Vrijeme je da Italija pronađe zakopana Bađova uputstva

U zemlji koja i dalje živi od četiri zvjezdice izvezene iznad grba, od priča koje se prenose kao porodično nasljeđe, od ljeta 1982, od noći u Berlinu 2006. godine, od uvjerenja da Italija, kad god padne, zapravo samo uzima zalet da se vrati, najveći problem nikada nije bio poraz.

Najveći problem je bio odnos prema porazu. Jer poraz može da bude početak ako ga pročitaš kako treba, ako ga rastaviš do kostiju, ako priznaš sebi da si zastario, da ti omladinski pogon ne pravi ono što moderni fudbal traži, da ti liga ne služi reprezentaciji, da ti klubovi misle kratko, da ti treneri djece često rade kao da vode baraž za opstanak, a ne prvi čas fudbala jednom desetogodišnjaku.

Italija, međutim, predugo nije čitala sopstvene poraze kao upozorenja, nego kao incident. Zato je Zenica sinoć bila tako brutalna. Nije to bio samo kraj jednog baraža.

To je bio trenutak u kojem je fudbalska nacija sa četiri svjetske titule ostala bez trećeg uzastopnog Mundijala, nakon 1:1 i poraza na penale od Bosne i Hercegovine, u meču u kojem je povela golom Mojzea Kena, pa ostala bez Alesandra Bastonija zbog crvenog kartona, primila gol Harisa Tabakovića i onda se raspala u raspucavanju sa bijele tačke.

Bosna i Hercegovina zato sinoć nije samo pobijedila Italiju, nego joj još jednom pokazala ono što Azuri uporno pokušavaju da ne vide, da se veličina ne nasljeđuje automatski, da se ne održava pričama o prošlosti i da se ne obnavlja sama od sebe. Italija je tim porazom ostala bez trećeg uzastopnog Svjetskog prvenstva, prvi put u svojoj istoriji, i više nema tog ugla iz kojeg to može da se predstavi kao peh, trenutak, jedna generacija, loša noć ili sportska nepravda. Ovo je već duboka, sistemska i istorijska kriza.

Sve je u toj priči gotovo brutalno ironično, jer pričamo o zemlji koja u vitrini ima četiri pehara prvaka svijeta, o fudbalskoj civilizaciji koja je dala toliko velikih timova, toliko velikih trenera, toliko velikih ideja, o naciji koja je znala da pobjeđuje i kada izgleda slabije, i kada izgleda umorno, i kada izgleda da joj je plafon niži od rivala, baš zato što je decenijama znala da u ključnom trenutku posegne za nečim što drugi nemaju.

Zato je i ova tišina oko Italije danas čudnija od samog poraza. Više tu nema ni pravog šoka, ni iskrene nevjerice, ni one eksplozivne reakcije koja prati pad velikog. Više liči na zamor jednog identiteta, na zemlju koja već dugo ne živi na vrhu, ali još ne zna da prizna koliko je duboko skliznula, pa svako novo ispadanje dočeka kao da je prvi put, iako je odavno riječ o obrascu, a ne o incidentu.

Kada jednom propustiš Mundijal, možeš da govoriš o traumi. Kada ga propustiš drugi put zaredom, već si ozbiljno bolestan. Kada se to desi i treći put, onda se više ne postavlja pitanje ko je kriv za sinoć, nego zašto je čitav jedan fudbalski poredak godinama pristajao da bude sve manje moderan, sve manje hrabar i sve manje sposoban da prepozna budućnost dok mu prolazi pred očima.

Baš zato je cijela ova priča mnogo veća od jednog meča i mnogo veća od jednog selektora, ma kako se on zvao (a stvarno svaka čast svima koji su rekli "Đenaro je dobro rješenje") i prirodno vodi do Roberta Bađa.

Ne do Bađa kao romantične figure za nostalgičare koji još u glavi vrte njegove driblinge i onu posebnu lakoću kojom je igrao kao da lopta njemu dolazi iz neke mekše dimenzije, nego do Bađa kao čovjeka koji je italijanskom fudbalu, još prije petnaest i kusur godina, praktično nacrtao upozorenje, ponudio dijagnozu i ostavio plan liječenja, a savez taj papir sklonio onako kako veliki tromi sistemi uvijek sklone stvari koje ih tjeraju da se ozbiljno pogledaju u ogledalo.

