Fudbal će poželjet ludaka, a ludaka više biti neće

Marselo Bijelsa je čitav trenerski život proveo kao čovjek koji je fudbalu postavljao pitanja prije nego što bi drugi shvatili da pitanje uopšte postoji. I baš zato je ova slika Urugvaja na Mundijalu toliko neugodna za gledanje, jer u njoj nema običnog raspada, nema banalnog poraza ideje, nema one lake priče o selektoru koji je zakasnio za vremenom, već mnogo komplikovaniji prizor velikog fudbalskog uma koji još zna šta želi, ali više ne uspijeva da svoje želje pretvori u mehanizam koji izgleda brže, pametnije i opasnije od protivnika.

Urugvaj poslije dva kola i dalje ima šansu za nokaut fazu, što je matematički tačno i emotivno neuvjerljivo. Dva boda iz utakmica sa Saudijskom Arabijom i Zelenortskim Ostrvima ostavljaju vrata otvorena, ali ta vrata sada vode prema Španiji, a Španija je baš ona vrsta protivnika pred kojom se ne može živjeti od stare slave, istorijskog prkosa i fizičke energije koja kasni pola koraka za idejom.

Protiv nje se ne smiješ samo truditi da izgledaš kao Bijelsina ekipa. Moraš to stvarno biti, sa svim slojevima, osiguračima, sinhronizacijom i lucidnošću bez kojih presing postaje samo galama, posjed samo dekor, a hrabrost samo ljepše ime za izloženost.

Bijelsin Urugvaj je u oba meča kretao iz rasporeda koji se na tabli mogao čitati kao 4-2-3-1, ali se u realnosti često pretvarao u njegovu staru opsesiju čovjekom, prostorom i prvim pritiskom.

Bez lopte je to znalo da liči na 4-4-2 u visokom izlasku, sa napadačem i najbližim ofanzivcem koji pokušavaju da zaključaju prvu liniju, krilima koja prate bekove, vezistima koji izlaze za svojim ljudima i zadnjom linijom koja mora da vjeruje da će sve ispred nje biti odrađeno na vrijeme.

Na papiru, to je Bijelsa: hrabrost, vertikalnost, agresivno čitanje protivnika, fudbal kao serija malih dvoboja u kojima jedna ekipa mora da dokaže da je spremnija da trpi nelagodu. U praksi, barem zasad, to je Urugvaj koji prečesto izgleda predugo, preširoko i previše uvjeren da će se problem riješiti samim trčanjem.

Tu počinje glavni kvar. Urugvaj ne pati zbog manjka intenziteta, nego zbog manjka unutrašnjeg reda. Kada pritisne visoko, prva linija često izgleda odlučno, ali ne i dovoljno povezana sa ostatkom tima. Kada protivnik prebaci prvi talas, ispred odbrane se otvara prostor koji djeluje kao da ga niko nije dobio u nadležnost. Kada bekovi odu naprijed, iza njih ne ostaje uvijek zaštita, već nada da će neko stići.

Kada se Valverde spusti po loptu, ekipa gubi jednu od rijetkih figura koje mogu napasti šesnaesterac iz drugog plana. Kada ostane više, onda lopta ne dolazi do njega u zoni u kojoj može promijeniti utakmicu. Sve se, dakle, pomjera, ali se malo toga zaista namjesti.

Valverde je možda najbolji primjer Bijelsinog sadašnjeg paradoksa. Takav igrač bi u idealnom sistemu morao biti pojačivač svega: prvi sprint, drugi talas, udarac sa distance, dolazak u kazneni prostor, čovjek koji povezuje napor i kvalitet. Kod Urugvaja je, međutim, prečesto seljen iz jedne uloge u drugu, čas bliže desnoj strani, čas centralno, čas u prostoru između veznog reda i napada, čas predaleko od mjesta na kojem može da povuče ekipu iz ravnoteže u opasnost. Nije problem u tome što Valverde ne može igrati više stvari, on ih može igrati vjerovatno bolje nego skoro svi drugi u toj reprezentaciji. Problem je što se u takvim promjenama gubi jasnoća oko pitanja šta Urugvaj zapravo želi od svog najkompletnijeg fudbalera.

Isto važi i za napad. Bijelsa je probao sa energijom, dubinom i pritiskom kroz Darvina Nunjesa i Federika Vinjasa, sa idejom da tijelima, duelima i stalnim prijetnjama natjera protivnika da se povuče niže nego što želi.

