Italija je predugo lutala. Propustila je dva uzastopna Svjetska prvenstva, izgubila se u sopstvenim kompleksima i u trenucima kada je Evropa jurila naprijed, ostala je zarobljena u prošlosti. Lućano Spaleti je bio posljednja nada da će iskustvo i miran ton vratiti „azure“ na put stabilnosti, ali njegov ciklus se završio porazom od Norveške (0:3) i još jednim slomljenim snom. I onda je na scenu stupio čovjek koji se nikad nije krio iza velikih riječi – Đenaro Gatuzo.

Na papiru, djelovalo je da je izbor riskantan. Trener sa reputacijom vatrenog karaktera, bez velikih rezultata na selektorskom nivou, fale i na klupskom (vidjeti pod fajlom Hajduk Split) preuzima tim u panici. Ali upravo ta energija i sirova emocija su ono što je Italija tražila. I u prva dva duela – protiv Estonije (5:0) i Izraela (5:4) – vidjeli smo tim koji je opet živ, tim koji se smije, ali i griješi, tim koji podsjeća na ono što je italijanski fudbal oduvijek bio: strast i drama u najčišćem obliku, pomiješani i isprepletani.

Estonija: Uvod u novu eru

Prvi test bio je, barem na papiru, najlakši. Estonija se povukla duboko, branila se u blokovima, čekala kontru. Italija, pod Spaletijem, često je u takvim mečevima djelovala sterilno – pas, pas, bez ideje, bez završnice. Gatuzo je od prvog minuta poslao drugačiju poruku. Igra sa dva napadača – Mateo Retegi i Moize Ken – bila je znak da je selektor spreman da rizikuje.

Formacija je bila fleksibilna, oscilirala je između 4-4-2 i 4-2-3-1, ali ideja je bila jasna: širina preko Politana i Di Marka, dubina kroz Retegija i Kena, plus agresivan pritisak čim se izgubi lopta. Iako je prvo poluvrijeme proteklo u znaku promašenih šansi, u drugom dijelu je krenulo sve ono što se od Italije očekuje.

Golovi su padali kao na traci – Ken je probio led, Retegi pokazao instinkt špica, Politano i Raspadori donijeli energiju, bilo je jasno da se utakmica pretvorila u demonstraciju sile.

Ono što je najvažnije – tim je izgledao slobodno. Igrači su se kretali, kombinovali, igrali s osmijehom. Gatuzo je poslije rekao: „Željeli smo da napadnemo, to znači rizikovati.“ I to je bila ključna rečenica. Italija je konačno prestala da se krije.

Izrael: ludilo u Debrecinu

Ako je Estonija bila uvod, Izrael je bio vatreno krštenje. Na stadionu Nađerdej u Debrecinu odigrana je utakmica koja je više ličila na basket nego na fudbal. Devet golova, dva autogola, preokreti, sudijske odluke zbog kojih su tribine kipjele. I na kraju – pobjeda Italije 5:4, ali i potvrda da Gatuzov tim ima i srce i slabosti.

Utakmica je počela haotično. Donaruma je loše boksovao loptu, Di Marko nespretno pogodio vlastitu mrežu, sudija Vinčič dosudio faul koji su mnogi vidjeli drugačije. Ubrzo je Lokateli postao tragičar sa autogolom, pa zamalo junak kada mu je volej završio na prečki. Italija je djelovala nervozno, ali onda je proradio tandem Retegi – Ken.

Kin je prvo izjednačio pred poluvrijeme, a onda u drugom dijelu još jednom pogodio, praktično preslikanim potezom. Politano je donio potpuni preokret, a kada je Raspadori ušao i zabio za 4:2, činilo se da je sve gotovo. Ali ova Italija ne zna da zatvori utakmicu – Bastoni je autogolom vratio dramu, Dor Perec poravnao na 4:4, i sve je mirisalo na novi kiks, koji je vrištao na "treći u nizu" aludirajući na izmicanje odlaska na novu smotru najboljih svjetskih reprezentacija.

Ipak, Sandro Tonali, u nadoknadi, pogodio je precizno u donji ugao i donio Italiji trijumf. 

Tonali with Cambiaso assist in the extra minutes scored to take Italy to victory against Israel 

Israel 4-5 Italy pic.twitter.com/a0pESXIAe4
— Arsenal Rep (@Arsenal_rep1) September 8, 2025
 

Gatuzo je nakon meča bio iskren: „Ovo je najluđa utakmica koju sam trenirao. Ali problem je moj – na 4:2 ulazili smo u presing umjesto da se spustimo u blok. Moramo to popraviti“.