Još u avgustu 2010. godine FIGC, poslije debakla na Mundijalu u Južnoj Africi, kada je Italija kao aktuelni prvak ispala već u grupi iza Paragvaja, Slovačke i Novog Zelanda, postavio Bađa na čelo tehničkog sektora. To je bio trenutak kada je italijanski fudbal imao rijetku priliku da poraz zaista pročita kako treba, da ga ne objasni slučajnošću ili potrošenom generacijom, nego da ga shvati kao signal da mora mijenjati temelje. Umjesto toga, uradio je ono što često rade stari sistemi sa velikim ugledom, priznao je da problem postoji taman onoliko da se umiri javnost, ali ne i dovoljno da stvarno počne revoluciju.

Ono što Bađovu priču danas čini tako snažnom nije samo simbolika imena, nego činjenica da tu ne pričamo o nekoliko usputnih ideja bačenih na sto, nego o ogromnom projektu.

Sam Bađo je kasnije govorio o programu od 900 stranica koji je ostao mrtvo slovo na papiru, dok su kasniji tekstovi, govorili o dokumentu od 890 strana, naslovljenom "Rinnovare il futuro" (Obnova budućnosti).

Dakle, i kada skineš malo legende sa svega toga, ostaje ogromna suština: jedan od najvećih igrača koje je ta zemlja dala nije došao da odradi počasnu funkciju, nego da pokuša da preuredi način na koji Italija proizvodi fudbalere, trenere i ideje. Nije donio nostalgični manifest, nego nacrt budućnosti. I upravo tu leži najveća sramota italijanskog fudbala, jer nije riječ o tome da upozorenje nije postojalo, nego o tome da je postojalo, bilo vrlo detaljno, vrlo ozbiljno i vrlo rano, a sistem je ipak našao način da ga ne pretvori u život.

Šta je, zapravo, Bađo tamo napisao, to danas ne možemo da citiramo stranicu po stranicu kao da držimo original u rukama, jer kompletan dokument nije javno objavljen na način koji bi omogućio takvu vrstu preciznog seciranja, i to treba pošteno reći.

Ali ono što se iz ozbiljnih kasnijih rekonstrukcija može jasno izvući jeste suština koja je danas možda važnija od svake pojedinačne stavke: Bađo je tražio da Italija prestane da od djece pravi male takmičare kojima je najvažnije da pobijede već narednog vikenda, i da počne da pravi igrače koji će za nekoliko godina moći da odgovore zahtjevima modernog fudbala.

Tražio je ozbiljniju reformu omladinskog rada, kvalitetnije obrazovanje trenera, veći fokus na tehnički razvoj, na etiku i vrijednosti unutar procesa, na to da trener mladih kategorija ne bude tek lokalni komandant sa zviždaljkom, nego neko ko razvija i čovjeka i igrača, neko ko razumije da u tim godinama nije stvar u tabeli, nego u onome što će klinac znati da uradi pod pritiskom kada jednom dođe do ozbiljnog nivoa.

Pominjali su se i teritorijalni skauting, digitalno praćenje razvoja talenata, federalni centri i pokušaj da sistem razvoja bude stvar države fudbala, a ne lutrija zavisna od mjesta rođenja, slučajnog kontakta ili toga da li je neko fizički sazrio ranije od drugih.

To je, zapravo, najvažniji sloj cijele priče, jer Italija predugo živi sa jednom starom, gotovo aristokratskom predstavom o sebi, sa osjećajem da će talenat nekako već izaći na površinu (zvuči poznato, zar ne), da će se fudbalska inteligencija sama pojaviti, da će veliki klubovi i jaka liga na kraju izbaciti dovoljno dobrih igrača za reprezentaciju. Ali moderni fudbal je davno postao previše organizovan, previše metodološki precizan i previše brz da bi se živjelo od improvizacije, pa čak i kada je ta improvizacija italijanska i kada iza sebe ima takvu istoriju.