Ali dupli napadački osjećaj nije se pretvorio u duplu opasnost. Lopta je prečesto išla u prostor bez dovoljno pripreme, centaršutevi su dolazili kao posljedica nemoći da se probije kroz sredinu, a završnica je više ličila na gomilanje pokušaja nego na stvaranje šansi koje imaju unutrašnju logiku. Urugvaj je protiv Saudijske Arabije šutirao 28 puta, imao ogroman posjed i drugo poluvrijeme u kojem je gotovo stalno igrao na protivničkoj polovini, ali iz toga se nije rodio osjećaj kontrole. Rodio se osjećaj žurbe.

To je najopasnije za Bijelsu, jer njegova ekipa ne smije izgledati kao da joj je jedini plan da pokuša još jednom. Kod njega ponavljanje mora imati smisao, mora biti ritam koji lomi protivnika, ne niz istih udaraca u isti zid. Kada Urugvaj prebaci loptu na bok, pa ubaci u šesnaesterac, pa pokupi drugu loptu, pa opet ode na bok, pa opet ubaci, to više nije Bijelsina upornost kao filozofija, nego fudbalska nervoza obučena u radnu odjeću.

U takvim utakmicama broj šuteva zna da prevari one koji nijesu gledali, ali ne može prevariti one koji jesu. Ekipa može biti dominantna u statistici, a da ipak ne izgleda kao gospodar utakmice. Ili kako na Skautiranju volimo da kažemo, u praćenju košarke ne budite boxscore navijači.

Protiv Zelenortskih Ostrva problem je dobio još jasniji oblik, jer je Urugvaj imao loptu, imao teritoriju, imao xG koji bi u nekom običnom razgovoru poslužio kao argument da je rezultat nepravda, a opet je sve vrijeme ostavljao osjećaj da protivnik zna zašto čeka.

To je za Bijelsu posebno bolno. Njegov fudbal je godinama počivao na uvjerenju da čekanje mora biti kažnjeno, da ekipa koja se povuče mora platiti cijenu zbog pasivnosti, da hrabriji, brži i agresivniji tim mora natjerati utakmicu da mu pripadne. Sada, međutim, protivnik čeka drugačije. Ne čeka iz straha. Čeka jer vidi prostor.

Zelenortska Ostrva nijesu morala da razbiju Urugvaj velikim posjedom ili dugim napadima. Bilo je dovoljno da prepoznaju trenutke u kojima Bijelsina ekipa izgubi oblik, kada se linije razvuku, kada vezisti odu prema lopti, kada se iza prvog presinga otvori koridor koji više ne izgleda kao rizik, nego kao poziv. To je ono što najviše škripi u oba smjera. Urugvaj napada tako da se često previše otvori, a brani se tako da mu napad prethodno napravi problem. Gubitak lopte ne dočekuje uvijek ekipu spremnu za kontrapresing, već grupu igrača raspoređenih po logici prethodnog pokušaja, sa previše prostora između onih koji su krenuli i onih koji moraju da gase.

Taktički, to je kvar na spoju dvije stare Bijelsine istine. Prva kaže da moraš napadati sa mnogo ljudi. Druga kaže da moraš odmah vratiti loptu kada je izgubiš. Kada obje funkcionišu zajedno, dobiješ fudbal koji protivniku uzima vazduh i tjera ga da grešku napravi prije nego što stigne da pomisli na rješenje.

Kada prva ostane sama, a druga kasni, dobiješ tim koji izgleda uzbudljivo u trenutku polaska i ranjivo u trenutku povratka. Urugvaj je trenutno baš tamo, u toj neprijatnoj sekundi između izgubljene lopte i pokušaja da se svijet vrati na mjesto.

Zato ove utakmice nijesu samo priča o neiskorišćenim šansama, niti o dva remija koji su mogli biti pobjede.

Mnogo su više priča o ekipi koja ne uspijeva da pretvori Bijelsinu ideju u savremenu prednost. Presing čovjek na čovjeka, visoke pozicije bekova, krila koja se uvlače ili šire zavisno od prostora, vezisti koji izlaze agresivno, sve to više ne zvuči kao nešto što protivnik ne poznaje. Bijelsa je toliko uticao na fudbal da je fudbal u međuvremenu naučio njegove lekcije, prepisao ih, preradio i vratio mu ih kao ispit. Ono što je nekada bilo iznenađenje, danas je stavka u pripremi utakmice.

To ne umanjuje njegovu veličinu, naprotiv. Pep Gvardiola nije slučajno tražio Bijelsu da razgovara o fudbalu, Maurisio Poćetino nije slučajno u njemu vidio čovjeka koji mu je oblikovao pogled na igru, Horhe Sampaoli nije slučajno iz njegove škole ponio vjeru u ritam i rizik, Dijego Simeone nije slučajno iz rada sa njim izvukao možda i suprotan, ali jednako dubok zaključak o kontroli, intenzitetu i disciplini, a Tata Martino, Eduardo Beriso, Marselo Galjardo i Andoni Iraola nijesu slučajno dio šire mape trenera koji su, na različite načine, prošli kroz Bijelsinu orbitu.

