Saša Ibrulj: Totalno drugačiji od drugih

Fudbalski navijači često su opsjednuti idejom klupskog DNK. Valjda je to normalno za ljudsku prirodu, pogotovo kada je tribalizam u pitanju. Ideja da smo posebni, totalno dragačiji od drugih; da mi i samo mi imamo identitet koji nas izdvaja od ostalih i kojeg mogu da poznaju samo izabrani.

Ali u suštini je DNK samo još jedna lijepa priča. Narativ koji nam pomaže da lakše prihvatimo stvarnost, bilo da je ona uspješna ili bolna, i da s njom nekako živimo.

Problem s klupskim DNK zapravo nije u tome što ne postoji, nego u načinu na koji ga koristimo. Prečesto služi kao jeftin alat za kratkoročni hajp, ali i kao maglovito, gotovo nadrealno objašnjenje nečijeg uspjeha. Njime se znanje, rad i odgovornost zamjenjuju frazama o “poznavanju sredine” i nekom mističnom protoku kluba kroz vene, kao da je to samo po sebi dovoljno.

U tom prostoru između mita i stvarnog rada nalazi se Ibro Rahimić.

Ovaj danas 62-godišnji trener rođen je u Mostaru i prošao je kompletnu omladinsku školu Rođenih. Za prvi tim je debitirao u avgustu 1982. kod Muhameda Mujića, ali mu je taj ulazak s klupe protiv Slobode bio jedini nastup prije nego je otišao na kaljenje u trebinjski Leotar. Pod Bijeli Brijeg se vratio šest godina kasnije i izbrojao 87 prvoligaških nastupa, igrao i finale Kupa Jugoslavije, te se, kao i većina igrača tog vremena, okušao u inostranstvu.

U septembru 2012. prvi put je sio i na trenersku klupu, i to naravno Veleža, s kojim je izborio opstanak u ligi serijom od deset utakmica bez poraza u samoj završnici sezone.

U novoj sezoni u prvih devet utakmica imao je tek dva poraza, ali tri pobjede i četiri remija nisu bili dovoljni da ga zadrže na klupi.

Opet se vratio i to u najtežem trenutku za Velež. U oktobru 2016. Rođeni su bili skoro na dnu drugoligaške tabele, a Rahimić je dao otkaz u tada trećeplasiranom premijerligašu Mladosti iz Doboja kod Kaknja i preuzeo vrući krompir. Kroz tri sezone je gotovo bez ikakvih financijskih ulaganja gradio ekipu za povratak u društvo najboljih i taj je cilj i ispunio, da bi nakon tri poraza u prva tri kola nove sezone morao otići.

Ništa od toga, kao ni činjenica da se ovog ljeta vratio u klub kao sportski direktor, a onda kad je zagustilo s rezultatima i preuzeo trenersku poziciju, ne govori koliko je zapravo Rahimić Veležovac od njegovog ponašanja pored terena za vrijeme i nakon utakmica. Jasno je da je Ibro Rahimić prije svega navijač ovog kluba i da mu je crvena boja izuzetno važan dio karaktera. I taj dio jeste izuzetno važan za ono što je napravo - ali ne i najvažniji.

Rahimić, priznaće to i sam insistirajući na važnosti uloge svog prethodnika, nije napravio nikakve drastične promjene nakon preuzimanja tima od Gorana Sablića u oktobru. Ali jeste donio tri izuzetno važne stvari ovoj ekipi. Prije svega, unio je defanzivnu organizaciju i disciplinu. Ovaj Velež ne opterećuje estetikom i opštim utiskom; želi imati kontrolu, ali prije svega kako bi osigurao svoju defanzivnu strukturu.

Posljedično, Rahimićev Velež je strpljiv i sposoban igrati na rezultat - samo je jedna utakmica, uključujući i gostovanje niželigašu Majevici u Kupu, završena s dva gola razlike, i to ona prva sa Slogom; u samo dvije smo vidjeli tri gola.

