Livada

Rim je jedan od onih gradova gdje, i kad se prvi put sretnete s njim, imate osjećaj da ste zapravo već bili. Svi ti udžbenici istorije, romani, filmovi Felinija i Sorentina, pa kad konačno dođete i stanete na rimsku cestu, imate onaj osjećaj da ne gledate grad, već provjeravate sopstveno pamćenje.

Takvo je bilo i moje prvo putovanje u "vječni grad": gdje god da sam pogledao, jednostavno, "već sam tu bio".

Prvu posjetu pamtim i po prvom susretu sa Cirkusom Maksimusom.

Stajao sam na ivici te izdužene doline između Palatina i Aventina i u glavi vrtio one čuvene trke dvokolica.

Naravno, Ben Hur je odmah prva asocijacija, iako se Čarlton Heston borio protiv Mesale u Jerusalimu, a scena je snimana u studiju Ćinećita, pokraj Rima. Ta atmosfera je nešto što sam pokušavao da dozovem. Preko 200.000 ljudi u publici urlaju sa tribina kojih odavno nema.

Rim od posjetioca traži maštu: moraš da dopuniš ono što su vrijeme, požari i pljačka odnijeli, da u polomljenom stubu prepoznaš forum, u nekoliko kamenih redova Koloseum.

A onda je moja supruga, koja je u tom gradu već živjela duže od dvije decenije i odavno stekla imunitet na oduševljenje turista, pogledala prema ostacima najvećeg stadiona starog vijeka i rekla samo:

"Livada".

Jedna riječ bila je dovoljna da probuši cijeli moj spektakl, jer gdje sam ja vidio carstvo, ona je vidjela travu, nekoliko ljudi koji šetaju pse i prostor za koji bez istorijskog predznanja nikada ne biste pretpostavili da je nekada mogao da primi više gledalaca nego "Marakana", "Vembli" i "San Siro" zajedno.

I zapravo, bila je u pravu. S dovoljno blizine, najveći stadion u istoriji čovječanstva je livada po kojoj Rimljani izvode pse.

Te scene sam se sjetio ove sedmice, gledajući šta italijanski fudbal radi sam sebi.

Jer izdaleka, Italija je i dalje ono što je oduvijek bila. Azzurro, boja koje nema ni na jednoj zastavi, a znači državi više od zastave.

To su one legende o Paolu Rosiju koji nakon dvogodišnje suspenzije i blijede grupne faze ustaje iz mrtvih protiv Zikovog Brazila. Ili, sa istog prvenstva, ona o Tardelijevom urliku iz Madrida, kada nakon gola u finalu protiv Zapadne Njemačke u transu trese glavom i trči ka svojoj klupi.

Marco Tardelli Celebration Watch on YouTube

Nama koji smo kasnije rođeni poznatiji je urlik Fabija Kareze, komentatora Skaja, kada mu mikrofon postaje megafon, uz ono čuveno "KANAVAROOO KANAVAAAROOO", začetak akcije koju je Aleks Del Pjero krunisao prelijepim golom u polufinalu protiv Njemaca 2006. godine.

Del piero gol - Germania-Italia 2006 - commento Fabio Caressa Watch on YouTube

Zemlja koja je odbranu pretvorila u umjetnost, a umjetnost u titule. Četiri zvjezdice iznad grba, više od Argentine, Španije, Francuske i Engleske, isto koliko ih imaju Njemci; samo su Brazilci iznad.

Izbliza, međutim, izbliza je to zemlja koja je propustila tri uzastopna svjetska prvenstva, koja je mundijal u Americi gledala s kauča, baš kao i onaj u Kataru, kao i onaj u Rusiji.

Zemlja u kojoj su djeca rođena poslije berlinske noći 2006. u međuvremenu postala punoljetna, a da reprezentaciju svoje države nijednom nijesu vidjela na najvećoj sceni. Izbliza, dakle, to je livada.

Krajem jula, dok se svijet još nije bio rastrijeznio od mundijala, Savez je dobio novog predsjednika.

Đovani Malago, dugogodišnji prvi čovjek italijanskog olimpijskog sporta, čovjek salona i protokola, preuzeo je fudbal na njegovoj najnižoj tački u posljednjih četrdeset godina, poslije Gatuzovog odlaska i uz praznu selektorsku stolicu koja je zjapila nakon noći u Zenici, gdje je ekipa Sergeja Barbareza totalno nadigrala Azure.

Dobio je 68,58 odsto glasova i mandat čiju je težinu najbolje opisivala činjenica da Italija, zemlja četiri svjetske titule i vjerovatno najdublje fudbalske kulture u Evropi, na mundijalu nije odigrala utakmicu još od 2014. godine.

I prvi potez Malaga, priznajem, izgledao je baš državnički.

Paolo Maldini, možda najveći sin italijanskog fudbala, čovjek sa 126 utakmica za reprezentaciju, dvije i po decenije u dresu Milana i prezimenom koje u toj zemlji predstavlja zasebnu fudbalsku instituciju, prihvatio je mjesto tehničkog direktora Saveza.

Funkcija ranije nije ni postojala, već je napravljena za njega, a ugovor je trebalo da traje do 2028. godine; uz Maldinija je kao savjetnik stigao Leonardo, njegov nekadašnji saigrač i čovjek koji je upravljačke hodnike Milana i Pari Sen Žermena upoznao mnogo prije nego što su mu u Rimu pronašli kancelariju.

Milan u malom, elegancija i pamet: ako iko može podići Italiju iz pepela, mislili smo svi, mogu njih dvojica.

A onda je počela ujdurma kakvu ni Rim, grad koji je vidio sve, odavno nije gledao.

