Odlazak Lenija Vilkinsa: Kum košarke u Sijetlu, trostruki član Kuće slavnih, iskonski džentlmen sporta

Leni Vilkins bio je čovjek koji je košarku živio na svim njenim nivoima – kao igrač, trener, mentor i ambasador igre. Njegov život i karijera bili su oličenje posvećenosti, dostojanstva i tihe veličine. Preminuo je u 88. godini života, a za sobom je ostavio nasljeđe koje se prostire kroz četiri decenije NBA istorije.

Rođen 1937. godine u Bruklinu, u radničkoj porodici, Leni je rano naučio šta znače odgovornost i borba. Otac mu je preminuo dok je imao samo pet godina, a majka je radila u fabrici slatkiša kako bi prehranila porodicu. Košarka nije bila plan; bio je petnaesti igrač na spisku svoje srednjoškolske ekipe, a kada je porodici bio potreban novac, odustao je od sporta i zaposlio se u prodavnici.

Ipak, sudbina se pobrinula da se vrati igri. Zahvaljujući svešteniku iz svoje župe, dobio je stipendiju na Providens koledžu, i od tada je sve krenulo uzlazno.

Na Providensu je izrastao u lidera, dvostrukog All-Americana i prvu veliku zvijezdu tog univerziteta. Vodio je tim do prvih velikih nastupa na NIT turniru (prestižni američki univerzitetski košarkaški turnir, stariji od NCAA prvenstva, koji se svake godine održava u Njujorku i okuplja najbolje timove koji nijesu izborili nastup na glavnom turniru, a u vrijeme Lenija Vilkinsa bio je najvažnije takmičenje univerzitetske košarke u SAD-u), i stekao reputaciju igrača koji razumije igru dublje od drugih.

Bio je tih, ali prisutan, elegantan, ali čvrst. Providens je kasnije povukao njegov dres sa brojem 14, prvi u istoriji škole, a 2006. godine primljen je u Kuću slavnih univerzitetske košarke.

NBA karijeru započeo je 1960. godine u Sent Luis Hoksima. Bio je organizator, vizionar i plejmejker koji je vidio ono što drugi nisu. Tokom 15 sezona u ligi bio je devet puta All-Star, prosječno postizao 16,5 poena i dijelio 6,7 asistencija, a dvije sezone bio najbolji dodavač lige. Iako visok svega 185 centimetara, njegov osjećaj za prostor, tajming i loptu činili su ga jednim od najinteligentnijih igrača svoje generacije.

U Hoksima je brzo postao vođa, a 1968. godine prešao je u novonastali klub iz Sijetla, Supersonikse. Već u prvoj sezoni bilježio je 22,4 poena, 8,2 asistencije i 6,2 skoka po utakmici. Godinu kasnije, generalni menadžer Dik Vertlib ponudio mu je da postane igrač-trener, iako je sam Leni u početku odbijao.

"Svi su govorili da sam već trener na terenu, pa sam odlučio da pokušam“, prisjećao se kasnije. Bio je to početak trenerskog poglavlja koje će trajati više od tri decenije.

Kao igrač-trener, već u trećoj sezoni vodio je Sijetl do pozitivnog skora – prvog u istoriji kluba.

Ubrzo je prešao u Klivlend, gdje je sa 35 godina još jednom bio All-Star, a karijeru završio u Portlandu, opet kao igrač-trener. Tada je shvatio da je njegovo mjesto pored terena, ne na njemu.

Godine 1977. vratio se u Sijetl, ovog puta isključivo kao trener, i odmah napravio čudo. U prvoj sezoni doveo je tim do finala NBA lige, a godinu kasnije – do titule.

Bila je to jedina šampionska sezona u istoriji Supersoniksa i trenutak koji je Lenija Vilkinsa zauvijek učinio herojem Sijetla. Od tuda i nadimak "Kum košarke u Sijetlu".

Njegova filozofija bila je jednostavna: ravnoteža i zajedništvo.

"Uvijek ću prihvatiti zvijezdu, ali samo ako zna da dijeli igru s drugima“, govorio je.

Njegove ekipe igrale su sa razumom i smirenošću, ali i sa vatrom koju je on znao probuditi u igračima. U Klivlendu je stvorio tim koji je obilježio osamdesete, sa Bredom Doertijem, Markom Prajsom, Ron Harperom i Krejgom Ilom , ali ga je sudbina stavila u vrijeme Majkla Džordana, koji je više puta rušio njihove snove.

