Zair i Kongo: Dva imena, jedna priča

Rivelinjo stoji iza lopte, a živi zid ispred njega. Godina je 1974. i igra se posljednja runda grupne faze Svjetskog prvenstva u Zapadnoj Njemačkoj. Žairzinjo i Nelinjo se dogovaraju oko akcije ali na znak sudije dešava se nešto bizarno. Mvepu Ilunga u punom trku izlijeće iz živog zida i napucava loptu daleko. Kompletan stadion je u stanju šoka, a zbunjeni sudija pokazuje Ilungi žuti karton.

Trenutak je to u istoriji fudbala koji je dugo stajao kao biljeg na afričkom fudbalu. Svijet će snimak tog događaja još dugo ismijavati. Bio je to nastup tadašnjeg Zaira, zemlje danas poznate kao Demokratska republika Kongo, protiv Brazila, tada aktuelnih svjetskih prvaka. Predstavnici Afrike, te fudbalske periferije u očima „razvijenog svijeta“, činilo se da su samo potvrdili doživljaj koji su drugi imali o njima.

Zair i Kongo: Dva imena, jedna priča Watch on YouTube

Mvepu Ilunga, nasuprot svemu što se mislilo o tome, itekako je znao pravila fudbalske igre. Po sopstvenom priznanju, istrčao je u stanju panike sa željom da što prije dobije crveni karton i napusti teren. Nije se on bojao moćnih Brazilaca, već onoga što ga čeka kad utakmica završi. Zair je naime tada bio zemlja pod diktatorskim režimom čovjeka koji se zvao Mobutu Sese Seko.

Na vlast je došao vojnim udarom 1965. i potom je uz pomoć američkih intervencija ugušio tri pobune u tadašnjem Kongu. Američke administracije su ga vidjele kao nezamjenljivog saveznika na tlu Afrike tokom Hladnog rata. Podržavali su ga i Nikson i Karter i Regan i Buš. U pozadini toga bili su i interesi u eksploataciji bakra, zlata i dijamanata, koji su trajali još od vremena belgijske kolonizacije ove zemlje.

Kada je učvrstio vlast uz pomoć SAD, Mobutu je krenuo da sprovodi politiku „afrikanizacije“. Ona se sastojala od više programa. Kampanja „autentičnosti“ pozivala je stanovnike da odbace zapadnjačka imena i titule, pa čak i odjeću, u korist tradicionalne afričke. U sklopu toga, Kongo je preimenovan u Zair, drugo ime za rijeku Kongo, koja na kikongo jeziku koja znači „rijeka koja guta sve rijeke“.

Uslijedila je potom kampanja „zairizacije“ koja je obuhvatala nacionalizaciju firmi, fabrika i poslova, te promocije države na međunarodnom planu kao ravnopravnog učesnika svjetskih tokova. I u jeku toga došlo je do velikog sportskog uspjeha. Fudbalska reprezentacija se plasirala na Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje će se održati u Zapadnoj Njemačkoj 1974. godine.

Mobutu je bio oduševljen. Svakom igraču dao je po kuću i zeleni folksvagen, a još veća obećanja je davao za dobar rezultat na Mundijalu. Ekspedicija Zaira na SP bila je ogromna, jer su sa timom i stručnim štabom stigli i brojni ministri, njihovi saradnici, rođaci i ko sve ne. Obećane premije su nakon startnog poraza popularnih „leoparda“ od Škotske bile uskraćene, što je izazvalo revolt u svlačionici.

Jugoslavija se u drugom kolu poigravala sa Zaircima i utrpala im devet golova (Bajević 3, Džajić, Šurjak, Katalinski, Bogićević, Oblak, Petković), pa se na meti našao selektor Blagoje Vidinić, bivši golman beogradskog Radničkog, Vardara i olimpijske selekcije SFRJ. Iako je već imao iskustvo vođenja Maroka na prethodni Mundijal, Vidinić je preko noći proglašen neznalicom i praktično mu je oduzeta kontrola nad zairskim timom.

Predstavnik Ministarstva sporta Zaira je komandovao koji igrači će igrati, ko će izaći a ko ući u igru. Mobutu je poslao tajnu službu da zatvori hotel gdje su igrači bili smješteni i poručio im da se ne vraćaju kući ako izgube od Brazila u posljednjem kolu sa 4:0. Brazil je slavio sa 3:0 ali povratak reprezentativaca u Zair nije bio bajan. Umjesto obećanog bogatstva, Mobutu je igrače optužio da su unazadili afrički fudbal za 20 godina i faktički ih osudio na teško siromaštvo.

