Car je go

U onoj Andersenovoj bajci dva krojača sašila su caru odijelo od tkanine koju navodno ne vide samo glupi i nesposobni, pa je čitav dvor, u strahu da ne ispadne i jedno i drugo, glasno hvalio krojeve kojih nema.

Portugalski fudbal svoju verziju te bajke izvodi već pola decenije, s tim što se njegovo odijelo ne šije od tkanine nego od jedne rečenice: dok god Kristijano igra, Kristijano će biti tu. Mijenjaju se krojači koji je izgovaraju, mijenjaju se sale za konferencije, mijenjaju se i turniri poslije kojih se izgovara, ali rečenica ostaje ista. Nju je ove sedmice, prije nego što je pozvao ijednog igrača, prije nego što je vidio ijedan trening, prije nego što je uopšte razgovarao sa čovjekom o kojem je riječ, izgovorio i Žorže Žezus. I time je, u prvom radnom danu, cara obukao u novo odijelo, a nama rekao sve što o novom portugalskom projektu treba znati.

Roberto Martines je otišao onako kako odlaze ljudi koji znaju da im niko neće tražiti da ostanu. Sam je izgovorio presudu: došao je da osvoji Svjetsko prvenstvo, nije ga osvojio, i prema sopstvenoj logici nije imalo smisla nastavljati. U toj rečenici, izgovorenoj nakon poraza od Španije u osmini finala, bilo je više dostojanstva nego u čitavom njegovom mandatu. Da podsjetim da je čovjek koji je sahranio jednu zlatnu generaciju u Belgiji dobio priliku da isto uradi i sa drugom, mlađom, portugalskom. Priliku je iskoristio.

Na njegovo mjesto došao je Žezus. Sedamdeset i jedna godina, ugovor na četiri, do Mundijala koji će Portugal 2030. organizovati kod kuće, zajedno sa Španijom i Marokom, na stogodišnjicu prvog Svjetskog prvenstva. Trener ozbiljne biografije, čovjek koji je sa Benfikom uzimao titule kad je Benfika još značila ono što je nekad značila, koji je sa Al-Hilalom pravio istorijsku sezonu, i koji je prošle godine u Rijadu, sa Al-Nasrom, osvojio saudijsko prvenstvo. Sa Kristijanom Ronaldom u napadu.

I tu je najzanimljiviji paradoks čitavog imenovanja. Žezus u klupskom fudbalu nikad nije bio sentimentalan čovjek. Naprotiv, čitavu karijeru gradio je na sukobima sa zvijezdama, na svlačionicama koje su ga mrzjele i igrale za njega, na uvjerenju da je trener važniji od svakog imena na papiru. Takav čovjek, na posljednjem velikom poslu svog života, mandat otvara gestom čiste sentimentalnosti: garancijom četrdesetjednogodišnjaku, izdatom unaprijed, bez uslova koji bi se mogli izmjeriti. Dok god igra i dok god je u stanju da bude pozvan, biće pozvan. Ronaldo kao simbol portugalskog fudbala, Ronaldo kao težina u svlačionici, Ronaldo koji nikad neće biti problem, ni za reprezentaciju, ni za njega lično.

Da bismo razumjeli zašto svaki novi selektor polaže istu zakletvu, moramo se vratiti u Katar, u decembar 2022. godine. Fernando Santoš je tada uradio ono što se ne radi: ostavio je Ronalda na klupi u osmini finala protiv Švajcarske. Portugal je te večeri odigrao najbolju utakmicu u posljednjih deset godina, Gonsalo Ramoš je postigao het-trik, bilo je šest komada u mreži Švajcaraca, njihov najteži poraz u eri fudbalskog uspona, i na tren se učinilo da je formula pronađena, da je dovoljno bilo samo imati hrabrosti. Nekoliko dana kasnije Portugal je ispao od Maroka, a nekoliko sedmica kasnije Santoš više nije bio selektor. Pouka koju je portugalski fudbal izvukao iz te epizode nije bila da tim bez Ronalda igra bolje. Pouka je bila da je čovjek koji ga je ostavio na klupi dobio utakmicu i izgubio posao. I tu pouku su naučili svi koji su poslije došli.

