Negdje na obali Engleske, gdje se more valja tiho i mirisi borova miješaju s morskom solju, stoji Bournemouth – gradić koji više podsjeća na mjesto za penzionerski odmor nego na poprište fudbalskih čuda. Ali u ovoj sezoni Premier lige, između jake kiše i prozračnih dana sa suncem, rađa se priča o klubu koji je odlučio pomjeriti granice očekivanja.

Nekada su ovdje dolazili da zaborave, da se liječe i da odmore. Sada dolaze da sanjaju.

Klub koji je već jednom prkosio svemu

Bournemouth zna kako je to biti otpisan. Njihov uspon pod Eddijem Howeom – od ivice finansijskog ponora do Premier lige – već je bio fudbalski roman u epizodama, s junakom koji nije nosio ogrtač nego trenerku i koji je, s nečim nalik osmijehu stidljivog nastavnika, mijenjao historiju.

Ali ova sezona je drugačija. Ovo nije samo opstanak. Ovo je igra, stil, ambicija. Ovo je klub koji nije samo preživio – nego počinje da napada. I to bez galame.

Andoni Iraola - mirna ruka oluje

Baskijac Andoni Iraola je došao s filozofijom koju je brusio u Rayo Vallecanu – klubu iz radničkog kvarta, klubu inata. U Bournemouthu je dobio nešto drugo: tihu obalu, upravu koja razumije strpljenje i tim koji je tražio identitet.

Prvi mjeseci su bili teški. Igrači su izgledali kao da još ne govore istim jezikom kao trener. Ali Iraola nije vikao. Nije sumnjao. Nije se ni povukao. Umjesto toga, sve više su se bližili igri kakvu je on želio – s hrabrošću, pritiskom, i vertikalnošću. Tim koji je nekada igrao da preživi, sada igra da nadigra.

Vlasnici iz Amerike, ali sa sluhom

U eri kada strani vlasnici često znače otuđenje od lokalnog pulsa, Bill Foley i kompanija su se pokazali kao izuzetak. Amerikanci koji slušaju. Koji grade, a ne ruše. Doveli su sistem, ali nisu ubili romantiku. Bournemouth je ostao klub koji zna ime svakog radnika na stadionu. I zna zašto navijači i dalje piju pivo na onom malom brdu pokraj Vitality Stadiona.

Foleyjev pogled je dugoročan, a ambicija jasna: stabilan Premierligaš, pa klub koji napada Evropu. I što je najvažnije – sve to bez odricanja vlastitog identiteta.

Grad koji diše s klubom

Bournemouth nije grad koji se nameće. Nema haosa Liverpoola ni pompe Londona. Ali ima srce. I ima klub koji je njegovo ogledalo – tih, ali uporan, s vjerom da i mali mogu igrati veliku igru.

Vitality Stadion je mali, jedan od najmanjih u ligi. Ali je pun. Svaku utakmicu. I kad gube i kad pobjeđuju, ista lica, iste šale, isti pogledi prema terenu. Navijači ovdje ne traže savršenstvo. Traže pripadnost. I dobili su je.

Igrači koji nisu zvijezde, ali jesu junaci

U Tyleru Adamsu, Bournemouth se može pohvaliti jednim od najefikasnijih veznih igrača u cijeloj ligi. Američki reprezentativac je propustio veći dio posljednje dvije sezone zbog povrede, ali je sada ponovo spreman i pokazuje zašto su Trešnjice toliko željele da ga dovedu nakon što je ispao iz lige s Leeds Unitedom.

Iraoli je pomogao odjel za regrutaciju koji mu je doveo igrače poput Adamsa, Evanilsona, Deana Huijnena i drugih. Bivši šef Rayo Vallecana ima talentiranu ekipu na južnoj obali, ali Iraola je taj koji je sve uspio spojiti svojim trenerskim sposobnostima.

Justin Kluivert je skakao iz lige u ligu, iz kluba u klub i nije imao nikakav stvarni utjecaj gdje god je otišao. Čak i nakon teškog početka u Premijer ligi, Iraola mu je dao novi život i on je postao jedan od njegovih najvažnijih igrača i konačno pokazuje potencijal da postane stalna prijetnja u napadačkoj trećini terena. Igrači poput Antoinnea Semenyoa, Lewisa Cooka, Ryana Christieja i Marcusa Taverniera podigli su svoj nivo tokom svog vremena s trenerom i učinio ih je boljima.

U nekim aspektima, ono što je Iraola uradio s Bournemouthom je impresivnije od onoga što je Nuno Espirito Santo uradio s Nottingham Forestom, čak i ako ovaj drugi trenutno zauzima više mjesto na tabeli Premijer lige. Forest je dobar u onome što radi, ali ima samo jedan način igre. Bournemouth, s druge strane, ima nekoliko različitih pristupa.

Prethodnog vikenda zapanjili su Englesku nadoknadivši gol minusa za prvu pobjedu ikada na Emiratesu protiv Arsenala. Iraola je nadmudrio Artetu.  

More se ne povlači pred velikima

U Premier ligi, Bournemouth je poput talasa. Ne pravi buku, ali dolazi. Neće osvojiti titulu. Vjerovatno neće ni u Evropu ove sezone. Ali mijenja način na koji gledamo na male klubove. Pokazuje da tišina može biti moćnija od buke.

Bournemouth je postao simbol onog što je fudbal trebao ostati – igra za ljude, klub za zajednicu, priča koja traje i kad reflektori odu.

A negdje na jugu Engleske, dok more priča svoju vječnu pjesmu, mali klub s velikom dušom nastavlja svoj hod protiv struje.