Uvijek ćemo imati 2008.

Ne biraš baš trenutak kada će ti sport nekoga zauvijek podvući pod kožu. Desi se to uglavnom onda kada si dovoljno mlad da vjeruješ da velike stvari traju vječno, a dovoljno lud da jednu sezonu zamijeniš za čitavu životnu fazu, pa ti onda jun 2008. ne ostane samo kao fleš memorija, nego kao unutrašnji pejzaž, kao mjesto na koje se vraćaš svaki put kada te Boston iznervira, razočara, povrijedi ili podsjeti da navijanje nije vaspitna mjera nego oblik dobrovoljnog emotivnog trovanja.

Te večeri Seltiksi su pregazili Lejkerse 131:92 u šestoj utakmici finala, uzeli 17. titulu i prvu poslije 22 godine (prvu nakon skoro 15 godina od kako pratim NBA, ako je to kome bitno), a Dok Rivers je dobio ono što će mu do kraja karijere biti i orden i uteg, prsten koji niko nikada neće moći da mu oduzme, ali preko kojeg će svako imati pravo da ga mjeri.

Zato vijest da je Rivers završio sa trenerskim poslom, poslije odlaska iz Milvokija i njegovog priznanja na podkastu kod Bila Simonsa da je “gotov”, da je to vjerovatno to, nije samo vijest o još jednom NBA penzionisanju.

To je, barem iz ugla čovjeka koji je navijao za Boston i zna šta znači ono “Anything is possible” iz jednog drugog grla i jedne druge noći, zatvaranje jednog komplikovanog poglavlja u kojem nikada nijesi mogao da dobiješ čistu emociju, onu jednostavnu, urednu, bez nervoze, bez onog čuvenog “da, ali”. Rivers iza sebe ostavlja 1.194 pobjeda u regularnoj sezoni, šesto mjesto na vječnoj listi NBA trenera, plej-of skor 114-112, titulu iz 2008. i ulazak u Kuću slavnih kao dio klase 2026. godine. To nije biografija za sprdnju, koliko god internet ponekad obožavao da od njega pravi pokretni mim.

I upravo tu počinje najteži dio svakog ozbiljnog teksta o Doku Riversu, naročito ako ga pišeš iz ugla prosječnog navijača Bostona, makar i sa distance. Nije problem napisati hvalospjev. To je najlakša verzija, uzmeš 2008, dodaš malo Garneta, malo Pirsa, malo one stare bostonske gladi za titulom, kako su bili ranvopravni, možda bolje reći dostojni protivnici super Majamija, i svi sretni kući.

Mogli bi i o Lob sitiju, najatraktivnijoj košarci tog vremena.

Nije problem ni razvaliti ga, pobrojati sve serije koje su se raspale, sve plej-of večeri u kojima je njegova ekipa djelovala kao da joj se odjednom isprazne i pluća i mozak, sve trenutke u kojima se činilo da je pritisak stigao prije njega. Teško je, međutim, uraditi jedino pošteno, priznati da je istina kod Riversa uvijek bila neugodna, razlomljena i višeslojna, da je bio istovremeno i dovoljno dobar da uđe među najveće i dovoljno frustrirajući da nikada ne dobije onu toplinu opšteg istorijskog konsenzusa.

Možda je baš zato tako primamljivo krenuti od Simonsa, jer je i tu cijela priča savršeno riversovska, puna ironije i sportskog licemjerja koje svi nosimo u sebi. Bil Simons je 2006. na ESPN-u doslovno pisao tekstove u kojima je vapio da Boston otpusti Riversa, toliko uvjeren da je Dok dio problema, a ne rješenja, da je praktično unaprijed spremao teren za njegovu smjenu. Jedan tekst se čak zvao “Goodbye Doc, hello Greg?”, kao uvertira za tanking, loteriju i Grega Odena, dok je u drugom otvoreno govorio da bi Seltikse možda trebalo spašavati “kompetentnim trenerom”. Dvije godine kasnije, Rivers je bio šampion sa Seltiksima, a cijela ta stara bostonska priča odjednom je dobila onu boju koju dobiju sve priče koje se završe titulom, postanu ljepše, urednije, smislenije nego što su zaista bile dok su trajale.

To je ujedno i prva velika istina o Doku Riversu. Njegova karijera nikada nije bila glatka. Nije imao auru nedodirljivog taktičkog monstruma, onog tipa trenera čije rotacije ljudi uče napamet i čije se prilagodbe tretiraju kao univerzitetska predavanja. Nije bio ni patološki inovator, ni košarkaški laboratorijski pacov, ni čovjek koji će svakim timeoutom promijeniti geometriju utakmice.

