CAFastrofa

Nije ovo samo odluka, nije ni presedan, ovo je trenutak u kojem jedno takmičenje samo sebe poništi, pred očima cijelog svijeta, bez potrebe da iko sa strane išta kaže ili doda, jer kada finale kontinentalnog prvenstva pređe put od 1:0 na terenu do službenih 3:0 skoro dva mjeseca kasnije, onda više ne pričamo o fudbalu, nego o sistemu koji je izgubio kontakt sa realnošću i sopstvenim pravilima onog trenutka kada ih je počeo koristiti kao alat, a ne kao okvir.

Ovo što je uradio CAF nije pravna pobjeda Maroka, niti administrativni poraz Senegala, ovo je poraz samog takmičenja, jer kada dozvoliš da utakmica bude završena, proslavljena, upisana u istoriju, a onda je retroaktivno precrtaš, šalješ poruku da rezultat više nije ono što se dešava na terenu, nego ono što se kasnije izglasa u kancelariji, daleko od buke stadiona, daleko od emocije i daleko od onoga što fudbal zapravo jeste.

I tu dolazimo do suštine problema, jer ovo nije izolovan incident, ovo je samo najglasniji simptom bolesti koja traje godinama, bolesti koja je AFCON pretvorila u takmičenje koje se stalno bori samo sa sobom, sa terminima, sa infrastrukturom, sa organizacijom, sa sopstvenim kredibilitetom, i svaki put kada pomisliš da je dotaklo dno, pojavi se nova epizoda koja pokaže da ispod uvijek postoji još jedan sloj.

A Maroko je stvarno bio odličan domaćin, stadioni su bili puni, prenos rađen prvi put po svjetskim standardima, i onda se desi ovo.

Nije slučajno što se Afrički kup nacija igra usred evropske sezone, nije slučajno što klubovi svake druge godine ulaze u januar sa polovičnim sastavima, nije slučajno što treneri u Premijer ligi i Seriji A strepe od tog perioda kao od mini-transfer roka u kojem gube ključne igrače, jer AFCON već dugo nije samo kontinentalno prvenstvo, nego i faktor koji remeti globalni fudbalski kalendar, i to na način koji stvara frustraciju svima osim onima koji bi trebalo da ga organizuju bolje.

Zamisli situaciju u kojoj klub mjesecima gradi sezonu, taktički model, hijerarhiju u timu, a onda u januaru ostane bez tri ili četiri ključna igrača, ne zbog povrede, ne zbog suspenzije, nego zbog turnira koji se mogao organizovati drugačije, u terminu koji ne razara kontinuitet, i onda, kao šlag na tortu, dobiješ ovakav epilog, turnir koji uzima, a zauzvrat ne garantuje ni minimum ozbiljnosti.

Jer ovo što se desilo sa finalom nije samo pitanje pravila, nego pitanje povjerenja.

Da li su Senegalci pogriješili kada su napustili teren? Jesu.

Da li pravila kažu da to nosi posljedice? Kažu.

Ali fudbal nikada nije bio samo zbir pravila, nego i kontekst, emocija, trenutak, i upravo tu CAF pada na ispitu, jer ignorisati sve ono što je prethodilo toj odluci, sporni kriterijum, poništen gol Senegala, sumnjivi penal koji je izazvao cijelu tenziju, znači svjesno izabrati najhladniju moguću interpretaciju, onu koja je formalno ispravna, ali suštinski pogrešna.

I zato ova odluka boli.

Ne zato što je Maroko dobio, ne zato što je Senegal izgubio, nego zato što svi znamo da ovo neće biti kraj priče, nego početak novog kruga nepovjerenja, teorija, podjela i pitanja koja će visiti iznad svakog narednog izdanja turnira.

Da ne pričamo o tome kakav je stres preživio Brahim Dijas, koji je promašio taj penal nakon tolike pauze, ili Sadio Mane koji je po ko zna koji put podsjetio da je najbolji čovjek u fudbalu, kada je vratio sam svoje saigrače na teren da igraju. Te priče sada gube smisao, uzaludne su.