A istorija se, kad hoće da bude okrutna, ne zaustavlja na tome. Jedini veliki trofej u istoriji portugalske reprezentacije, onaj iz Pariza 2016. godine, osvojen je na večer kad je Ronaldo napustio teren u dvadeset i petom minutu finala, uplakan, na nosilima. Portugal je te noći, oslobođen i uplašen istovremeno, odigrao sat i po najdiscipliniranijeg fudbala svoje istorije i srušio Francusku golom Edera, igrača kojeg se pola Evrope tada nije sjećalo. Najveća noć portugalskog fudbala dogodila se bez najvećeg portugalskog fudbalera na terenu. To niko u Lisabonu ne izgovara naglas, ali to svi znaju.

Eder Goal vs France | Euro 2016 Final Full HD Watch on YouTube

Sadašnja generacija, u međuvremenu, čeka. Vitinja, Žoao Neveš, Bruno Fernandeš, Bernardo Silva: vezni red koji bi svaki selektor na planeti uzeo ne trepnuvši, najbolji na papiru koji svjetski fudbal trenutno nudi. I taj vezni red već godinama ne igra fudbal nego posluženje, davi se u pokušaju da nahrani statičnu tačku na vrhu formacije, prilagođava svoje kretanje čovjeku koji se ne kreće. Španija je u osmini finala pokazala razliku golim okom vidljivu: njeni veznjaci igraju jedni za druge, portugalski igraju za jednoga.

I tu dolazimo do podatka koji je poslije grupne faze obišao svijet, i koji bi bio smiješan da nije tako precizan. Kristijano Ronaldo na ovom Svjetskom prvenstvu nije napravio nijedan uspješan dribling. Nijedan. Nula. A Vozinja, četrdesetogodišnji golman Zelenortskih Ostrva, čovjek koji je na turnir došao iz anonimnosti, napravio je dva. Izvukao se ispod presinga argentinskih napadača, dva puta, kao od šale, kao da mu je to posao. Golman male ostrvske reprezentacije predriblao je više protivnika od najvećeg driblera svoje generacije, od momka koji je nekad na Old Trafordu radio stepover dok se stadion dizao na noge prije nego što bi lopta uopšte krenula.

Opta je otišla i korak dalje: Ronaldo je jedini napadač na svijetu koji je kroz posljednja dva Mundijala odigrao preko petsto minuta a da nijednom nije prošao čovjeka. Dvije smjene generacija, dva turnira, pola hiljade minuta, i nijedan prolaz. Statistika je hladna i često nepravedna, i driblinzi zaista nisu mjera centarfora, ali ovo nije statistika o driblinzima. Ovo je statistika o kretanju. O tome da na terenu stoji igrač koji više ne učestvuje u igri nego je čeka, i da čitav sistem, najtalentovaniji sistem u Evropi, mora da se savija oko tog čekanja.

U bajci je bilo potrebno dijete da iz gomile vikne ono što svi vide a niko ne smije. Ovdje je tu ulogu odigrala statistika: brojka nula, izgovorena bez zlobe i bez straha, onako kako brojke i govore.

Cijenu, kao i uvijek, ne plaća onaj o kome se priča nego oni o kojima se ne priča. Gonsalo Ramoš, koji je u Kataru pokazao šta portugalski napad izgleda kad diše, godinama uči da igra od utakmice do utakmice, od milosti do milosti.

Goncalo Ramos Goal vs Croatia Watch on YouTube

Čitava generacija napadača odrasta znajući da špic nije pozicija za koju se konkuriše nego prijesto koji se nasljeđuje, i da red za nasljeđivanje ne određuje forma nego biologija. U svakoj drugoj reprezentaciji svijeta to bi se zvalo kadrovskim problemom. U Portugalu se zove poštovanjem.