Nije više dovoljno da dijete bude “talentovano”. Nije dovoljno ni da trener ima autoritet. Nije dovoljno ni da liga bude slavna. Moraš imati sistem koji prepoznaje, hrani, usmjerava, prati i razvija. Moraš imati savez koji razumije da se budući reprezentativac ne pravi kad napuni 22 godine i uđe na radare javnosti, nego mnogo ranije, daleko od naslovnica, u onim godinama kada većina ozbiljnih ljudi još ne umije ni da prepozna šta tačno gleda. Bađo je to razumio. Italijanski fudbal, makar institucionalno, nije.

Možda i najtužniji dio te sage nije ni sam sadržaj plana, nego način na koji je dočekan.

Kada je 2013. podnio ostavku, Bađo je otvoreno rekao da je njegov program ostao mrtvo slovo na papiru. FIGC je tada odgovorio tvrdeći da su postojala različita viđenja nadležnosti, da su određeni djelovi projekta preusmjereni na druge strukture, da je jedan dio zadataka trebalo da vodi Klub Italija, drugi Arigo Saki, treći tehnički sektor, i u toj birokratskoj magli, u tom prebacivanju odgovornosti, u tom klasičnom savezničkom razvodnjavanju ideje, zapravo je zakopano sve ono što je moglo da bude početak pravog oporavka.

Nije to samo italijanska priča, naravno. To je stara boljka velikih organizacija koje promjenu prihvataju samo dok je dekorativna, dok se fino uklapa u saopštenja i konferencije, ali čim dotakne stvarnu preraspodjelu moći, stvarni novac, stvarni uticaj i stvarni način rada, odmah postaje komplikovana, preambiciozna, neizvodljiva ili “stvar za dalju razradu”.

Ralf Rangniku se primjerice, njemački esnaf podsmijavao kada je 1998. godine tada naciji koja je prije osam godina osvojila Mundijal, a bila akutelni evropski šampion, nacrtao novi val fudbala, koji su tada svi odbili, a njega posprdno nazvali "profesor". Ali Njemci su se i dozvali pameti na vrijeme.

Bađo je donio knjigu budućnosti, a sistem mu je odgovorio hodnicima, komisijama i čekanjem. U tom sudaru je, više nego na bilo kojoj utakmici, izgubljeno mnogo za italijanski fudbal.

I zato je skoro sablasno kada danas slušamo kako ljudi iz italijanskog fudbala govore o problemima reprezentacije.

Masimo Odo i Marko Amelija, "b listeri",ali i ljudi iz generacije koja zna kako izgleda kada Italija zaista osvoji svijet, su govorili o istim stvarima o kojima se pričalo i mnogo ranije: o neuspjehu da se razvijaju i afirmišu mladi italijanski igrači, o kratkoročnom razmišljanju klubova, o previše stranaca u ligi, o omladinskom fudbalu koji mora da se modernizuje i manje opsjeda rezultatom, a više razvojem pojedinca.

To je gotovo surovo u svojoj jednostavnosti. Dakle, petnaest godina poslije Bađovog projekta, poslije dva propuštena Mundijala, jednog osvojenog Eura, još jednog propuštenog Mundijala, jedne nove generacije i nekoliko selektorskih ciklusa, Italija i dalje priča istim jezikom dijagnoze. To znači da nije problem bio u tome što se nije znalo šta treba mijenjati. Problem je bio u tome što nije bilo dovoljno hrabrosti, strpljenja i dosljednosti da se to zaista uradi.

Naravno, između svega toga stoji ono ljeto 2021. godine, i bez njega ova priča ne bi bila tako bolna, jer bi pad bio linearan i lakši za objašnjenje. Roberto Manćini je 11. jula te godine osvojio Evropsko prvenstvo na Vembliju protiv Engleske, poslije 1:1 i penala, i Italija je tada izgledala kao tim koji je konačno pronašao svoj novi glas.

Nije to bila ona stara karikatura o zemlji koja zna samo da se brani i čeka grešku protivnika. Manćinijev tim je djelovao življe, protočnije, hrabrije, čak i estetski prijatnije nego mnoge prethodne italijanske reprezentacije.