Rivers je bio nešto drugo, neko ko je dugo živio od glasa, autoriteta, energije, osjećaja za svlačionicu, hijerarhije, povjerenja i atmosfere. U NBA-u se to često podcjenjuje, naročito u eri kada svi obožavaju da vjeruju kako se košarka svodi na spreadsheet i na jedan “adjustment” u trećoj četvrtini, ali vođenje ljudi, posebno velikih NBA ega, nikada nije bilo sporedna vještina. Rivers je u tome često bio veoma dobar, ponekad i odličan.

Nije slučajno što je već u prvoj sezoni na klupi Orlanda, 1999/2000, sa timom koji je završio na 41-41 i ostao tik ispod plej-ofa, uzeo nagradu za trenera godine. Nije slučajno ni to što se održao 27 godina na NBA klupama, od Orlanda, preko Bostona, Klipersa i Filadelfije, do Milvokija. Liga te ne drži toliko dugo ako si prevara. Liga te ne drži toliko dugo ako si samo medijski trik. U najgorem slučaju, liga te pusti da jednom uhvatiš dobar talas, pa te brzo vrati na obalu. Rivers je, međutim, ostajao. Vraćao se. Dobijao nove poslove. Vodio nove zvijezde. To se ne dešava ljudima koji ništa ne znaju, ma koliko i sam negdje to često provučem kroz neformalnu priču.

Ipak, kada pišeš o njemu, nikad ne možeš pobjeći od one druge polovine ogledala. Jer Rivers nije samo trener koji je osvojio titulu sa Bostonom, nego i trener čije ekipe nakon 2010. više nijesu prošle dalje od konferencijskog polufinala, čovjek čije ime stoji uz tri izgubljene plej-of serije nakon vođstva 3-1, što je i jedinstven i ružan rekord.

Nije to internet zloba, niti izmišljena priča, to je dio njegove stvarne košarkaške biografije, možda i njen najtvrdoglaviji dio. Rivers je često znao da dobije tri utakmice u seriji, a onda kao da bi neko u petoj, šestoj ili sedmoj utakmici povukao osigurač. Timovi bi mu postajali zategnuti, napadi tvrdi, odluke sporije, a protivnik odjednom življi i hrabriji. Ponekad je za to bio kriv roster, ponekad zvijezde, ponekad povrede, ponekad realno bolji rival, ali obrazac je ostao predugo da bi bio slučajnost.

Iz bostonske perspektive, najneugodniji dio te priče je što je sve poslije 2008. izgledalo kao produženi pokušaj da se potvrdi da ona titula nije bila jednokratna eksplozija jedne savršene hemije. A Boston je vrlo brzo dobio dokaz da nije bila slučajnost, ali jeste dobio i dokaz da ni najveće stvari ponekad nijesu dovoljne da utišaju šta je moglo biti. Rivers je 2010. opet odveo Seltikse do finala, opet protiv Lejkersa, opet do ivice, i onda je ta serija stala na onih 83:79 u sedmoj utakmici, na onoj noći u kojoj ti je sport već do poluvremena obećao jednu priču, a onda te u završnici ostavio sa sasvim drugom.

Znate šta je najgore sa takvim porazima? Ne bole te samo tada. Ostanu kao neprijatno zujanje u ušima, znate ono, unutrašnje krčanje. Kao argument koji se vraća svaki put kada se godinama kasnije povede rasprava o nekome. Da je Rivers uzeo i 2010, danas bi o njemu pričali potpuno drugim jezikom. Dvije titule sa Bostonom, dvije protiv Kobijevih Lejkersa, druga dobijena u sedmoj utakmici na strani, to je već druga biografija, drugi nivo poštovanja, druga pozicija u istoriji. Umjesto toga, Rivers je ostao u međuprostoru, dovoljno visoko da ga niko ne može odbaciti, nedovoljno visoko da ga svi bez zadrške slave.

A taj međuprostor je vjerovatno i najpošteniji opis čitave njegove karijere. Sa Klipersima je imao talentovan, dubok, često moćan tim, ali nikada nije došao do finala konferencije. Sa Filadelfijom je imao Džoela Embida, Džejmsa Hardena i svu onu tešku, neurotičnu energiju koju samo Siksersi mogu da proizvedu, ali ni tamo nije našao izlaz iz druge runde. Sa Milvokijem je djelovalo da dobija posljednju veliku šansu, onu veteranskog kalibra, posljednji pokušaj da kaže: dobro, znam kako ovo izgleda, ali dajte mi ozbiljnu zvijezdu i ozbiljan razlog, pa da vidimo. Umjesto toga, završio je sa Baksima na 97-103, sa dvije eliminacije u prvoj rundi i sa sezonom 32-50 koja je prekinula niz franšize od devet uzastopnih plasmana u plej-of.