Plan je bio jasan i, na papiru, veličanstven: Maldini i Leonardo lete u Barselonu, sjedaju preko puta Pepa Gvardiole i vraćaju se kući sa selektorom kakvog Italija nikad nije imala.

Sastanci su se zaista i desili; prije Pepa se, saznali smo usput, razgovaralo i s Anćelotijem; Malago je javno priznao pregovore i najavio finansijske izuzetke, presedane, sve što treba, kao da se ne bira trener, nego papa.

I tu je, negdje, cijela priča počela da liči na onaj Moretijev film "Habemus Papam", u kojem konklava izabere čovjeka (sjajni Mikel Pikoli) koji na balkon Svetog Petra jednostavno ne izađe. Bijeli dim se nad Rimom nije pojavio. Gvardiola je rekao ne.

I onda, s konja na magarca, u nedostatku boljeg opisa.

Sljedeće ime na papiru bilo je Andrea Pirlo.

Da se razumijemo, o Pirlu igraču ne treba trošiti riječi, jer je taj čovjek trošio protivnike ne trošeći sebe. Hodao je terenom kao šahovski velemajstor koji zna 20 poteza unaprijed, a autobiografiju je naslovio "Mislim, dakle igram", i bila je to jedna od rijetkih knjiga u istoriji fudbala čiji naslov nije pretjerivao.

U pomenutom polufinalu 2006. godine, u 119. minutu, dok je cijeli Dortmund čekao centaršut, šut ili panično dodavanje, on je kroz nekoliko njemačkih igrača pronašao prostor koji nije postojao dok mu lopta nije stigla, gurnuo je Fabiju Grosu i otvorio put prema Berlinu.

Problem je u tome što ta rečenica iz naslova knjige nikad nije dobila svoj trenerski nastavak.

"Mislim, dakle treniram", još se nije desilo.

Njegova genijalnost, ona lakoća s kojom je loptom crtao putanju koju drugi nijesu ni slutili, ostala je zaključana u igračkim danima, a klupe u Torinu, Istanbulu i Đenovi svjedočile su o čovjeku koji svoj maternji fudbalski jezik nikako da prevede na jezik struke.

I opet, ne bi to bio skandal. Italija je i prije birala selektore iz osjećanja, iz nostalgije, iz očaja.

Skandal je došao s druge strane. Pirlo, naime, nosi titulu globalnog ambasadora Fonbeta, ruske kladionice, i u zemlji koja je članica NATO-a i Evropske unije, u političkoj klimi u kojoj se ta činjenica ne može sakriti pod tepih ni najvještijim potezom, to se pokazalo nepremostivim.

Digli su se zvaničnici, digli su se političari, Savez je blokirao pregovore, Malago je odbio da ga imenuje i Pirlo se u ponedjeljak povukao iz trke saopštenjem čovjeka koji ni sam ne vjeruje šta čita.

A onda je pala i posljednja domina. Maldini i Leonardo, uvrijeđeni što im je oboren izbor, podnijeli su neopozive ostavke. Šesnaest dana nakon imenovanja.

Čovjek koji je jednom klubu poklonio dvadeset pet sezona, koji je od oca Ćezara naslijedio i traku i držanje i onaj pogled koji je sam po sebi ulivao strahopoštovanje, u fudbalskom Savezu nije izdržao ni pune tri sedmice. Kad iz institucije bježi Maldini, čovjek čije je prezime sinonim za ostajanje, onda problem nije u ljudima. Problem je u instituciji.

Lampeduza je u "Gepardu" kroz usta mladog Tankredija ostavio Italiji rečenicu koja joj je istovremeno dijagnoza i sudbina: "Ako želimo da sve ostane kako jeste, sve se mora promijeniti".

Italijanski fudbal ju je ovog jula izveo doslovno. Sve se promijenilo: predsjednik, direktor, savjetnik, kandidati, ali je na kraju sve ostalo isto. Bez selektora, bez plana, bez smjera.

Italija je poznata kao zemlja koja često mijenja vladu, pa je ovaj mandat Maldinija izjednačio čak i rekord najkraće vlade, one Tomaza Titonija iz 1905. godine, koja je u periodu Kraljevine Italije trajala takođe 16 dana.

Sad kruže nova stara imena: Manćini, koji se vraća kao duh sopstvene evropske titule, kada je izgledalo da se Italija vraća na velika vrata, dok joj se nije ukazao Aleksandar Trajkovski u Palermu, Konte, kojeg gura liga, Đorđo Kjelini, kojeg pominju za direktorsku fotelju, i sve to zvuči kao početak iste predstave s novom podjelom uloga, kao neka kultna predstava u kojoj se scenario ne dira, ali se postave glumaca mijenjaju.

A negoduje, u suštini, samo kalendar.

Jer kvalifikacije ne čekaju ničije ostavke i četvorostruki svjetski šampion, zemlja Rosija, Bađa, Maldinija, Bufona, Totija, Del Pjera i Pirla, sasvim ozbiljno klizi ka tome da propuštanje mundijala prestane biti trauma i postane navika, dok se nacija tješi: "Pa dobro, bar smo dobri u tenisu".

I zato ću, kad sljedeći put budem stajao iznad one doline između Palatina i Aventina, drugačije gledati.

Znaću da je tu nekad grmjelo više od 200.000 grla, da su se tu lomile dvokolice i sudbine, da je to bio centar svijeta.

I znaću da vrijeme ne ruši odjednom, nego polako, propuštenim prvenstvom za propuštenim prvenstvom, ostavkom za ostavkom, sve dok od carstva ne ostane ono što vidi samo onaj ko gleda izbliza i bez iluzija. Livada.