Imali su ritam, energiju, unutrašnju vjeru i onu posebnu lakoću koja se ponekad pojavi kada ekipa uhvati talas i počne da vjeruje da se istorija upravo kroz nju ispravlja. Tada je, potpuno legitimno, djelovalo da je Italija izašla iz mraka propuštenog Mundijala 2018. godine, da je pronašla novi put i da je ono najgore ostavila iza sebe.

Problem je, međutim, bio u tome što je taj Euro bio veličanstven odgovor na kratkom uzorku, ali ne i konačni dokaz da su temelji konačno sređeni. Bio je to vrhunac jedne sjajne kampanje, ali ne i potvrda da se čitav sistem preporodio.

To se vrlo brzo i pokazalo. Već u kvalifikacijama za Katar 2022. krenule su pukotine koje su se predugo tumačile kao sitnice, a bile su upozorenja. Žoržinjo je protiv Švajcarske promašio penal koji je mogao mnogo toga da usmjeri, Italija je remizirala, a onda je došao i onaj bledi 0:0 protiv Sjeverne Irske u Belfastu, rezultat koji je evropskog prvaka poslao u baraž umjesto direktno na Mundijal.

To je bio trenutak u kojem je italijanski fudbal morao sebi da kaže nešto veoma neprijatno: osvojili smo Evropu, ali nijesmo izliječili sistem. Umjesto toga, opet se računalo na inerciju uspjeha, na ime, na dres, na reputaciju, na uvjerenje da će sve to zajedno biti dovoljno kad meč postane nož pod grlom. Onda je u Palermo došla Sjeverna Makedonija, pogodila u nadoknadi, Italija izgubila 1:0 i ostala bez drugog uzastopnog Mundijala, na utakmici gdje je igrala "viktorije" sa Makedoncima.

Tek tada se u punoj snazi vidjelo koliko je opasno kada jedan veliki trofej posluži kao anestezija, a ne kao polazna tačka za još dublju rekonstrukciju.

Ništa što se dešavalo kasnije nije uspjelo da promijeni suštinu. Manćini je 2023. otišao sa klupe Italije, zatvorivši mandat koji je istovremeno donio evropski tron i ostavio ogromnu prazninu kada je riječ o Svjetskom prvenstvu. Došao je Lućano Spaleti, ali Euro 2024. nije ponudio utisak da reprezentacija ima jasan identitet koji može da traje.

Uslijedile su nove korekcije, nova traženja, nova objašnjenja, da bi na kraju, pred ovaj rasplet, cijela zemlja opet došla u poznati položaj, onaj u kojem vjeruje da je ipak prevelika da bi ponovo izgorjela. I upravo zato je Zenica tako moćna kao simbol. Italija je povela, ostala sa desetoricom, izgubila kontrolu, primila gol, ušla u penal-seriju i opet se raspala u trenutku najvećeg pritiska. U malom je odigrala ono što joj se dešava u velikom već godinama: ima dovoljno imena da djeluje ozbiljno, dovoljno kvaliteta da te povremeno zavede, dovoljno istorije da ti izazove instinktivno poštovanje, ali nema dovoljno sistemske snage da kroz vrijeme ostane stabilna, moderna i dosljedna.

Zato tektonske promjene koje Italiji trebaju nijesu nikakva tajna, samo su politički i kulturološki teške.

Prva je da omladinski fudbal mora konačno da prestane da bude mali poligon za frustrirane ambicije odraslih. Dijete od 11 ili 12 godina ne postoji da bi trener vikendom pokazao roditeljima tabelu. Postoji da razvije odnos s loptom, osjećaj za prostor, hrabrost da rizikuje, sposobnost da misli brže i igra slobodnije.

Druga je da trener mlađih kategorija mora da bude elitna funkcija, ne usputna stanica, ne niži nivo, ne nešto što se radi dok se čeka “pravi” seniorski posao. Upravo tamo moraš imati najviše znanja, najviše pedagoške širine i najviše metodološke preciznosti.

Treća je da savez mora da napravi jedinstvenu, ozbiljnu mrežu skautinga i razvoja koja neće zavisiti od geografije, veze ili slučaja.

