„O more, more slano,

Koliko tvoje soli ima u suzama Portugala!“

Fernando Pesoa (1888-1935)

Portugal je zemlja sa 300 sunčanih dana, prelijepih gradova i pogleda na beskrajni okean; zemlja radosti fudbalske igre, Euzebija i Kristijana Ronalda, ali i zemlja fada, možda i najtužnijeg pjevanja na svijetu. Fado je do danas izraslo u poseban i neprikosnoven žanr portugalske muzike ali u svojoj osnovi je tužna melanholična pjesma u kojoj se uglavnom žali za izgubljenom ljubavi, domovinom ili mladošću. Portugalci čak imaju i poseban termin – „saudade“ – koji se odnosi na osjećaj čežnje ili žala za nečim nepovratno izgubljenim.

Na žalost, ove godine Portugal je prepun žala. Koliko juče ostali smo bez Dioga Žote i brata mu Andrea a uslijedio je novi šok. Ovo tužno i bolno portugalsko ljeto odnijelo je još jednu legendu ove igre, diskretnog heroja najvećih uspjeha portugalskog fudbala. Sin Porta, vojnik i komandant, uzor i lider, „Tenk“ i „Životinja“ – Žorž Košta preminuo je iznenada petog avgusta u rodnom gradu. I podsjetilo nas kako smo svi od praha nastali i u prah ćemo se vratiti, pa čak i šampioni, pobjednici, naizgled neuništive sile od ljudi. 

Nadimak „Bišo“, u prevodu „životinja“, dobio je od dugogodišnjeg saigrača iz odbrambene linije, Fernanda Kouta. Ponikao je u Portu i zaigrao za prvi tim 1992. godine i kao dečko iz komšiluka postao omiljen među navijačima zbog svoje borbenosti. Tokom devedesetih, Porto je osvojio pet uzastopnih titula prvaka zemlje, a šestorica fudbalera bili su nezamjenjivi tokom tog perioda: Paulinjo Santoš, Rui Baroš, Folja, Alojzio, Ljubinko Drulović i Žorž Košta. Proveo bi sigurno cijelu karijeru tamo da nije ušao u sukob 2001. godine sa tadašnjim trenerom Oktavijom Mašadom. 

Međusobna neslaganja eruptirala su kada je Mašado odlučio da zamijeni Koštu pred kraj poluvremena na utakmici protiv Vitorije iz Setubala. „Bišo“ je bijesno bacio kapitensku traku u lice treneru i to je bio znak da neko mora da ide. Otišao je „Bišo“, i to u engleski Čarlton na pozajmicu, dok su u međuvremenu navijači pružali podršku njemu i tjerali Mašada. Konačno, Mašado je dobio otkaz a Žorž Košta se vratio kao narodni heroj i ponovo stavio kapitensku traku na ruku.

Još jedan je sukob obilježio Koštinu karijeru. Kasni je novembar 1996. godine, Porto je odmjerio snage sa Milanom u grupnoj fazi Lige šampiona. Rosoneri su tad bili u slaboj formi, ali su na terenu bila sve sama zvučna imena: Maldini, Barezi, Desaji, Kostakurta, Zvonimir Boban i Roberto Bađo, te u samom vrhu napada tada aktuelni osvajač Zlatne lopte, Džordž Vea. Upravo će dueli Džordža i Žorža obilježiti ovu utakmicu (završila 1:1), kako na terenu tako i u tunelu starog Portovog stadiona. 

I dok su okršaji na terenu dva teškaša bili grubi ali fudbalski, kad je meč završio stvari su eskalirale. Vea je glavom udario Koštu, razbio mu nos i raskrvario lice. Ostali igrači su ih jedva razdvojili, a samo je intervencija Adriana Galijanija spasila Veu od portugalske policije koja je bila spremna da ga uhapsi. Vea je za incident optužio Koštu, rekavši da ga je Košta vrijeđao na rasnoj osnovi čitavu utakmicu. Međutim, kako niko nije mogao to da potvrdi, Košta je oslobođen tih optužbi. S druge strane, Portugalac je odlučio da Liberijca odvede na sud i optužio ga za fizički napad i klevetu. Vea će godinama kasnije pokušati da se izvini Košti, ali ovaj nije htio ni da čuje.

Pamti se ipak Žorž Košta najviše kao kapiten najuspješnije generacije Porta koja je uz domaće trofeje povezala i dva evropska: Kup Uefa 2003. i Ligu šampiona 2004. godine. Na klupi „zmajeva“ sjedio je mladi i perspektivni stručnjak po imenu Žoze Murinjo. Od ekipe bez velikih zvijezda napravio je mašineriju koja je mljela sve pred sobom a upravo u Košti vidio je svoju ruku na terenu i u svlačionici.