Prestao je da se interesuje za fudbal i okrenuo se boksu. Tako su u Kinšasu dolazili Muhamed Ali i Džordž Forman da se bore za svjetsku titulu u boksu, nakon što je Sese Seko izdvojio deset miliona dolara za organizaciju. U isto vrijeme, Zair je odustao od kvalifikacija za Svjetska prvenstva. Ndaje Mulamba, po mnogima najtalentovaniji fudbaler svoje generacije, jedno vrijeme je živio kao prosjak na ulici. Ekofa Mbungu je zadržao svoj zeleni folksvagen i koristio ga za posao taksiste. Golman Kazadi, junak Afričkog kupa nacija, teško se razbolio i umro bez adekvatne ljekarske pomoći.

Mobutu Sese Seko svrgnut je u maju 1997, a do kraja iste godine je i umro. Zairu je vraćeno ime Kongo, a junu 1997. su odigrali prvu utakmicu pod ovim imenom protiv imenjaka iz komšiluka, Republike Kongo (i izgubili 1:0). Osamdesetih „leopardi“ nisu igrali ni Afrički kup nacija niti u kvalifikacijama za SP, dok su se devedesetih vratili barem na kontinentalni turnir.

Ipak, put ove zemlje do novog učešća na Mundijalima trajao je dugo, i tek su ove godine, nakon 52 godine čekanja, zaigrali grupnu fazu SP. Grupa sa Portugalom, Kolumbijom i Uzbekistanom bila je jaka ali je i davala šansu Kongu da se pokuša dočepati prvih bodova na turniru. Prvi istorijski bod osvojili su protiv favorizovanih Portugalaca, a ujedno je na toj utakmici Joan Visa postigao i istorijski prvi gol ove zemlje na Svjetskim prvenstvima. Ali tu nije bio kraj.

Kada je Joan Visa poslao loptu dva puta u mrežu Uzbekistana bilo je jasno: ova zemlja će ostvariti davni san i prvi put pobijediti na Svjetskom prvenstvu. Pobjeda je to koja ih vodi u šesnaestinu finala gdje ih čeka jedan od najvećih favorita ovog turnira – Engleska. Visa je nakon pobjede bio prepun emocija u izjavi za medije.

„Mi dolazimo iz daleka. Došli smo iz ničega. A sad pišemo svoju istoriju crnom olovkom i ponosni smo.“

DR Kongo je zemlja u kojoj ratovi traju godinama, pa i decenijama, a odnedavno se bore i sa epidemijom ebole koja je odnijela preko 300 života. Sve to kroz šta prolaze ljudi u toj napaćenoj zemlji ne može biti popravljeno jednom fudbalskom pobjedom ali se makar moglo osjetiti olakšanje na jednu noć.

„Mi smo ponosna zemlja i ponosan narod. Volimo svoju zemlju, svoj tim i sve ono što predstavljamo,“ rekao je Visa. „U našoj zemlji nije lako. U istočnom Kongu je rat. Svaki dan i svaki put kad obučemo ovaj dres, mislimo na njih. Želimo mir. Večeras smo pokazali šta nam znači biti ovdje i boriti se bez obzira na sve.“

Zair je 1974. postao prva zemlja koja se nalazi ispod Sahare da se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u fudbalu, te treća afrička selekcija uopšte kojoj je to pošlo za rukom. Iste godine su bili i osvajači Afričkog kupa nacija. A onda su nestali sa velike scene sve dok se pod imenom Kongo ovog ljeta nisu vratili među najbolje reprezentacije svijeta.

Simbolično, povratak na veliku scenu sa tribina je pratio vjerni navijač Mišel Kuka Mboladinga, poznatiji kao „Lumumba Vea“ zbog svog karakterističnog izgleda i ponašanja kojim odaje počast Patrisu Lumumbi, vjerovatno najvećoj ličnosti u istoriji Konga, borcu za nezavisnost i prvom predsjedniku zemlje koji je ubijen 1961. godine.

„On je inspiracija,“ rekao je Mboladinga. „Patris Lumumba je simbol jedinstva. On je naučio Kongoance da stoje i budu ponosni. Moj posao nije samo da stojim kao statua, već da prenesem energiju, snagu i moć igračima. Na to se fokusiram.“

Dug, predug put je prijeđen od onog istrčavanja Ilunge iz živog zida do Visinih golova za prolazak grupe. Dva imena istog značenja za jednu zemlju, a između decenije diktature, ratova i fudbalskog lutanja. Afrika više nije tek na periferiji mundijalskih zbivanja. Od deset učesnika ovogodišnjeg SP, čak devet je prošlo grupnu fazu. I ako je domaćinstvo Južne Afrike bilo najava novih vremena, a polufinale Maroka najveće postignuće, onda je plasman Demokratske republike Kongo u eliminacionu fazu zatvaranje jednog karmičkog kruga i ispravljanje istorijske nepravde prema pionirima afričkog fudbala.