Četvrta je da klubovi moraju da počnu da žive manje od kratkog roka, a više od sopstvene budućnosti, što znači više povjerenja u mlade italijanske igrače, više prostora za razvoj, više strpljenja.

I peta, možda najteža, jeste da Italija mora da prekine gotovo romantičnu zavisnost od sopstvene prošlosti. Četiri svjetske titule su veličanstvene, ali ne mogu da ti naprave lijevog beka za 2028. godinu, ne mogu da ti školuju trenera, ne mogu da ti nametnu metodologiju i ne mogu da ti poprave rad sa djecom. Istorija je ogromna stvar, ali je potpuno beskorisna kada počneš da vjeruješ da će ona uraditi posao koji si ti propustio.

Možda je zato najjači i najtužniji detalj cijele priče to što i sam FIGC danas opet govori jezikom koji podsjeća na Bađovu viziju. Savez je u martu predstavio novi tehnički projekat za omladinski fudbal, sa naglaskom na igru, obrazovanje i talenat, uz težnju da se smanji opsesija rezultatom i pojača razvoj individualnog kvaliteta. Sve je to razumno. Sve to zvuči tačno. Sve to djeluje kao nešto što jedna velika fudbalska nacija mora da uradi. Samo je problem u tome što taj jezik danas zvuči kao zakašnjeli odjek nečega što je već bilo napisano onda kada je još bilo mnogo više vremena, mnogo više manevarskog prostora i mnogo manje ožiljaka. Tu leži prava tragedija italijanskog fudbala. Nije on propao zato što nije imao upozorenje. Propao je zato što je upozorenje stiglo prerano za sistem koji nije htio da se mijenja.

U tom smislu, sinoćnja Zenica nije bila samo poraz. Bila je račun koji je došao na naplatu nakon godina odlaganja, samozavaravanja i površnih popravki.

Bila je podsjetnik da veliki ne padaju onda kada izgube odlučujuću utakmicu, nego mnogo ranije, onda kada prestanu da razumiju pravac u kojem sport ide, a ipak se ponašaju kao da će ih ugled sačuvati. Italija već dugo nije zemlja koja diktira budućnost fudbala, nego zemlja koja pokušava da je sustigne, a pri tom još i dalje često govori kao da joj prirodno pripada prvo mjesto za stolom. To je možda najveći raskorak u cijeloj priči, raskorak između slike o sebi i onoga što si stvarno postao. A takav raskorak u sportu uvijek na kraju stigne na teren, prije ili kasnije, nekad u Belfastu, nekad u Palermu, nekad u osmini finala Evropskog prvenstva, a nekad u Zenici, dok ti protivnik uzima Mundijal pred očima i tjera te da konačno priznaš ono što si godinama odbijao da kažeš naglas.

Četiri pehara u vitrini i dalje će sijati. Niko Italiji ne može da izbriše Meacu, Rosija, Berzota, Berlin, Kaneljiju, Lipija, Kanavara, sve te slike koje su oblikovale fudbalski vijek. Ali to više nije dovoljno ni da sakrije, a kamoli da riješi ono što se dešava sada. Nijedna od tih starih fotografija neće naučiti novog klinca kako da igra između linija. Nijedna neće naterati klub da istrpi domaćeg momka kada mu je lakše da kupi gotovo rješenje. Nijedna neće pretvoriti omladinski trening u prostor razvoja umjesto rezultatskog straha. Nijedna neće dati hrabrost savezničkim činovnicima da guraju reformu čije će plodove možda ubrati neki drugi ljudi. Sve to moraš sam. Bađo je to shvatio prije mnogo godina. Italija nije.

Što bi rekao jedan moj drug, svaka čast svima, ali neobično je gledati Mundijal sa Uzbekistanom, Kurasaom, Zelenortskim ostrvima, a bez Italije.

I zato ova priča danas djeluje tako gorko, gotovo književno tužno, kao zemlja koja je na vrijeme dobila mapu, a ipak zalutala jer je bila isuviše sigurna da put zna napamet. Sinoć je u Zenici samo stigla konačna potvrda da ga, u stvari, odavno više ne zna.