Taktika: Šta Gatuzo želi

Ono što je najjasnije nakon dvije utakmice jeste da Gatuzo traži ofanzivnu, direktnu Italiju. Njegova osnovna filozofija može se opisati u nekoliko tačaka:

- Dva napadača – Retegi i Ken pokazali su da mogu igrati zajedno. Njihova saradnja djeluje prirodno, kao da igraju godinama. Retegi spušta lopte, Ken koristi prostor. Gatuzo zna da tu leži ofanzivna snaga.

- Širina i ubacivanja bekova – Di Marko i Politano (ali i Zakanji kada je u igri) ključni su za pravljenje prostora. Italija konačno ima bočne linije koje dišu.

- Visoki presing – i protiv Estonije i protiv Izraela, odmah nakon gubitka lopte išao je agresivan pritisak. Problem je što to protiv jačih rivala lako otvara prostor iza leđa. Izrael je to iskoristio.

- Ofanzivni vezni kao motor – Tonali i Barela imaju zadatak da spajaju linije, ali i da šutiraju iz drugog plana. Tonalijev gol protiv Izraela najbolji je primjer.

- Defanzivna ranjivost – i tu je najveći problem. Donaruma i odbrana djeluju nesigurno u igri iz pozadi, povratne lopte su opasnost same po sebi, a dva autogola u dvije utakmice dovoljno govore.

Umorni Interovi ratnici

Poseban detalj: Interovi ključni igrači djeluju iscrpljeno. Bastoni, Barela i Di Marko su standardno nosioci igre, ali u ove dvije utakmice nisu ličili na sebe. 

Bastoni je dao autogol, Barela pravio greške u pasu i pokazivao frustraciju, Di Marko slao centaršuteve bez cilja. 

Nije slučajno – ritam sezone, igra na sva tri fronta prošle sezone (i sva tri poraza) i Svjetsko klupsko prvenstvo ostavili su traga. 

Italija mora da pronađe način da ih osvježi.

Raspadori – Džoker s klupe

Jedno od najvećih oružja Gattusa je Đakomo Raspadori. 

On je igrač koji se bez problema uklapa u reprezentaciju, bilo da igra iza špica, sa krila, ili kao lažna devetka. 

Gol di Raspadori.
Grande azione dell’Italia.#IsraeleItalia pic.twitter.com/5kfwflPEfb
— 🟡🔴⁴⁴ (@Lasciamosta) September 8, 2025
 

Protiv Estonije i Izraela ušao je sa klupe i oba puta napravio razliku. Takvi fudbaleri su zlato u kvalifikacionim ciklusima – kada protivnik zatvori sve puteve, Raspadori pronađe onaj mali prolaz.

Srce i haos

Ono što se ne može ignorisati jeste mentalna snaga ovog tima. Italija je protiv Izraela dva puta bila u minusu, pa onda prosula vođstvo od dva gola razlike, pa ipak pobijedila. To je mentalitet koji Gatuzo nosi iz igračkih dana – „nikad ne odustaj“.

Ali, jednako tako, vidi se i haos. Ekipa nema defanzivni balans, previše rizikuje, ostavlja prostor. Gatuzo je svjestan toga i otvoreno priznaje da mora naći ravnotežu.

A i nekako je čudno da nacija koja je proizvodila najbolje defanzivce na planeti, danas ima upravo najviše problema tamo pozadi.

Rinomanija

Italija je sada na dvije pobjede iz dva meča pod Gatuzom, šest bodova koji su bili preko potrebni. Ali predstoje novi izazovi. Oktobarski ciklus donosi duel sa Estonijom u gostima i još jednu šansu da se tim stabilizuje.

Kvalifikacije su dugačke, baraž i dalje visi kao realna opcija, ali ono što je sigurno – Italija je opet tema. Ljudi pričaju o njoj, o golovima, o drami, o Gatuzu koji urla pored linije kao da će eksplodirati.

Možda još uvijek nije tim koji uliva strah, ali je ponovo tim koji se prati s uzbuđenjem.

U dvije utakmice dobili smo dvije slike iste Italije. Protiv Estonije – moć, golovi, sigurnost. Protiv Izraela – haos, autogolovi, drama. A između svega toga – Gatuzo, čovjek koji svojim glasom i energijom podsjeća igrače da Italija nikada ne smije stati.

Ovo je reprezentacija koja će griješiti, koja će primati golove, ali i koja će davati više. Za naciju koja je propustila dva Mundijala, to je već pobjeda. Put do stabilnosti je dug, ali barem je sada jasno da Italija ima identitet – agresivan, srčan, nesavršen. Identitet koji nosi potpis Đenara Gatuza.