Alternativa fudbalskim korporacijama: Klubovi u vlasništvu navijača | Skaut Sport

Alternativa fudbalskim korporacijama: Klubovi u vlasništvu navijača

U većem delu sveta, privatizacija fudbalskih klubova je dozvoljena, čak i poželjna, pa tako često oni najiskreniji navijači ostaju odvojeni od svojih klubova

06.03.2025. 21:20h

Main Article Image
Slika: Guliver/AP Photo/Tim Ireland

148

0

U svetu u kojem fudbal sve više postaje biznis, a tradicionalni klubovi padaju u ruke bogatih investitora, neretko se pojavi otpor. Širom planete grupe vernih navijača nisu spremne da gledaju kako njihovi voljeni klubovi gube identitet. Kao jedno od rešenja, pojavljuju se klubovi, novi ili obnovljeni koji ostaju u vlasništvu navijača. Ovi klubovi, vođeni strašću umesto profitom, pokazuju da fudbal još uvek pripada običnim ljudima. Od Amerike, preko Engleske, Bugarske pa sve do Australije, pokret “fan-owned” klubova raste, donoseći fudbalu ono što mu često nedostaje, autentičnost i zajedništvo.

Naravno, u brojnim državama poput Nemačke ili Španije, klubovi su većinski u vlasništvu članova, odnosno navijača, ali tamo zakon propisuje tako (naročito u Nemačkoj). U većem delu sveta, privatizacija fudbalskih klubova je dozvoljena, čak i poželjna, pa tako često oni najiskreniji navijači ostaju odvojeni od svojih klubova. Tome je najviše doprinela globalizacija i širenje tržišta, a nekako najupečatljiviji primer je Premijer liga. 

No, u ovom tekstu, bavićemo se klubovima koji su nastali iz bunta, odnosno želje navijača da njihovi klubovi zaista pripadaju zajednici iz koje su potekli. 

Možda i najpoznatiji primer ovakvog kluba je AFC Vimbldon. 

Londonski četvrtoligaš s kraja osamdesetih godina prošlog veka bio je pravi hit u elitnom rangu engleskog fudbala. No upravo taj prelazak iz prosečnog niželigaškog kluba u elitu doneo mu je neželjene goste. Tadašnji vlasnik Pit Vinkelman nezadovoljan brojnošću navijača, naročito na tadašnjem (neuslovnom stadionu) "Plaf Lejnu" odlučio je da se posluži primerom iz Amerike, te da klub prebaci tamo gde će je biti više. Američki sport generalno nije okrenut tradiciji već marketingu i konzumerizmu pa nije redak slučaj da se timovi sele iz grada u grad. Vinkelman je razmišljao slično, a izbor je pao na Milton Kins, jedan od gradova koji nije imao profesionalni fudbalski klub. To se navijačima Vimbldona nije svidelo. Naime, ljubitelji “lude družine” bili su razočarani idejom, smatrajući da se tako otima deo njihove tradicije. Vinkelman je na kraju uspeo. To je jedini put u Engleskoj da je FA (Fudbalski savez) dozvolio preseljenje tima. Razočarani ovim, navijači su 2002. godine osnovali klub i nazvali ga AFC Vimbldon, umesto dotadašnjeg FC Vimbldon. Od tada su uspeli da preskoče nekoliko rangova, a sada su u Ligi 2 (četvrtom rangu). Važno je znati, Vinkelman je imao ideju da klub preseli u Dablin ne bi li popularizovao ligu Irske, ali od toga je odustao i preseljenjem stvorio MK Dons. Danas, Vinkelmanova odluka rezultirala je stvaranjem velikog rivalstva dva kluba koja su nastala od istog. 

Englezi mnogo drže do tradicije, pa nije ni čudo što najviše klubova u vlasništvu navijača ima upravo tamo. 