„Otišao je sa njim dio mog života,“ izjavio je Murinjo u emotivnom obraćanju pred obaveze njegovog današnjeg kluba, Fenerbahčea, u kvalifikacijama za Ligu šampiona. „Imate kapitene, imate lidere, a to nije samo do kapitenske trake, to je do onog šta predstavljate. Žorž je bio jedan od tih momaka. On bi bio taj koji „počisti smeće“ u svlačionici da trener može da radi svoj posao. To je savršeno za trenera kad ima takvog kapitena.“

„Naravno da sam tužan ali ovdje sam jer da može sad da mi kaže, rekao bi mi „uradi tu konferenciju za štampu i sutra dobij utakmicu, mister“. Takav je bio Žorž. I tako ću da uradim. Radiću svoj posao danas, radiću svoj posao sutra, a poslije toga ću da plačem.“

Žorž Košta je odigrao 383 utakmice u dresu Porta i 50 utakmica u dresu portugalske reprezentacije. Sa Portugalom je igrao polufinale Evropskog prvenstva 2000. godine, a sa omladinskom selekcijom osvojio je Svjetsko prvenstvo 1991. Ipak prva slika na spomen njegovog imena je dres Porta, kapitenska traka, prosjedi čuperak i pehar evropskog prvaka u rukama. Nakon što su 2003. savladali Seltik u čuvenom finalu Kupa UEFA u Sevilji (3:2), naredne sezone su Murinjovi puleni stigli i do finala Lige šampiona.

Porto je te sezone izašao iz grupe F kao drugoplasirani, iza madridskog Reala, a ispred Olimpika Marseja i Partizana. U narednoj fazi eliminisali su favorizovani Mančester junajted. Porto je iznenadio tim ser Aleksa Fergusona i napao ih, ali su za ovaj dvomeč Murinju ključni bili Košta i Rikardo Karvaljo kao neprelazni defanzivni tandem.

„Imali smo različite karakteristike,“ pričao je Košta kasnije. „Ja sam bio lider, agresivniji, iskusniji. Rikardo je bio mlađi, brži i opušteniji, nije uvijek bio fokusiran. Ali ono što je meni nedostajalo, to je imao Rikardo. I obrnuto. Bili smo nevjerovatno komplementarni. Igrali smo dobar fudbal i imali vrlo složnu ekipu. Bili smo prijatelji, ne samo saigrači.“

Porto je izbacio „crvene đavole“ (2:1, 1:1), a dvomeč je ostao upamćen kao prvi susret Murinja i Fergusona. Slavni škotski strateg je optužio Portove igrače za simuliranje i pravljenje pritiska na sudije. Murinjo je odgovorio u svom stilu: „I ja bih se ljutio da mom timu lekciju očita sastav koji ne košta ni desetinu koliko vrijedi moj.“ Porto će do finala eliminisati i tada izuzetno kvalitetne ekipe Liona (2:0, 2:2) i Deportiva La Korunje (1:0, 1:0). U Gelzenkirhenu, „zmajevi“ su pregazili Monako, takođe iznenađujućeg finalistu, sa glatkih 3:0.

Preko dvadeset godina prošlo je od tad i čini se da živimo u nekom drugom svijetu. Finale Lige šampiona bez bar jednog engleskog, italijanskog, španskog ili njemačkog predstavnika djeluje nezamislivo u 2025. godini. Bila je to potpuno zaslužena titula i nevjerovatan podvig, pogotovo iz današnje perspektive. Porto je jedina ekipa koja je pokorila Evropu od formiranja moderne verzije takmičenja 1992. a da ne dolazi iz jedne od „liga petice“. S obzirom na tendencije i sve veće razlike, teško da ćemo to i vidjeti u skoroj budućnosti, ako i ikad više.

Žorž Košta je bio jedan od simbola nekih drugih vremena, jedno od lica posljednjeg plesa romantičarskog pogleda na fudbal. On kao kapiten u tandemu sa Karvaljom, na golu Vitor Baija, u vezi Maniš i Koštinja, ispred njih Deko i Derlei ... Otišao je prerano i dok mu poštovanje ukazuju bivši saigrači i rivali, u suzama se od njega opraštaju Portovi vjerni navijači. Ali ako zvuci fada daju odjek tuge sa oboda Pirinejskog poluostrva, ostaje nesumnjivo i da su ti prostori dali i neke velike heroje koji su u očima ljubitelja fudbala, pogotovo onih koji su odrastali početkom 21. vijeka, ostali zauvijek besmrtni.