Saša Ibrulj: Je li Premijer liga BiH stvarno bolja ili - samo izgleda tako?

Kada je prošlog petka William Gallas onim svojim promuklim glasom izgovorio ime Zrinjskog, a zatim mu dodijelio Crystal Palace kao gosta u šesnaestini finala Konferencijske lige, to više nije bilo nikakvo čudo niti nešto nadrealno. Bh. klubovi su u posljednje tri godine sistemski pomjerali granice onoga što se smatra “normalnim”, pa je takav i dolazak osvajača engleskog FA kupa.

Aktuelni prvak Bosne i Hercegovine je prije dvije sezone probio led plasmanom u (tada još) grupnu fazu, Borac je sezonu kasnije napravio iskorak i uhvatio osminu finala, da bi Zrinjski sada nastavio niz i plasirao se u nokaut fazu u kojoj će dočekati engleskog premijerligaša. Rezultati bh. klubova u trećem po snazi evropskom takmičenju prosto više nisu nekakva slučajnost i egzotika; to je danas dio obrasca i više nije iznenađenje.

Međutim, znači li to nužno i da je sama liga napredovala? Evropski rezultati posljednjih sezona nude tu jako privlačnu tezu, da je Premijer liga Bosne i Hercegovine napravila ogroman korak naprijed. Ali svaka teza vrijedi samo onoliko koliko može izdržati ozbiljno propitivanje. Pogotovo kada dolazi iz okruženja koje već predugo živi od kratkih uzleta i dugih praznina između njih.

Dakle, je li Premijer liga Bosne i Hercegovine zaista bolja - ili samo izgleda tako?

Ljudi vole da ga mjere, pogotovo kada im se na prvu čini da je veći - ili u ovom slučaju bolji. Ali da bi poređenje imalo nekakvog smisla, mora ga se staviti u realan okvir i dati mu kontekst. Jasno da su bh. klupski fudbal i liga u okviru koje se i igra napredovali u odnosu na svoje početke prije trideset godina. Vidljiv je i napredak u odnosu na prije, recimo, deset godina, jer da nije to bi značilo i da vrijeme stoji. Međutim, nekoliko je važnih faktora čiji bi razvoj mogao dati odgovor na pitanje koliko je zaista taj napredak veliki.

Na prvu bi najočitiji argument trebao biti onaj infrastrukturni. Dolaskom Vice Zeljkovića za predsjednika Nogometnog saveza BiH aktualizirala se i priča o ugrađivanju hibridnih terena na premijerligaškim stadionima, i to je možda i najbolji potez ove strukture vodstva NSBiH. Ako zatvorimo oči na nepravilnosti u odabiru izvođača radova - i to je, je li, normalizovana stvar u našem društvu - i probleme sa samim izvođenjem tih radova, evidentno je napravljen ogroman napredak kada je u pitanju stanje travnjaka u Premijer ligi. Nove terene dobili su mostarski klubovi, dobili su ga i Borac i Sarajevo, kao i Tuzla, Posušje i Široki Brijeg i Doboj. Uslovi rada za ekipe (i trenere) su drastično promijenjeni, što je utjecalo i na druge faktore poput taktičkog pristupa pa i same kvalitete, međutim priča o hibridima nije crna i bijela.

Kada otvorimo oči vidimo da je projekat koji je započeo 2022. stao na osam terena, a ugovor je predviđao njih 12 u tri godine koje su sada već odavno istekle. Uz to, posljedica javašluka kod izvođenja radova, ali i problema sa održavanjem je dovela u pitanje životni vijek nekih od terena, no to je problem kojim ćemo se, vjerovatno, baviti za koju godinu. S druge strane, kada je u pitanju infrastruktura van samih terena, tu je BiH i dalje jedna od najzaostalijih zemalja na svijetu.