Guliver/AP Photo/Clint Hughes

Kada su 2005. godine američki biznismeni iz porodice Glejzer preuzeli Mančester Junajted, mnogi navijači “Crvenih đavola” osećali su da klub više ne pripada njima. Dugovi su rasli, karte su poskupele, a tradicija je postepeno bledelela u korporativnom svetu. Klub je i dalje jedan od najskupljih projekata, odnosno preduzeća na svetu, ali sve ostalo vezano za njega daleko je od tradicije kluba te veličine.  Nezadovoljni ovim razvojem događaja, grupa navijača odlučila je da osnuje FC United of Manchester, klub koji će biti vođen od strane navijača, bez stranih investitora i ogromnih dugova. Klub je počeo od najnižih liga i sada se takmiči u sedmom rangu engleskog fudbala, ali je postao globalni simbol otpora modernom fudbalu. Njihov moto je jasan: "Fudbal je igra za navijače, a ne za milijardere." Nedavno je i publika u Podgorici imala prilike da upozna ovaj klub. 

Osim bunta navijača Junajteda, sličnim primerima mogu da se pohvale i navijači nekolicine drugih engleskih velikana. U Liverpulu postoji klub koji se zove Liverpul Siti. Klub su osnovali razočarani navijači Evertona i Liverpula koji smatraju da su njihovi klubovi odavno odmetnuti od lokalne zajednice. Boja kluba je ljubičasta, kao kombinacija Liverpulove crvene i Evertonove plave. Klub je amaterski i za sada ne okuplja veliki broj navijača. Sličnim primerom vođeni su i navijači Arsenala. Treći najtrofejniji engleski klub odavno nije bio šampion, čak 21 godinu, poslednjih godina preti ali do trona nikako da se “dovuče”, a kako je vlasnik Amerikanac, Sten Krenke jedan deo navijača je smatrao da vlasniku trofeji i nisu primat, već samo novac. Zbog toga razočarani deo je osnovao FC “Dial Square” klub koji nosi prvi, istorijski naziv Arsenala. Njihova želja nije da igraju u Premijer ligi (naravno daleko su od toga, jer igraju 11. rang takmičenja) ali njihov poriv je bio klub koji će zaista predstavljati zajednicu i podsećati odakle je klub krenuo. Čak su, za boju svojih dresova uzeli istorijsku bordo boju, za razliku od Arsenalove aktuelne jarko crvene. 

Aktuelni branilac titule, i najdominantnija ekipa poslednjih godina na Ostrvu, Mančester Siti takođe je razočarao deo svojih navijača. Tako u okružnim ligama Mančestera postoji klub koji se zove “Main Road”. U pitanju je naziv starog stadiona Mančester Sitija i oko kluba se okupljaju razočarani navijači Sitija. Doduše, klub je osnovan još polovinom prošlog veka i inicijalni plan je bio da navijači igraju fudbal, ali nagli uspeh Sitija odvojio je grupicu navijača. Oni su nezadovoljni time kako klub funkcioniše, smatraju da uprkos brojnim trofejima klub gubi dušu (iako većina protivničkih navijača Siti naziva plastičnim klubom) i odlučili su da se posvete klubu koji baštini ideje lokalne zajednice. Ipak, ogromna većina navijača i dalje je uz klub koji sa klupe predvodi Pep Gvardiola, a u koji se sipaju pare iz Emirata. 

Jedna kompanija uspela je da izigra brojne klubove, a gde nije uspela, osnivala je nove. Upravo tako, nekadašnji velikan austrijskog fudbala, Austrija Salcburg postala je RB Salcburg. Kada je ekipa iz “Mocartovog grada” zapala u finansijske probleme, RB se pojavio kao spasilac. Tako su navijači inicijalno mislili. Međutim, vrlo brzo je svima bilo jasno, da od Austrije neće ostati ni pepeo. Kompanija je navijačima poručila da će promeniti ime, logo, pa čak i tradicionalnu ljubičastu boju. Ljubičasta je mogla da ostane samo na dresu golmana, što je za navijače bilo previše. Zbog toga, RB Salcburg uprkos dominaciji, nema veliku podršku. Navijači su osnovali novu Austriju, koja se danas takmiči u trećem rangu takmičenja. Daleko je od nekadašnjih dometa, ali navijačima je jedino važno da je klub opstao. Austrijska kompanija, čak je uspela da izigra i nemački zakon. Kupili su seoski klub iz okoline Lajpciga, kada su postali svesni da ne mogu kupiti ni Lokomotivu ni Kemi (tradicionalne klubove iz ovog grada). Napravili su novi stadion i klub nazvali RB Lajpcig. Kako nemački zakoni ne dozvoljavaju da klubovi nose nazive sponzora, a ni da budu u većinskom privatnom vlasništvu, klub je igrom reči nazvan “RasenBallsport” skraćeno RB, a zaposleni u kompaniji dobili su akcije kluba. Tako je i RB Lajpcig tehnički “klub u većinskom vlasništvu navijača”. 

