Saša Ibrulj: Minimalan rizik, minimalan dobitak

Na semaforu dvije nule. Na terenu tek malo više od toga. Ali te ništice i po jedan bod koji su zaradili Velež i Borac sasvim su realan ishod i na najkraći, ali i najbolji način opisuju ono što su nam dva tima ponudila i zaslužila za devedeset minuta.

Ipak, utisak je da su i jedni i drugi, s obzirom na sve, sasvim zadovoljni kako se završilo. Najzadovoljniji su opet vjerovatno u Zrinjskom, koji narednog vikenda u direktnom duelu u Banja Luci ima priliku preuzeti vrh, ali i kontrolu prvenstva u svoje ruke.

Sve je u ovoj utakmici zapravo bilo tačno onako kako ste mogli i očekivati i prije nego li se lopta zakotrljala terenom. Velež i Borac su kroz posljednjih pet godina stvorili specifično rivalstvo, pogotovo kada su u pitanju utakmice u Mostaru.

Bez obzira na formu jednih ili drugih, gotovo da su preslikane, liče kao jaje jajetu. Nije to povod da izvadite flašu najbolje blatine i uživate; ovo je tekma za najjaču hercegovačku lozu koja će vas grijati i držati budnima do kraja. Čvrsto, agresivno, stalno na rubu, a opet uz minimalan rizik, čekajući grešku protivnika, eventualno nekakav prekid ili kontranapad.

Zadnjih pet u Mostaru, uključujući i ovu, završeno je bez pobjednika (tri puta po 0-0, dva puta 1-1), a Borac je ovdje u zadnjih dvadeset godina dobio samo jednu, onu prekinutu utakmicu u septembru 2021.

Zato nije nikakvo čudo da je Vinko Marinović došao visoko podignutog garda; gostovanje ovdje je za Borac teško samo po sebi, a pritisak je dodatno podignuo Zrinjski, koji je slavio dan ranije (Sloga, 1-0) i bodovno se izjednačio. Borcu je trebao dobar rezultat, uz što manje rizika.

Velež je, valjda svjestan svojih limita, kao realnost prihvatio da ne smije ući u nekakav haos i nadigravanje. Jesu Rođeni od dolaska Ibre Rahimića napravili sada već puni krug a da nisu izgubili - hoće reći igrali su sa svih devet protivnika - ali je i dalje golim okom vidljiv zaostatak za vodećim kada je u pitanju sirovi kvalitet.

Zimu nisu iskoristili da se pojačaju, niti jedan novi igrač nije započeo ovu utakmicu, i dalje su bez klasičnog špica i njihova ideja i ne može biti pretjerano ambicioznija od one s kojom su počeli derbi s Borcem. Odnosno, trebao im je dobar rezultat, uz što manje rizika.

Pauza od skoro dva mjeseca bila je više nego dovoljna da i jedni i drugi savršeno pripreme ovu utakmicu. Velež je znao da mora apsorbirati početni pritisak, usporiti utakmicu, pokušati zadržati loptu u trokutu Hrkać-Šerbečić-Abdullah.

Borac je s druge strane znao da mora pokušati visokim presingom, natjerati Rođene da im predaju loptu i staviti ih pod što veći pritisak. I stvar je da su i jedni i drugi donekle uspjeli u tome; Borac u prvih 25 minuta, dok su Hiroš i Savić, donekle i Juričić i Skorup mogli koliko-toliko pritiskati zadnju Veležovu liniju. Velež u narednih 20, kada je Borac djelovao energetski potrošen.

Međutim, ni jedni ni drugi nisu iskoristili kartu koju su imali u rukama u svojim periodima dominacije. Mogli bismo nabrojati nekoliko dobrih prilika, pogotovo Borca u prvom dijelu, ali kad se podvuče crta sve je ostalo većinom na šutevima iz daljine, ponekoj dobroj kontri, te prekidima nakon kornera Veleža.

Djelovalo je kao da niti jedni niti drugi nemaju dovoljno vjere u svoje mogućnosti, dovoljno hrabrosti da preuzmu rizik i pokušaju prelomiti utakmicu, barem ne u tolikoj mjeri da su u kontinuitetu igrali dobro.

Kada je Rahimić s terena povukao Abdullaha, a Marinović mu odgovorio zamjenom Savića, kasnije i Hiroša ritam je dodatno pao - kao kad dvojica šahista shvate da će kroz par poteza remi biti izvjestan, ali eto ipak nastave potajno se nadajući nekakvoj grešci protivnika. A greška se nije desila, morali su pružiti ruku jedan drugom i nasmijani prihvatiti po bod. Dobar rezultat, uz minimalni rizik.

Za Rahimića je cilj ispunjen, s obzirom na to da je ostvaren dobar rezultat; Velež nije izgubio desetu utakmicu zaredom, iskontrolisavši najbolju ekipu lige i ne dozvolivši još gotovo ništa.

Rođeni su ostali u pozitivnom ritmu, s pozitivnom atmosferom, i dalje na dohvat Sarajeva a ispred Širokog s kojim će igrati dva puta u četiri dana, kod kuće u kupu i u gostima u prvenstvu. Sasvim dovoljno.

S druge strane, za Vinka Marinovića situacija je mnogo komplikovanija. U teoriji, uzmemo li u obzir tradicionalni problem kojeg Borac ima u Mostaru, te činjenicu da je u ovako izjednačenoj ligi bukvalno svaki bod izuzetno vrijedan - i za njega je ovo pozitivan rezultat.

View this post on Instagram

A post shared by FK Borac Banja Luka (@fkboracofficial)

Ali pristup, a i sama izvedba, mogli bi biti problem za trenera Banjalučana. Jasno da je oprez potreban, ali od ekipe koja pretenduje na titulu prvaka, koja je zabila najviše golova u ligi, koja je i dalje na vrhu tabele, u ovakvim se utakmicama očekuje da će preuzeti ne samo više rizika, nego i pokazati autoritet i samopouzdanje. A od Borca nismo vidjeli ništa od toga u Mostaru.

Koliko će ova utakmica biti brzo zaboravljena zapravo zavisi od narednog vikenda. Sada Borčeva liderska pozicija, ali i pozicija u utrci za prvaka zavisi od narednog gostovanja Zrinjskog, što automatski znači da i Marinovićev posao vrlo vjerovatno visi o istoj niti. Prvo ispadanje iz kupa, kasnije poraz od Zrinjskog na kraju prošle polusezone, sada dva ispuštena boda u Mostaru i najednom stvari ne izgledaju pretjerano dobro za šefa struke Borca.

Ispuni li cilj i narednog vikenda podeblja razliku nad aktualnim prvakom, Marinović će popraviti i svoju poziciju, popraviti samopouzdanje, ali i autoritet znanja u samoj ekipi i među vodećim ljudima klubu. Sve drugo dovodi Borac u podređeni položaj u odnosu na Zrinjski, a Marinovićevu situaciju u svlačionici i na hodnicima Platonove na kritičnu tačku.

Godina je tek počela - Marinović se provukao na kolokviju kod Veleža, ali već narednog vikenda slijedi mu najveći i najteži ispit.