Medeni mjesec Emerija i Vile je završen

Kada se Unai Emeri pripremao za put na sjeveroistok Engleske, nije posegnuo za taktičkim tablama ili analitičkim izvještajima – već za Netfliksom.

Uključio je seriju Sunderland ’Til I Die, želeći da osjeti gdje zapravo vodi njegova Aston Vila i šta ga čeka na „Stadium of Light“.

Dokumentarac o padu Sanderlenda kroz godine – od Premijer lige do trećeg ranga – zapravo je lekcija o brutalnosti fudbala. O tome kako se status može izgubiti preko noći, kako veliki klub može postati mali i kako se atmosfera može urušiti brže nego što iko pomisli. I možda se Emeri tu pronašao.

Jer Vila, iako formalno nije dotakla dno, već u ranim nedjeljama sezone 2025/26 gubi tlo pod nogama. Tim koji je u aprilu igrao četvrtfinale Lige šampiona protiv budućeg prvaka Pari Sen Žermena, sada se muči i protiv novopromovisanih ekipa.

Krah na „Lightu“

Sanderlend – Vila 1:1. Rezultat koji bi na papiru mogao izgledati podnošljivo, ali kontekst je neumoljiv. Vila je više od sat vremena igrala sa igračem više, poslije isključenja Reinilda Mandave. Umjesto rutinske pobjede, dobila je novi udarac samopouzdanju.

Emeri je već tada znao sve – napustio je teren pola minuta prije kraja, ubijeđen da je meč zaključen i da od tri boda nema ništa. Njegovi fudbaleri nisu izgledali kao tim koji zna šta radi.

Ono što je navijače dodatno boljelo: domaćin je izgledao opasnije. Imao je dvostruko više šuteva u okvir (4-2), bolji xG i period igre koji je Le Bris nazvao „dominantnim“. Vila je šutnula samo jednom nakon crvenog kartona, i to preko Matija Keša, čiji je pogodak u 67. minutu bio prvi ligaški gol ekipe poslije 128 dana.

Ali ni taj gol nije zapalio iskru. Ubrzo su Konsa i Tajron Mings pogriješili u ofsajd zamci, ostavili Vilsona Isidora samog, a Granit Džaka mu je servirao loptu za izjednačenje.

Od Pariza do dna tabele PL

Ovaj meč je bio sušta suprotnost onome što se desilo prije manje od pola godine, kada je Vila pružila možda i najteži otpor PSŽ-u na putu do evropske titule. Tada su zvaničnici Parižana priznali da im je engleski klub bio najteži rival.

Šta se desilo između ta dva trenutka?

Kombinacija stagnacije, lošeg tržišta i neuspjeha da se kapitalizuje prethodna sezona.

Na Old Trafordu, u maju, Vila je izgubila Ligu šampiona na gol-razliku. Emerijev „prazan pogled“ poslije posljednjeg zvižduka postao je simbol čitavog ljeta. A onda – zimski potezi. Skupi aranžmani Marka Asensija i Markusa Rašforda na pozajmicama donijeli su trenutni efekat, ali ne i kontinuitet. Drugi uzastopni plasman u elitu nije stigao.

Bez prihoda iz Lige šampiona, prelazni rok bio je mučan. Klub je bio u klinču i sa UEFA-om i sa Premijer ligom zbog finansijskih pravila, dok su igrači živjeli u neizvjesnosti – da li ostaju ili odlaze. Atmosfera u trening-centru potonula je još tada.

Stagnacija i „lijenost“

Protiv Sanderlenda je startovalo devet fudbalera koji su u Vili bili i prije Emerijevog dolaska 2022. godine. Promjene su minimalne, a ono što je možda i opasnije – identitet se gubi.

Sam Emeri je poslije meča otvoreno rekao:

„Bili smo lijeni. Ponekad u odbrani, ponekad svuda. Na golu koji smo primili bili smo lijeni. Ne dominiramo, ne ulazimo u duele. Cijela ekipa je bila lijena.“

Njegova kritika bila je brutalna, ali i realna. Sanderlend je tukao preko prekida, osvojio četiri kornera u prvih 13 minuta nastavka, grizao svaki duel. Vila? Povučena, beživotna.

Neravnoteža i pogrešne uloge

Ljetnje tržište ostavilo je Vilu bez klasičnog desnog krila. Teret je pao na Olija Votkinsa i Morgana Rodžersa. Kada je Rodžers osam minuta prije kraja zamijenjen, dio gostujućih navijača ga je ispratio aplauzom – ne zahvalnim, već sarkastičnim.

Ni Harvi Eliott, doveden na samom kraju prelaznog roka iz Liverpula, nije donio promjenu. Dodavao je prebrzo, dok je Emeri kraj aut-linije tražio kraća i sigurnija rješenja.

Identitet o kojem španski trener priča u svakoj izjavi – onaj koji je donosio rezultate prošle sezone – raspao se pred njegovim očima.

Sezona je tek počela, a Vila već djeluje umorno. Igrači osjećaju pritisak, navijači su razočarani, a atmosfera na treningu se sve više pogoršava. Pet kola, bez pobjede, sa igrom koja izgleda prazno i tromo.

Nije to samo manjak golova. To je zbir svega – propuštena šansa za Ligu šampiona, neuspješan prelazni rok, finansijske tenzije i tim koji je u stagnaciji.

I dok je stadionom poslije meča odjekivala pjesma „Things Can Only Get Better“ – više kao podsmijeh nego nada – Emeri je ponovo nestao u tunelu, odlučan da ne sakrije ni bijes ni razočaranje.

Samo pola godine ranije, Aston Vila je izgledala kao tim spreman da se uvuče među elitu Evrope. Danas, u septembru, više liče na ekipu koja se bori sama sa sobom.

Ako je dokumentarac o Sanderlendu upozorenje šta fudbal može da uradi klubovima koji izgube kompas, onda je Emeri juče gledao svoju sopstvenu epizodu – uživo.