Klubovi u vlasništvu navijača postoje i na Balkanu. Hajduk Split je delimično u vlasništvu Udruge navijača “Naš Hajduk”, a Hrvatska može da se pohvali sa još dva takva kluba. NK Varteks kada se ugasio, lokalna samouprava osnovala je NK Varaždin, a nezadovoljni navijači NK Varteks. Opštinski Varaždin ipak je uspešniji, igra u elitnom rangu, dok je navijački u četvrtoj ligi. Nekadašnji šampion NK Zagreb, zbog finansijskih problema ispao je iz profesionalnih rangova, pa su nezadovoljni navijači okupljeni oko najvatrenijih pristalica “Bijeli Anđeli” osnovali NK Zagreb 041. Klub se takmiči u amaterskim rangovima. 

Ako volite da igrate kladionicu, primeri iz Bugarske i Kipra verovatno su vas zaintrigirali. U prvim rangovima ovih država videli ste po dva kluba sličnog imena Omonija Nikozija i Omonija 29. Maj (Kipar) te CSKA Sofia i CSKA Sofia 1948 (Bugarska). Kiparski velikan 2018. godine prešao je iz vlasništva navijača u privatno vlasništvo kiparsko-američkog biznismena Stavrosa Papastavrua, što je izazvalo revolt dela navijača. Zbog toga je osnovan klub naziva Omonija 29. Maj kako bi klub pripadao navijačima. U Bugarskoj je sličan primer. Velikan iz Sofije dospeo je u probleme, pa je vlasnik Liteksa Griša Gančev finansijskim vratolomijama preuzeo klub. Deo navijača nezadovoljan ovim poslom smatrao je da CSKA više nije isti klub, već da je u pitanju Liteks Loveč koji je preseljen u Sofiju. Zbog toga osnivaju svoj klub, kojem uz ime dodaju godinu osnivanja, kako bi napravili razliku. Ipak, tamošnji savez im nije dozvolio da preuzmu istoriju, grb i trofeje, to je ostalo klubu u vlasništvu Gančeva. 

I u Italiji postoji nekoliko klubova koji su u vlasništvu navijača. Verovatno najpoznatiji je Kjevo Verona, na čijem čelu se nalazi legenda kluba Serđo Pelisije. Klub je zbog finansijskih problema zapao u dugove, izbačen je iz profesionalnih rangova, ali se uz pomoć nekadašnjeg kapitena i grupe biznismena izdigao iz pepela. Prvo su nosili naziv Klivense, a od prošlog leta povratili su pravo na ime i istoriju Kjeva. Iz protesta u kom pravcu ide današnja Fiorentina, deo navijača “Viole” osnovao je klub “Lebovski” (da naziv je uzet po kultnom filmu “Veliki Lebovski”). 

Brojni su primeri klubova, koji su iz protesta, nostalgije ili nečeg trećeg nastajali širom sveta, ali premalo je prostora i vremena da se svi oni pobroje. Neki su poput Portsmuta, Noriča, Nots Kauntija i brojnih engleskih klubova uspevali da nakon perioda u kom su navijači upravljali nađu investitora koji će uložiti značajnija sredstva. Od pre par godina, engleski niželigaš i u dva navrata osvajač FA kupa Beri, je za dlaku izbegao gašenje. Nakon što je tadašnji vlasnik, za kog se na kraju ispostavilo da je prevarant, te da nema novca, klub zamalo odveo u propast, navijači su se organizovali i spasili ga. Danas se takmiče u devetom rangu, ali lokalnoj zajednici je dovoljno da klub postoji. 

Priče ovih klubova pokazuju da fudbal još uvek može da pripada običnom narodu. Iako se većina evropskih klubova nalazi u vlasništvu bogatih pojedinaca ili korporacija, “fan-owned” modeli opstaju kao alternativa. Oni možda nikada neće biti dominantna snaga u evropskom fudbalu, ali njihovo postojanje je podsetnik da fudbal kao igra ne pripada samo onima koji imaju novac, već i onima koji ga vole.