Kultni i legendarni je "šut" preko Ila kojim je Džordan srušio Kavse.

Ipak, i tada su ga igrači poštovali više nego bilo koga.

"Bio je briljantan, ali potcijenjen“, rekao je Doerti. "Nikada nije vikao, ali si uvijek znao da ga moraš slušati“.

Leni Vilkins je, međutim, bio više od trenera. Bio je učitelj.

Na treninzima je pokazivao svojim plejmejkerima kako da koriste blokove, kako da čitaju prostor, gdje da pronađu dodavanje koje drugi ne vide. Stiv Ker, koji je pod njegovim vođstvom igrao u Klivlendu, kasnije je rekao: "Najviše pamtim njegovo dostojanstvo. Bio je miran, ali snažan vođa. Sve što je prošao u životu, kao Afroamerikanac u Americi, prenio je na nas bez riječi, samo primjerom“.

Kao trener, Leni Vilkins je u 32 sezone ostvario 1.332 pobjede – treći najbolji učinak u istoriji NBA. Vodio je šest različitih klubova: Sijetl, Portland, Klivlend, Atlantu, Toronto i Njujork. Bio je trener godine 1994. sa Atlantom, koju je te sezone doveo do 57 pobjeda. U trenersku penziju otišao je 2005. godine, ali ne i iz košarke. Godinama je bio predsjednik Udruženja NBA trenera i radio na poboljšanju uslova za svoje kolege.

Njegova skromnost i posvećenost donijele su mu poštovanje kakvo malo ko dobija. Bio je jedan od rijetkih koji su u Kuću slavnih primljeni tri puta – kao igrač, kao trener i kao pomoćnik Drim tima iz 1992. godine, koji je osvojio zlato u Barseloni. Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. bio je selektor Sjedinjenih Država i ponovo se vratio sa zlatom u onom čuvenom meču protiv SR Jugoslavije.

NBA ga je proslavila i kao jednog od 50 najvećih igrača svih vremena 1996. godine, a 25 godina kasnije, i među 75 najvećih u istoriji lige. U oba navrata izabran je i među najbolje trenere svih vremena.

Adam Silver ga je opisao kao "čovjeka koji je utjelovio ono najbolje što NBA predstavlja“. Slično su govorili i njegovi učenici, kolege i protivnici. Rik Karlajl, trener Indijane i predsjednik Udruženja NBA trenera, rekao je: „Bio je pravi gospodin. Vodio je s integritetom, nikada se nije nadmetao glasom nego snagom karaktera“.

Tokom života, Vilkins je ostao povezan sa Sijetlom, gradom kojem je donio titulu. Njegova fondacija prikupila je milione dolara za humanitarne projekte u zajednici, a ispred dvorane stoji njegov spomenik – simbol čovjeka koji je košarku shvatio kao misiju. Na žalost nije dočekao povratak franšize u Sijetlu, koji se pominje već neko vrijeme.

Bio je tih, ali snažan. Nije imao potrebu da viče, ali su ga svi čuli. Nije zakucavao, ali je ostavljao dublje ožiljke na istoriji igre nego mnogi koji jesu. Bio je igrač koji je znao da čita teren kao knjigu, trener koji je znao da oblikuje tim bez zvijezda i čovjek koji je znao da inspiriše druge samo prisustvom.

Kada je 1995. godine oborio rekord Reda Auerbaha po broju pobjeda, zapalio je cigaru, prvi i posljednji put u životu, jer je to bio trademark kultnog trenera Bostona.

„Red je bio moj uzor“, rekao je tada. "Zapalio sam je u njegovu čast, ali sam se umalo ugušio“.

U trenutku kada je otišao, Leni Vilkins je bio treći po broju pobjeda u istoriji NBA, prvi po broju odigranih utakmica i jedini čovjek koji je u Kući slavnih imao tri različita priznanja. Ali ono po čemu će ga svi pamtiti nije brojka, nego duh.

Bio je džentlmen igre, učitelj generacija, čovjek koji je vjerovao da se pobjede ne mjere samo trofejima, nego i ljudima koje inspirišeš. Njegov Sijetl i cijeli košarkaški svijet pamtiće ga kao trenera koji je donio titulu, ali još više kao čovjeka koji je donio dostojanstvo svemu što je radio.

Mirni vođa. Gospodin igre. Leni Vilkins.