Luis Hamilton, Deže Kostolanji i Velika nagrada Mađarske

Postoje sportovi koje pojedini gledaoci naročito strastveno prate, a što one koji su prema tom sportu ravnodušni prilično zbunjuje. Ponekad ništa nije toliko zbunjujuće kao tuđa strast kada je ne dijelimo. Meni se takva stvar zna desiti kad gledam fanove Formule 1. Imam u krugu prijatelja i poznanika strastvene gledaoce Formule 1 na televiziji. To mi je uvijek nekako neobično. Ali taj nivo čuđenja je prilično nizak u poređenju sa jednim iznenađenjem od prije nekoliko godina kad sam se u maju, za vrijeme trajanja Filmskog festivala u Kanu, našao na Azurnoj obali. Spavao sam u Nici, a vozom sam išao u Kan i onda je jednog jutra na željezničkoj stanici bila nezamisliva gužva. Ispostavilo se da to nisi filmofili, nego ljubitelji Formule 1 koji su namjerili do Monaka da gledaju trku. Bilo ih je sa svih strana svijeta, raznih godina, i muškaraca i žena. Vidjelo se da su strašno uzbuđeni. Goni ih, jasno je, neki jak i opsesivan interes.

Ne sumnjam da će neki od tih ljudi sada za vikend biti u Budimpešti povodom Velike nagrade Mađarske. Još 1936. je započela tradicija moto trki u Budimpešti koja se završila početkom Drugog svjetskog rata. A tačno pola vijeka kasnije, 1986, dok još traje hladni rat, Berni Eklston uspjeva da organizuje prvu trku Formule 1 iza, kako se to govorilo, gvozdene zavjese. Bio je to važan i sportski i politički događaj. Tom prilikom, iako su karte za onovremeni standard bile jako skupe, došlo je čak oko dvije stotine hiljada gledalaca. Te 1986. pobijedio je Nelson Pike koji je naredne godine i odbranio trofej. 1988. godine trijumfuje legendarni Ajerton Sena, a dogodine Najdžel Vilijams. Sve su to takmičari koji su za ljude iz moje generacije praktično sinonim za ovaj sport, čak i kad ga nisu pratili. U narednim godinama najčešće će pobjeđivati Luis Hamilton, a veliki broj titula ima i Mihael Šumaher. U istoriji ove trke, Hamilton ima osam pobjeda, Šumaher četiri, a Sena tri. Inače, osam Hamiltonovih pobjeda u Mađarskoj je najviše pobjeda uopšte u istoj trci na Formuli 1 odnosno jednako broju pobjeda Mihaela Šumahera na Velikoj nagradi Francuske.

Priča o Luisu Hamiltonu jedna je od onih koje popularno zovu “filmskim”. Imao je samo devet godina kad je hrabro prišao “šefu” Meklarena i najavio mu da je on budući veliki šampion Formule 1. Takođe, Hamilton je svojevrsna suprotnost konceptu “fahidiotizma” pošto se istakao i u popularnoj muzici, filmu i modi. Čovjek je pravi, kako se to kaže, “adrenalin džanki” koji se i u slobodno vrijeme bavi različitim ekstremnim sportovima. Najvažnija stvar, međutim, sada je to što je i Hamilton među ovogodišnjim takmičarima Velike nagrade Mađarske. Prošle godine je upravo na mjestu pominjanih silnih uspjeha dosegao možda i dno svoje dosadašnje karijere. Otud je vjerovatno i motivacija ove godine ogromna. Prošle godine je, naime, upravo poslije Velike nagrade Mađarske Hamilton samog sebe javno proglasio “apsolutno beskorisnim”. Čak je sugerisao Ferariju da mora da promijeni vozača tj. njega.

Formula 1 kao takva je, naravno, posljedica razvoja automobilske industrije. A automobil kao takav je jedna od metafora modernosti, bilo na Zapadu, bilo na Dalekom istoku. U kontekstu kulture, asocijacije prije dolaze iz Amerike, Japana ili Njemačke, nego iz Mađarske, ali ne mora nužno da bude tako. Pisali smo u ovoj rubrici više puta o “preklapanjima” lične lektire i sporta. U posve drugom kontekstu, zbog nekog teksta o prevođenju, čitam na engleskom knjigu “Kornel Večernji” mađarskog pisca Dežea Kostolanjija i u njoj odjednom sljedeći pasus: “Vozač je vozio znatno brže od dozvoljene brzine, punim gasom, nadajući se napojnici.

Na zadnjem delu automobila, mala lila lampa gorela je neprirodnim, hemijskim svjetlom. Naprijed su farovi bacali tepih svjetlucavih zraka na tamnu površinu puta - gumene gume nikada nisu mogle da ga stignu. Činilo se da se ovaj tepih od zraka mijenja, ponekad djelujući potpuno novo u svakom trenutku, a ponekad je stajao nepomično, pa je izgledalo kao da je to onaj stari, jedan te isti tepih koji auto nosi sa sobom i, pošto se nikada ne troši, munjevitom brzinom i u bezgrešnoj jasnoći ponovo i ponovo prostire ispred sebe”.

Kostolanji je čudesna figura mađarske kulture i književnosti mitske Srednje Evrope. Rođen je u Subotici 1885, a umro u Budimpešti 1936, ovdje već pomenutoj  godini, godini kad je u Budimpešti održana prva međunarodna automobilska trka, legitimni “predak” Velike nagrade koja se održava ovog vikenda. A Kostolanji posljednjih decenija skoro da doživljava renesansu prisustva u angloameričkoj književnoj kulturi da praktično nije uopšte teško zamislvo da Luis Hamilton uzme da ga čita.

U psihologiji postoji kliše da su vozači Formule 1 vrlo često neobično sujevjerni. To se tumači kroz kombinaciju konstatne opasnosti i stalnog postojanja faktora koji su izvan pojedinačne ljudske kontrole. Otud bi možda Hamiltonu moglo biti indikativno da je Veliku nagradu Bahreina prije pet godina osvojio baš na Kostolanjijev rođendan.

Bilo kako bilo, pred Hamiltonom je izuzetno važna trka na mjestu koje mu je mnogo češće donosilo radost nego tugu, mada je tuga vezana baš za prošlu godinu. Fanovi ovog sporta, bilo pred malim ekranima, bilo na licu mjesta, u Budimpešti, imaju razloga da Veliku nagradu Mađarske nestrpljivo iščekuju. A Hamilton će - kostolanjijevski – da traži munjevitu brzinu sa bezgrešnom jasnoćom.