Izuzmemo li stadion kojeg je (silom prilika) s Bijelog Brijega otjerani Velež pravio u etapama i koji je još uvijek nedovršen, Bosna i Hercegovina nema niti jedan jedini stadion koji je kompletno izgrađen u ovom vijeku. Dorađivana je i još uvijek se dorađuje Grbavica, radilo se i radi na Bijelom Brijegu, kao i na Gradskom stadionu u Banjaluci, radilo se i na Tušnju, Koševu i Bilinom polju, no sve su to bile improvizacije i rekonstrukcije, kako bi se stadioni doveli u “može proći” stanje.

Što nas dovodi do pitanja posjete. Dakle, u posljednjih desetak godina nije napravljeno gotovo ništa što bi dodatno privuklo ljude na stadione kada je u pitanju komfor, odnosno infrastruktura. Na to se nadovezuje i jedan od najvećih problema kojeg ovo takmičenje ima - ono sa marketingom. Ligom upravlja NSBiH i ona nije samostalan entitet, pa nema baš nikakvu strategiju ili plan razvoja, odnosno ne čini ali baš apsolutno ništa kako bi stvorila bilo kakav interes među publikom. Sve ostaje na samim klubovima koji - opet - improviziraju i čiji rezultati su skromni. Neki od njih rade bolje, neki lošije, ali generalni je utisak da BiH decenijama zaostaje za modernim fudbalom u tom smislu, što se, naravno, osjeti i na posjeti.

Prema zvaničnim podacima posjeta od prekida sezone zbog korone stagnira i ne prelazi 2600 gledalaca po utakmici; maleni je to napredak u odnosu na prije deset godina kada je prosjek bio nešto manji od 2000. Doda li se na to činjenica da službene brojke zapravo lupaju predstavnici klubova i (ponekad) delegati, realnost je da su one još i manje, što je ipak ozbiljan pokazatelj koliko su zaista ljudi uvjereni da je - liga bolja.

A dobro, šta je sa sistemom takmičenja? Bosanskohercegovačko prvenstvo dugo je imalo 16 klubova, onda je liga skraćena na 12, da bi od ove sezone svjedočili novom sistemu s deset klubova i četverokružnim rasporedom. I dok je sistem u teoriji dobar, jer bukvalno u svakom kolu nudi barem jedan tradicionalni i nekoliko rezultatskih derbija, faktori poput posjete pokazuju da nije donio instant napredak u tom smislu. Teza je da smanjenje lige donosi veću koncentraciju kvaliteta, no to je dobra priča u teoriji. Za nju bi u praksi mnogo više značilo da je to sistemska priča, a nije. Nije jer iz lige i dalje ispadaju dva kluba, a dva koja ulaze dolaze iz nižeg ranga podijeljenog na entitete, kojeg čini ukupno čak 28 klubova, od kojih je dobar komad gotovo pa amaterskih.

Organizacija klubova priča je za sebe. Prema zakonima BiH privatni sportski klubovi nisu mogući, ali nekoliko njih pronašlo je rupe u zakonu kako bi zapravo prepustilo vođenje najvećim ulagačima. Drugi vode lokalni biznismeni, dok trećima barem na papiru upravljaju bivše legende. Međutim, gotovo svi su ovisni o lokalnim (ili nacionalnim) političarima; neki manje, neki u potpunosti. I kada je to u pitanju, ništa se nije promijenilo u odnosu na prije, recimo, pet godina. Ali, ulazak investitora, bogatih sponzora i pretvaranje klubova u važne političke projekte drastično je povećalo financijska ulaganja u igrački kadar. Ili bolje rečeno u prosječna primanja igrača, barem u teoriji.

S druge strane, i budali je jasno da je dobar dio financijskih izvještaja - koje svi moraju javno objaviti žele li dobiti licencu za takmičenje - jako korigovano i ni blizu istine, te da je mnogo sivih zona i crnog novca u igri. Onda kada ga ima; ni u 2026. nije neobično da, recimo, klub koji je lani igrao osminu finala evropskog takmičenja i zaradio milione eura mjesecima - kasni s isplatom plata, dok je klub koji će igrati evropsko proljeće u isto vrijeme i tradicionalno najveći porezni dužnik. I tu je samo početak, ništa drugačije ni bolje nije ni u ostalim klubovima, i prije ili kasnije svi prolaze kroz financijske krize.