On je jedan od rijetkih trenera čiji uticaj možeš vidjeti čak i kod onih koji više ne liče na njega.

Ali baš zato ova urugvajska kriza ima težinu. Kada običan trener ostane bez odgovora, to je problem jedne klupe. Kada Bijelsa ostane bez odgovora, to izgleda kao trenutak u kojem se čitava jedna generacija fudbalskih ideja sudari sa stvarnošću koju je sama ubrzala.

Njegova genijalnost nije nestala, ali genijalnost u fudbalu ne vrijedi mnogo ako ne uspije da se prevede u konkretan raspored nogu, pasova, osigurača i odluka. Urugvaj ne traži od Bijelse predavanje o fudbalu. Traži od njega da zatvori prostor između stopera i veznog reda, da Valverdeu pronađe stalnu tačku uticaja, da Ugarte ne mora sam da spašava pola kontinenta, da napad ne živi od centaršuta kao od posljednje molitve, da ekipa prestane da se budi tek kada rezultat počne da je sramoti.

Najveća opasnost pred Španiju zato nije samo kvalitet protivnika. Najveća opasnost je to što Španija ima upravo ono što Urugvaj trenutno nema: miran odnos između lopte i prostora. Ona zna kako da primi pritisak, kako da ga pozove još malo bliže, kako da ga prebaci jednim pasom, kako da protivničku hrabrost pretvori u prazninu. Ako Urugvaj protiv nje bude pritiskao kao protiv Saudijske Arabije i Zelenortskih Ostrva, sa istim razmacima, istim kašnjenjem u osiguranju i istom potrebom da sve popravi dodatnim sprintom, vrlo lako može doći trenutak u kojem će se Bijelsin fudbal pretvoriti u savršenu hranu za špansku strpljivost.

Zbog toga Bijelsa sada mora uraditi nešto mnogo teže od motivacionog govora. Mora dopisati sopstvenu ideju. Ne potpuno je promijeniti, jer bi to bilo protiv njegovog karaktera i protiv prirode ove ekipe, ali joj mora dati novi sloj. Urugvaj mora znati kada da pritisne, a kada da zatvori. Kada da ubrza, a kada da zadrži. Kada da napadne sa šestoricom, a kada da ostavi dvojicu koji će misliti na ono što dolazi poslije izgubljene lopte. Mora prestati da brka intenzitet sa kontrolom i posjed sa opasnošću. Mora shvatiti da savremeni fudbal više ne nagrađuje ekipu samo zato što želi više od protivnika.

Vito Nikolić je u jednom svom stihu, koji djeluju kao da su nastao između kafanskog stola, kiše i predugog ćutanja, znao da pogodi osjećaj nestajanja bolje nego što ga drugi opišu u cijelom romanu. I baš se uz Bijelsu, uz tog fudbalskog "ludaka" koji je pola života proveo uvjeravajući igru da može biti hrabrija nego što jeste, javlja ista vrsta melanholije. Jednom će fudbal možda poželjeti takve ljude, tvrdoglave, nemirne, opsjednute, spremne da izgore za ideju i onda kada im se ona vraća kao kazna. A tada ih možda više neće biti, jer će sve biti pravilnije nacrtano, mirnije objašnjeno i sigurnije kontrolisano, samo će igri nedostajati baš oni koji su je tjerali da se ne uspava.

U tome ima nečeg gotovo književnog, nalik onim fudbalskim popodnevima u kojima navijač zna da gleda kraj jedne verzije svijeta, ali se i dalje nada da će ga stari junak prevariti još jednom.

Bijelsa je previše velik da bi ga dva remija obrisala, a Urugvaj previše ozbiljna fudbalska zemlja da bi se otpisao dok još postoji utakmica u kojoj se može ugristi protivnik veći od trenutne forme. Ipak, ono što se vidi poslije Saudijske Arabije i Zelenortskih Ostrva ne može se sakriti iza fraze o zasluženim pobjedama. Urugvaj nije samo izgubio četiri boda. Izgubio je dio uvjerljivosti.

Šansa i dalje postoji. Ona vodi preko Španije, preko utakmice u kojoj Bijelsa mora pokazati da njegov fudbal još može učiti u hodu, a ne samo ponavljati najljepše stranice iz prošlosti. Ako uspije, Urugvaj neće samo proći dalje. Dobiće dokaz da stara vatra još može grijati, pod uslovom da se ne troši na osvjetljavanje istih grešaka.

Ako ne uspije, ovaj Mundijal će ostati kao trenutak u kojem je jedan od najvećih učitelja modernog fudbala shvatio da su njegovi učenici, direktni i daleki, već odavno naučili lekciju.