I prema naprijed Velež izgleda organizovano i s jasnim planom, ali je jedan od ključnih faktora dobrih igara bio i taj da je Rahimić ekipi dao i svojevrsnu slobodu. Osjetio je trener Rođenih da u ekipi ima nekoliko igrača koji profilom i karakterom vole improvizaciju - prije svega Antu Hrkaća, ali i Edu Vehabovića koji je dobio mnogo veću ulogu u veznom redu, donekle i Ivana Šarića, svakako mladog Aldina Mešića i Vasilija Đurića. To Rođenima u ovako izjednačenoj ligi daje fleksibilnost, ali i nekakvu dozu nepredvidivosti, inače tipičnu za ekipe iz donjeg dijela tabele.

Sve to, ali opet i prilagodljivi i otvoreni Rahimićev karakter, naravno u kombinaciji s malo sreće i dobrih rezultata, ovoj ekipi su donijeli pozitivnu energiju i ogromnu količinu samopouzdanja. U prvih osam kola bio je to tim koji je ostavljao pozitivan utisak na terenu, ali je promašivao zicere, primao nesretne golove i u utakmice ulazio spuštene glave; s Rahimićem to se u potpunosti promijenilo.

No, čini li to nakon ove zimske pauze Velež ozbiljnim kandidatom za Evropu?

Zapravo je jako teško odgovoriti na to pitanje. I Mostarci su ove zime pretrpjeli određene kadrovske promjene, prije svega kada su u pitanju igrači rotacije poput Tina Blaža Lauša, Huse Karjaševića ili Nermina Haskića koji se oprostio.

S druge strane, ostali su isključivo na prinovama i to iz federalne lige, te Palestincu s izraelskim pasošem Ayhamom Shhadeom. To u praksi znači da nisu riješili neke od ključnih problema - prije svega onaj u vrhu napada, gdje se čini da će čekati oporavak Dominika Dogana, odnosno na desnom boku, gdje je alternativa povrijeđenom Ajdinu Nukiću transformirani Mićo Kuzmanović, eventualno Vehabović.

Mnogo će se faktora morati poklopiti za dobar rezultat. Prije svega kada je u pitanju mir i stabilnost u samom klubu - ako već želite pričati o DNK, Velež ima tradiciju samoranjavanja i proklizavanja gotovo od svog postojanja - ali i strpljenju i realnim očekivanjima navijača. Pogotovo ako u jednom trenutku stvari krenu u pogrešnom smjeru. Velež je ustvari s promovisanjem Rahimića u trenera, u neku ruku već skrenuo s onoga što su najavili dugoročnim putem kojim ga je trebao voditi Rahimić kao sportski direktor.

I nije nemoguće da im se to vrati kao bumerang, da u ovako izjednačenoj ligi - ima li boljeg dokaza od početka sezone? - kola krenu nizbrdo, a onda ogromna očekivanja i ambicije ubiju pozitivu i stvaranje tima za budućnost.

Ali kako god postavite stvari, Velež u narednu sedmicu i derbi s Borcem ulazi s dobrim temeljem, pozitivnom energijom i velikim potencijalom. Što je mnogo više nego su imali prije četiri mjeseca. Ogromne zasluge da je to tako idu upravo Rahimiću, ali ne zato što je uno di noi, što je drugačiji od drugih, što zaista ima taj Veležov DNK - nego zato što je napravio jako dobar posao.

Jer ovo nije još jedna priča o identitetu, nego o treneru koji, na svoj, specifičan način, zna šta radi i koji je ekipi donio organizaciju, strukturu, disciplinu i pozitivnu energiju, detalje koji u ovakvoj ligi često jesu presudni.

I kakav god bude, u kojem god smjeru ode, Velež u ovo proljeće barem ulazi kao Rahimićev Velež koji ima nadu u dobar rezultat. A s obzirom na prvi dio sezone, to je samo po sebi već uspjeh.