpuno odvojeni od realnosti prikazanog. I jedan i drugi su tražili pozitivne stvari, govorili o neutralizaciji protivnika, ispunjavanju taktičkih zadataka, borbenosti i želji. Jer s aut linije i jednih i drugih ovo jeste dobar rezultat - sve što su željeli je da ne izgube. I nisu izgubili.

To što smo mi izgubili dva sata gledanja u ništa i ne treba zanimati trenere Željezničara i Sarajeva. Priuštili su nam jedan od najlošijih derbija u posljednjih pet godina, ali su sebi zaradili kakav-takav mir. Barem do narednog vikenda. Ili možda narednog derbija kojeg će - ako ga dočekaju oba trenera - igrati u posljednjem kolu, vrlo vjerovatno bez rezultatskog pritiska kakav je bio ove subote.

A tada će valjda biti nešto i za napisati i ispričati.