Ali ovdje moraš stati, duboko udahnuti i ne upasti u onu lijenu sportsku naviku da sve staviš treneru na račun samo zato što je njegovo lice najvidljivije. Milvoki nije bio uredan projekat koji je Rivers uspio da upropasti iz čiste trenerske nesposobnosti. Janis Adetokumbo je ove sezone odigrao samo 36 utakmica, Kevin Porter Džunior 38, a sam kraj godine je bio zatrpan tenzijama oko Janisovog zdravstvenog statusa, njegove želje da igra i procjene kluba da ne treba da igra.

Taj nered, taj osjećaj da je sezona već neko vrijeme bila više kontrola štete nego lov na rezultat. To ne oslobađa Riversa odgovornosti, ali je važno jer u NBA-u ljudi prečesto pričaju o trenerima kao da drže daljinski upravljač za sve. Ne drže. Nekada imaju samo pištaljku i sve slabiji uticaj na sav taj haos koji ih okružuje.

I tu dolazimo do dijela koji je najlakše previdjeti kada priča o Riversu sklizne u sprdnju. Bio je lak za sprdnju jer je djelovao kao čovjek koji uvijek mora imati odgovor. Govorio je kao trener. Nosio se kao trener. Imao je glas koji zvuči kao da mu mikrofon automatski doda kredibilitet. To publika voli kada pobjeđuješ, a ne oprašta kada gubiš. Ljudi ne praštaju lako muškarcima koji zvuče kao autoritet, a ostanu bez kontrole. I tu je Rivers postao savršena meta, dovoljno slavan da bude stalno u kadru, dovoljno ranjiv da bude stalno predmet optužbe.

Opet, i to je važno reći bez uvijanja, neke od tih optužbi je zaslužio. Bilo je večeri kada mu je tim djelovao zgužvano. Bilo je serija kada su prilagođavanja kasnila. Bilo je trenutaka kada se činilo da ga utakmica pretekne, da rival promijeni tempo, a njegova ekipa ostane u prethodnoj verziji meča. Bilo je poraza poslije kojih si, čak i ako nijesi navijač suparničkog tima, mogao da osjetiš onaj poznati ukus njegove karijere, utisak da je sa toliko talenata morao izvući više. To je istina. Isto kao što je istina da nijedan trener ne može sam da promaši otvoren šut, izgubi skok, stane na liniju za slobodna bacanja sa kamenom u rukama ili postane mentalno manji u pet odlučujućih minuta.

Zbog toga je Rivers zapravo mnogo zanimljiviji lik od onoga što danas dozvoljavaju društvene mreže, sa svojom potrebom da od svakog napravi ili genija ili klovna. On nije bio ni jedno ni drugo. Bio je ozbiljan trener sa pravim zaslugama i pravim ograničenjima. Čovjek koji je imao jednu od onih sezona koje ti promijene istoriju kluba, grada i navijačkog identiteta, ali i čovjek koji nikada više nije uspio da na istoj razini spoji talenat, zdravlje, tajming, autoritet i hladnu plej-of egzekuciju. U tome nema ničeg sramotnog, osim ako si odlučio da vjeruješ da je sve ispod dinastije neuspjeh.

Meni je, iskreno, uvijek bilo zanimljivo kako se o Riversu pričalo kao da je on neka vrsta sportskog prevaranta koji je cijeli život živio od jedne godine, a istovremeno je većina trenera u istoriji lige nije imala ni tu jednu godinu.

Ljudi izgovore “da, ali 2008” kao da pričaju o srećnom žrijebu u kupu, a ne o tituli sa Bostonom protiv Lejkersa, u jednoj od najvećih mogućih rivalstava koje košarka, ma sport generalno uopšte poznaje.

Neke titule vrijede drugačije. Nijesu sve iste. Nije isto osvojiti prsten kada ti istorija stoji za vratom, kada grad traži potvrdu da još pripada najvišoj košarkaškoj klasi, kada imaš Garneta koji gori, Pirsa koji nosi sav emotivni teret franšize i Reja Alena koji u svemu tome mora biti i hladan i tačan. Rivers je uspio da tom trojcu, uz Ronda, uz cijeli taj sastav, da jezik i red. To nije mala stvar. To nije administrativna funkcija. To je stvarni trenerski rad, čak i ako nije uvijek izgledao kao rad sa suvog taktičkog crteža.

