Senegal, od Bambalija do drugog kruga

„Lavovi terange“ nadimak je koji reprezentacija Senegala ponosno nosi od 1961. kada su odigrali svoju premijernu utakmicu protiv Benina, godinu dana nakon što su stekli nezavisnost od Francuske. I dok lav kao kralj životinja prirodno asocira na afrički kontinent, teranga je ostatku svijeta stran termin. Na volof jeziku, najšire rasprostranjenom u zemlji, teraanga predstavlja domaći mentalitet Senegalaca koji obuhvata gostoljubivost, ljubaznost i zajedništvo.

„Lav je kralj džungle, kralj savane. Ali šta vrijedi biti kralj nečega ako ne znaš da dočekaš i prihvatiš nekoga,“ opisao je ovu dihotomiju jedan senegalski navijač pred početak ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. Žrijeb je Senegal stavio u možda i najjaču grupu, sa Francuskom, Norveškom i Irakom. Kako stvari stoje, ova afrička zemlja bi mogla u drugi krug kao jedna od najboljih trećeplasiranih nakon što su u posljednjem kolu grupne faze razbili Iračane.

Pobjeda nad Irakom od 5:0 je značajna ne samo zbog plasmana u narednu fazu turnira. Ne samo da je to najubjedljiviji trijumf na Svjetskim prvenstvima u istoriji reprezentacije Senegala, već u cjelokupnoj istoriji afričkog fudbala. A ona seže još u 1934. godinu kada je na drugom po redu skupu najboljih fudbalskih nacija svijeta zaigrao Egipat.

Tunis je 1978. godine postao prvi afrički tim koji je zabilježio pobjedu na jednom Mundijalu (3:1 protiv Meksika). Kamerun je bio prvi koji je prošao grupnu fazu i ušao u četvrtfinale (1990) a Maroko je srušio i tu barijeru i na prošlom SP stigao do polufinala.

Ipak, za Senegal i razvoj njihovog fudbala, ključni trijumf bio je onaj legendarni nad Francuzima na otvaranju Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine. Gol Papa Bube Diopa predstavio je senegalske fudbalere cijelom svijetu i podstakao ulaganje u lokalne fudbalske akademije širom zemlje.

Tako je i slavni francuski reprezentativac Patrik Vijera, koji je sa osam godina napustio rodni Dakar, zajedno sa čuvenim golmanom Bernarom Lamom pokrenuo Institut Dijambar u Saliju, južno od senegalske prijestolnice. Četvorica članova senegalskog tima na ovom Mundijalu ponikli su u Vijerinoj akademiji: Idrisa Gana Gej, Pate Sis, Bamba Dijeng i Abdulaj Sek.

Najuspješnija priča se pak nalazi u mjestu Deni Biram Diao, 40 kilometara od Dakra. Tamo je Madi Ture na prelazu između dva milenijuma osnovao akademiju Ženerasion Fut. Nakon uspjeha „lavova terange“ na SP, sa ovom akademijom se povezao francuski Mec i njihova saradnja traje i dan-danas. Akademija od 2013. godine ima i trening centar „Amara Ture“ koji se na oko 18 hektara sastoji od dva velika travnata terena, teretane i bazena.

Ono što je izuzetno bitno jeste da se u sklopu ove akademije nalaze i osnovna i srednja škola, a sličan princip je i u Institutu Dijambar. Kroz fudbal se promoviše obrazovanje i daje prilika djeci iz teško siromašnih krajeva da napreduju u životu. Neko postane fudbaler, neko pak nastavi školovanje ili nađe dobar posao. Danas u Ženerasion Futu trenira 120 igrača, u rasponu od 12 do 24 godine.

Jedan od njih svojevremeno je bio i današnji lider reprezentacije i nesumnjivo najbolji fudbaler u istoriji ove zemlje, Sadio Mane. Širom Senegala danas stoje posteri na kojima piše „Dijete Bambalija, ponos cijele nacije“ a posebno su na njega ponosni upravo u rodnom selu Bambali, koje se nalazi u regiji Sediju. Ova regija je postojanjem države Gambije odvojena od Dakra usljed čega je i poprilično zapostavljena. U Bambaliju se možete ili baviti stočarstvom ili vjerskim učenjem.

Postoji dakako i treća opcija. Priča kaže da je Mane sa 15 godina pobjegao iz porodičnog doma i rodnog sela i zaputio se u Dakar da trenira fudbal. Stigao je u Ženerasion Fut, gdje njegov talenat nije promakao skautima Meca. Ostalo je istorija. Ali Sadio nije zaboravio rodni kraj kad je postao slavni fudbaler. Finansirao je izgradnju bolnice, benzinske pumpe i pošte, te rekonstrukciju i opremu škole u Bambaliju. Svaka porodica u tom selu dobija mjesečno stipendiju od 70 evra što je ekvivalent minimalca u Senegalu.

Veličina Sadija Manea promijenila je vizuru iz koje se posmatra Ženerasion Fut, druge akademije i uopšte fudbal u Senegalu. Papis Sise, Dijafra Sako, Lamin Kamara, Pape Matar Sar, Ismaila Sar i Babakar Gej samo su neki od igrača koji su ponikli u ovoj školi fudbala. Čak devet članova sastava koji je otputovao na ovogodišnji Mundijal svoje prve korake napravilo je u Ženerasion Futu, a isto toliko akademaca ovog kluba danas nosi dres Meca.

Za zemlju od 20 miliona ljudi, Senegal proizvodi nestvarno mnogo fudbalera u poređenju sa ostatkom kontinenta. Nigerija, koja ima 242 miliona stanovnika, ne može tome da parira, što se uostalom vidi i u njihovom neodlasku na Mundijal, a da ne govorimo o Etiopiji (138 miliona) ili Kongu (117 miliona stanovnika). Međutim, ne treba zaboraviti ni drugu stranu ove priče, koju je u jednom intervjuu istakao Šerif Sadio, direktor za razvoj i strategiju u Dijambaru.

„To je najveći paradoks fudbala u Senegalu,“ kaže Sadio. „Mi proizvodimo igrače svjetske klase, razvijamo talente koji donose milionske transfere, reprezentacija je osvajala afrička prvenstva. U isto vrijeme, naši klubovi se bore da prežive, stadioni su ruševine, ligu niko ne gleda, a naša administracija još ne zna kako da se izbori sa pravnim i finansijskim mehanizmima modernog fudbala.“

Još je mnogo rada pred Senegalcima, ali su primjeri Ženerasion Futa i Instituta Dijambar definitivno učinili da ova reprezentacija napravi ogroman iskorak proteklih godina. Naravno, ne treba zaboraviti da se fudbalski savez ove zemlje i dalje oslanja u velikoj mjeri na dijasporu, pretežno iz Francuske. Ipak, napredak domaće proizvodnje je očigledan, jer je 2002. kada su Senegalci napravili svoj najbolji rezultat na SP, čak 21 od 23 reprezentativca odrastao u Francuskoj.

Danas je Senegal reprezentacija u kojoj je 13 igrača prve fudbalske korake, te barem osnovno obrazovanje, ostvarilo u svojoj zemlji. To je već samo po sebi, velika pobjeda. I nakon trijumfa nad Irakom i poklapanja ostalih rezultata, očekuje ih novi plasman u eliminacione faze Svjetskog prvenstva. Žrijeb ih nije mazio u grupi i čini se da neće ni u narednom dijelu takmičenja, ali „lavovi terange“, ti dobroćudni kraljevi Afrike, biće spremni za borbu sa bilo kim.