Jer kada jednom pomjeriš granicu i pokažeš da rezultat može da se promijeni naknadno, otvaraš vrata svemu. Da li zbilja možemo retroaktivno da tražimo da se Danskoj oduzme trofej iz 1992. godine i dodijeli nama, jer su nas izbacili a nije da nismo bili u krugu favorita, a Danci umjesto nas pošli.

Da li će Marokanci sada uopšte i slaviti titulu, i hoće li Senegalci da probude inner Lolu Smiljanića i kažu "Pokazali ko smo i šta smo, da imamo karakter, da imamo srce koje smo ostavili na terenu. Maroko nek osvoji titulu sad ako hoće, ako ih nije sramota, naravno".

Sjutra će biti novi protest, preksjutra nova žalba, i svaki put će se vraćati ova odluka kao presedan koji legitimiše haos.

A AFCON već ima previše haosa.

Od organizacionih problema koji su postali skoro folklor, preko infrastrukture koja često ne prati nivo igrača koji dolaze iz najboljih liga svijeta, do bezbjednosnih propusta koji se iz godine u godinu ponavljaju kao da niko ništa ne uči, sve to stvara sliku takmičenja koje ima ogroman potencijal, ali ga konstantno sabotira način na koji se vodi.

I to je možda najtužniji dio cijele priče, jer ne pričamo ovdje samo o jednoj odluci koja je okrenula rezultat na papiru, nego o propuštenoj šansi da se jednom konačno pokaže kako jedno takmičenje može da bude veće od svojih slabosti, a ne da im stalno iznova robuje i da ih nosi kao teret koji se vuče iz godine u godinu.

Jer Afrika ima sve ono zbog čega se fudbal voli bez kalkulacije, ima talenat koji ne dolazi iz laboratorije, nego sa ulice, ima priče koje ne možeš da napišeš unaprijed jer nastaju u hodu, ima igrače koji danas nose najveće evropske klubove, a sjutra oblače dres svoje zemlje sa nekom vrstom ponosa koju ne možeš ni da prevedeš do kraja, ima emociju koja udara direktno, bez filtera, bez distance, ali nema sistem koji će sve to da sačuva od samog sebe, koji će da postavi granice i kaže, ovdje se igra, a ovdje odlučuje, i da se te dvije stvari nikada ne miješaju.

Umjesto toga, dobiješ finale koje se ne pamti po golu, po potezu, po trenutku koji ostaje, nego po tome šta je ko napisao u žalbi, ko se kome obratio, i kako je neko 57 dana kasnije odlučio da je ono što smo gledali zapravo bilo nešto drugo, kao da fudbal može da se vrati unazad i ponovo odigra u kancelariji.

I onda se čudimo zašto AFCON nikada ne uspije da stane rame uz rame sa Evropskim prvenstvom ili Kopom Amerikom, zašto se uvijek negdje provuče ta doza skepse, zašto ljudi više pričaju o haosu nego o igri, a odgovor je prilično jednostavan i nije nimalo prijatan - tamo znaš da je teren posljednja instanca, ovdje više nisi siguran ni u to.

Jer kad jednom pokažeš da rezultat nije kraj priče, nego početak neke nove, administrativne utakmice, onda si otvorio vrata svemu, i onda više nije pitanje da li će se opet desiti, nego kada.

Ovdje se granice brišu iz utakmice u utakmicu, iz turnira u turnir, i u jednom trenutku više ne znaš gdje prestaje fudbal, a gdje počinje nešto drugo, nešto što nema veze sa onim zbog čega smo svi uopšte počeli da gledamo ovu igru.

I dok god bude tako, dok god se bude igralo na dva terena, jednom stvarnom i jednom naknadnom, ovakve stvari neće biti izuzetak koji nas iznenadi, nego logična posljedica sistema koji sam sebe sapliće.

A fudbal, onaj iskreni, onaj koji se pamti po osjećaju, a ne po zapisniku, biće tu negdje u drugom planu, kao podsjetnik šta je sve moglo da bude.