A to je dobar pokazatelj da ljudi koji vode klubove ne funkcionišu pretjerano drugačije nego su funkcionisali prije pet, deset ili čak dvadeset godina. U prilog tezi o boljem fudbalu teško da može ići i način na koji se većina bh. klubova odnosi prema svojim omladinskim školama i akademija. Naravno, izuzetaka ima, što smo vidjeli u prijelaznom roku ove zime koji je možda i najplodonosniji ikada, no generalno se jako malo prave pažnje posvećuje mladim igračima. Klubovi se muče s uslovima treniranja, sa stručnim kadrom, ali i davanjem prilike mladim igračima. Iako je već nekoliko godina na snazi pravilo da na terenu mora biti barem jedan domaći U21 igrač, ono u praksi nije dalo neki veliki rezultat i isplivavanje talenta na površinu češće je - kao i ranije - stvar slučajnosti nego konkretnog plana.

Ali barem je veći upliv skupljih (većinom stranih, ako takvima smatramo i one koji dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije) igrača i trenera donio veću kvalitetu same igre, što je u ovoj priči najvažnije?

Pa i nije baš.

Da se razumijemo, u Premijer ligi BiH se zaista igra bolji fudbal nego se igrao ranije. Smanjenje lige jeste donijelo veću kompetitivnost, upliv skupljih igrača i nešto više kvaliteta, bolji tereni osnovni preduslov da se igra drugačiji stil fudbala. Slično je i s kvalitetom trenerskog kadra; iako je domaći blago zaostao u odnosu na kolege iz okruženja, liga je ipak ili dobila pa razvila ili promovisala nekoliko ozbiljnih trenerskih imena, koji su utjecali i na promjenu pristupa i taktičke zrelosti i igrača i klubova. Međutim, najveći problem isti je kao i prije pet i prije deset godina - nedostatak kontinuiteta. I opet je to u neku ruku posljedica svih već nabrojanih faktora; treneri rade pod ogromnim pritiskom i iako malobrojne ali zahtjevne publike i neukih klupskih čelnika; igrači i dalje Premijer ligu vide kao prolaznu stanicu ili priliku da na zalasku karijere uzmu novac uz malo truda. Ogromna je fluktuacija igrača i trenera; kompletne ekipe se mijenjaju na svakih dvanaest, a često i šest mjeseci i manje.

Posljednji argument je onaj prvi - bh. klubovi prave značajno bolje rezultate u Evropi. Ali i njega treba uzeti sa rezervom, jer daleko od toga da su stvari crne i bijele. Uspjehu bh. klubova jako je pomogla promjena sistema takmičenja i padobranstvo; danas je prvacima mnogo olakšan put do Konferencijske lige. S druge strane, klubovi koji prolaze kroz kvalifikacije nisu opravdali ta očekivanja - naravno, uvijek ima pozitivnih iskakanja, ali je činjenica da su bh. predstavnici u poslednje tri sezone ispadali čak dva puta od predstavnika Andore, onda i od Slovenaca, Slovaka, Gruzijaca i Azerbejdžanaca, između ostalih.

Istina je, kao i uvijek, negdje između. Bosanskohercegovački klupski fudbal jeste prirodno napredovao, ali je isto tako činjenica da mu je društvo taj napredak usporilo. I da mu je, bez obzira na to što je novo normalno da u Mostaru gostuje Crystal Palace a da se u Banjaluci igra osmina finala evropskog takmičenja, ipak potencijal mnogo veći nego što ga se trenutno koristi.

Fudbal u BiH i njegovi klubovi, utisak je, napreduju ali usprkos, a ne zahvaljujući ljudima koji ih vode.