A možda je najpošteniji ugao za njegov kraj baš ovaj, ljudski. Pred odlazak iz Milvokija govorio je da sada ima sedmoro unučadi, sve mlađe od osam godina, i da ga ubija svaki put kada propusti njihov “dan baka i djedova” u školi. To možeš čitati cinično, kao zgodnu oproštajnu rečenicu čovjeka koji osjeti da ga liga više ne zove istim žarom. Ali možeš i drugačije, kao rečenicu čovjeka koji je gotovo pet decenija proveo u košarci bez pravog odmora, prvo kao igrač, onda kao trener, pa opet kao televizijsko lice, pa opet kao trener, i koji je možda prvi put stvarno priznao sebi da ga više ne vuče ona vrsta svakodnevne vatre koja je neophodna da bi se živjelo na toj klupi.

I to je, u krajnjoj liniji, dostojanstven završetak. Ne savršen, jer Riversova karijera nikada nije bila savršena. Ne herojski u onom jeftinom, filmskom smislu. Samo ljudski. Pomalo umorno, pomalo gorko, pomalo rasterećeno. Kao kada zatvoriš vrata kuće u kojoj si proveo previše godina, znaš svaku pukotinu na zidu, znaš svaku lijepu i svaku ružnu uspomenu, i ipak osjetiš neku čudnu zahvalnost što si uopšte imao gdje da živiš.

Pa šta onda ostaje kada se skloni sav višak, svi mimovi, sve stari računi, svi nepotrebni tribunalski tonovi sa društvenih mreža? Ostaje trener koji je bio dovoljno dobar da osvoji NBA titulu i dovoljno dobar da se zadrži među velikima, ali nedovoljno savršen da izbjegne i argumentovano osporavanje. Ostaje čovjek koji je jednom donio Bostonu ono što Boston nikada ne zaboravlja. Ostaje karijera koja je mogla biti veća, ali nikako ne može biti mala. Ostaje i nelagodna istina da su mu neke šanse iscurile kroz prste, i jednako važna istina da su mu ljudi ponekad sudili kao da se od njega očekivala nepogrešivost koju nijesu tražili od drugih.

A za nas koji smo Seltikse tih godina osjećali jače nego što je vjerovatno bilo zdravo, ostaje nešto još jednostavnije i još tvrdoglavije. Ostaje dug. Ne dug koji traži slijepu odanost, nego onaj navijački dug koji priznaje sve. Zna i za 3-1, i za propuštene vozove, i za večeri kada ti je djelovao kao da kasni cijelu četvrtinu za onim što se dešava pred njim. Zna i za to da je poslije Bostona bilo mnogo više tuge nego trijumfa. Ali zna i da ti je taj isti čovjek jednom, u savršeno pravo vrijeme, dao ono zbog čega sve ovo i radimo, da vjeruješ da tvoji mogu postati šampioni i da to ne bude samo priča koju si naslijedio od starijih.

Zato je naslov jedini ispravan iz tog ugla gledano. Ne zato što je 2008. dovoljna da pokrije sve. Nego zato što je dovoljno velika da preživi sve.

“Uvijek ćemo imati 2008” nije oslobađajuća presuda. To nije ni pokušaj da se Rivers opere od svega što je kasnije radio ili nije radio. To je samo priznanje da u sportu postoje godine koje nikada ne prestanu da važe, sezone koje ti ostanu kao privatna valuta smisla, i ljudi koji, ma koliko te kasnije nervirali, zauvijek ostanu povezani sa najljepšom verzijom tvog navijačkog života.

Dok Rivers odlazi kao šampion, kao trener Kuće slavnih, kao čovjek sa ozbiljno velikim brojem pobjeda i sa jednako ozbiljno velikom količinom tereta oko vrata. Iskreno, teško je zamisliti pošteniji rezime. Niti je bio toliko genijalan koliko su ponekad tražili njegovi branioci, niti toliko prazan koliko su tvrdili njegovi tužioci. Bio je, što je možda i najrjeđa stvar u modernom sportskom razgovoru, stvaran. Pun kontradikcija. Pun mana. Pun zasluga. Dovoljno veliki da oko njega i danas nastane rasprava. Dovoljno važan da ta rasprava uopšte vrijedi.

A kada se rasprava završi, kada ostanu samo slike, kada se sve svede na ono što te stvarno držalo za grlo dok si gledao ovu igru, meni će Dok Rivers uvijek prvo biti onaj čovjek sa klupe Bostona iz juna 2008, onaj koji je preživio sve naše sumnje, i ipak nas doveo do mjesta na kojem se navijačka zahvalnost više ne objašnjava, samo nosi.

Za sve ostalo neka istorija bude stroga. Za to ljeto, za taj juni, za onu titulu, ne mora.