Ima tu, naravno, i onoga o čemu se u fudbalu ne piše rado. Ronaldo nije samo igrač, on je industrija: dresovi, sponzori, punjenje stadiona, milijarde pregleda. Nijedan predsjednik saveza ne želi da bude onaj koji je penzionisao brend, pogotovo ne uoči domaćeg Mundijala, kad svaka ulaznica i svaki sekund pažnje imaju cijenu. I zato odluka koju bi trebalo da donese struka godinama stoji negdje između marketinga i mitologije, i čeka da je umjesto svih donese vrijeme.

Najzanimljivije je, međutim, što je najavu kraja izgovorila porodica, a garanciju nastavka struka, i to tim redom. Katija Aveiro je uoči utakmice sa Hrvatskom u Torontu, pred kamerama i bez okolišanja, poručila da je ovo posljednji ples njenog brata u dresu reprezentacije, da uživamo dok traje, jer se prema informacijama kojima raspolaže kraj nalazi sasvim blizu.

Sam Ronaldo, vjeran sebi, godinama govori o kraju kao o nečemu što je blizu ali nikad dovoljno blizu da bi dobilo datum. I dok porodica najavljuje oproštaj a selektor produžetak, između njih stoji kalendar: EURO je za samo dvije godine, dovoljno blizu da posljednji ples uvijek pronađe još jednu pjesmu. Ako se rečenica dok god igra, biće pozvan primijeni doslovno, oproštaj koji je sestra najavila u Torontu može se odgoditi do Engleske, pa onda i do 2030, jer posljednji plesovi u ovom filmu nikad ne prestaju, samo mijenjaju dvorane.

Reći će neko da veliki šampioni nikad i ne znaju stati, i biće u pravu. Lebron Džejms i Tom Brejdi su odbijali da se povuku, obojica su igrala duboko u petu deceniju života uprkos svima koji su ih ispraćali godinama unaprijed. Ali Brejdi je u četrdeset trećoj osvojio Superboul, Lebron je i dalje jedan od najboljih igrača, čija odluka o novom timu je i dalje najveća NBA priča (da praštaju Janis i Braun). Njihovo odbijanje da stanu bilo je pokriveno učinkom, iz večeri u veče, iz posjeda u posjed. Oni su bili po sportskoj biologiji starci, ali po statistici rijetko ne najbolji igrači na terenu koji igraju. Ronaldo je, sudeći po ovom turniru, postao nešto drugo: hodajući muzej koji se obilazi, kojem se klanja, oko kojeg se pravi red, i koji zauzima najskuplju salu u zgradi.

A vrijeme računa ovako: 2030. godine, na domaćem Svjetskom prvenstvu, onom zbog kojeg je Žezusov ugovor i potpisan na četiri godine, Kristijano Ronaldo imaće četrdeset pet godina. Niko, naravno, ne kaže naglas da je projekat zamišljen tako da traje do tada. Ali niko ne kaže ni da nije. I u toj tišini između dvije neizgovorene rečenice stanuje čitava portugalska fudbalska sadašnjost.

Portugal ima generaciju kakvu nema niko. Ima veznjake koji bi nosili svaku reprezentaciju svijeta, ima krila, ima mladost, ima i vrijeme, četiri godine do turnira kod kuće, što je u fudbalu čitava epoha. Prvi test je već u septembru, protiv Velsa u Ligi nacija, i biće to obična utakmica koju će svi gledati zbog jedne jedine stvari: ko će istrčati na vrhu napada. Jer Portugal ima sve osim odgovora na jedno jedino pitanje, ono koje se ne postavlja.

Zato će i sljedeći mandat, kad jednom dođe, početi kako počinju svi. Novi čovjek, nova sala, ista rečenica. I dok god neko ne vikne jasno i glasno "CAR JE GO", tako će i ostati.