Okrutni šarm "Viveze kriole"

„Viveza criolla“ ili kreolska domišljatost, visprenost, fraza je koja opisuje način života u dobrom dijelu Južne Amerike, a posebno u Argentini. To je filozofija ignorisanja ili prilagođavanja pravila, sposobnost improvizacije i ostvarivanja uprkos okolnostima i protivno realnim šansama.

To je logika preživljavanja bez osjećaja odgovornosti prema drugima, taktika snalaženja čiji se korijen može naći još u španskim pikarskim romanima iz 16. vijeka. Glavni lik tih romana je pikaro, koji pripada nižim slojevima društva, i koji kroz život ide koristeći se dovitljivošću, lukavstvom i prevarama. Pikaro živi na granici moralnog kodeksa jer je to njegov usud ali to ga ujedno čini i slobodnim.

Poput pikara iz starih romana, argentinski su majstori sa fudbalskom loptom uvijek plesali na ivici žileta. Fudbal je tamo samo druga forma života. Proturiti nekom loptu kroz noge ili se progurati preko reda ili ostaviti račune neplaćene, u čemu je razlika? Tako su i Maradonini golovi mrskim Englezima prije 40 godina bili pobjeda u ratu, iako je rat za Foklandska ostrva u stvarnosti bio izgubljen.

„Kapacitet varanja gdje je potrebno,“ riječima antropologa Eduarda Arketija, naišla je na čini se nikad veće osude i reakcije na ovom Mundijalu. Svjetska fudbalska javnost djeluje gotovo unisono u tvrdnjama da FIFA gura Argentinu na Svjetskom prvenstvu, da su im sudije naklonjene a žrijeb i raspored otvoreni. Svaka situacija gleda se dodatnom lupom, pritisak na aktuelne šampione kao da je nikad veći.

Prvi sporni trenutak bio je Mesijev start otvorenim đonom na Alžirca Aisu Mandija, koji nije sankcionisan. Alžirski komentator Mustafa Mazuzi je nakon te utakmice izjavio kako je Mesi zaštićen zbog pripadnosti „jevrejskom lobiju“, te da je Alžir kažnjen zbog podrške Palestini. Ta je antisemitska izjava naišla na zaslužene osude, ali je dala gorivo teorijama zavjere koje su počele da kolaju još u Kataru.

Prije četiri godine, kada su Argentinci postali treći put svjetski prvaci, tokom SP je dosuđeno šest jedanaesteraca u njihovu korist. Urugvajac Diego Lugano je tada rekao kako im je od tih šest, poklonjeno pet. Štaviše, od posljednjih 13 utakmica na Mundijalima, nakon čak 11 su se vukli neki repovi, opravdano ili ne.

Nakon što je Argentina preokrenula u osmini finala protiv Egipta, španski komentator Manolo Lama je izjavio da je ta utakmica bila „istorijska pljačka koju je sprovela FIFA“. Mustafa Ziko je nakon meča vruće glave izjavio da je takmičenje namješteno i sarkastično čestitao Argentini osvajanje Svjetskog prvenstva, dok je selektor Hasan rekao kako je Argentina imala nepoštenu podršku iz marketinških razloga.

Polemike su ostale i nakon četvrtfinalne utakmice sa Švajcarskom. I selektor Jakin i njegovi igrači osjećali su da je isključenje Emboloa promijenilo tok utakmice u korist Argentine. Tako je gotovo čitav put „gaučosa“ kroz ovaj Mundijal praćen raspravama, optužbama i dominantnim utiskom da imaju povlašćen status, odnosno da FIFA stoji iza njihovog ulaska među četiri najbolje.

„Viveza criolla“ je i uzrok i proizvod krize jednog društva. To je i dribling kojim varate protivnika i gluma kojom varate sudiju. Za Argentince, i jedno i drugo sasvim je legitimno. „Argentincu često nedostaje moralne svijesti,“ cijenio je veliki Horhe Luis Borhes, „ali intelektualne nikad. Biti nemoralan manje boli nego biti budala.“

I stoga to što veliki dio fudbalskog svijeta pokušava da prikuje „gaučose“ na stub srama tokom ovog Svjetskog prvenstva, njih ni najmanje ne pogađa. Ko vam je kriv, Egipćani, što ste ispustili 2:0 u zadnjih deset minuta? Ko je kriv Embolou što se bacio kao upecana kečiga i navukao maler svojoj ekipi? Možda nas donekle i gura FIFA, rekli bi, ali zar ne gura i druge favorite? Kako je ispala Hrvatska za vlas kose, a kako Norveška uz pomoć sajle?

Argentina ima naklonost sudija i organizacije. Argentina je imala lakši put do polufinala. Ali Argentina je i pobijedila ponajviše zahvaljujući sebi i uprkos sebi i svojim nedostacima. Mesi sa 39 godina igra svoje najbolje Svjetsko prvenstvo a njegov tim pokazuje šampionski mentalitet i mentalnu snagu koja ih je i odvela među četiri. Sve ovo je naizgled suprotstavljeno jedno drugome ali sve može i biti tačno u isto vrijeme.

Egiptu niko ne može da ospori da sudijski kriterijum nije bio uravnotežen, ali s druge strane oni su svoju prednost prokockali primivši potpuno regularne golove. Argentina je ozbiljno patila protiv Švajcarske ali je na kraju prelomila majstorijom Alvareza, a da Embolo nije imao pomračenje uma, ne bi bilo ni razloga za drugi žuti karton.

Kriterijum suđenja na Mundijalu je nesumnjivo ozbiljan problem, Infantino i Tramp su sigurno htjeli četiri favorita na kraju, ali to isto tako ne može da oduzme od uspjeha ovoj generaciji argentinskih fudbalera.

Priče svakako neće prestati, sve i da „gaučosi“ pregaze vanserijskim fudbalom i Englesku i Francusku ili Španiju, sve i da Mesi postigne još dva het-trika do kraja. I da se razumijemo, i ne treba da prestanu. Ta sporenja i jesu neka draž fudbala, te debate da li nešto jeste i zašto onda ovo drugo nije.

Argentince bi sve to moglo upravo da galvanizuje, da se okupe još čvršće oko svoje zvijezde vodilje sa svetim brojem 10 na leđima, da uđu u rat bez milosti sa Englezima, spremni na sve. Njima je svejedno što ih drugi ne vole, što ih smatraju Infantinovim projektom, oni se pravdati neće. Štaviše, njihove pjesme biće još glasnije, njihov prkos još veći.

Argentina je mangup koji je prinuđen da živi na margini i da iz te situacije izvlači maksimum. Pikaro poznaje život i njegova pravila, ne voli ih ali zna da se stvari ne mijenjaju. Ne smeta mu da ga smatraju prevarantom i probisvjetom, ne smeta mu kako će doći do cilja, smeta mu samo ako nema slobodu jer to je najvrijednije što posjeduje. A svaki sukob sa cijelim svijetom, a pogotovo Engleskom, doživljavaju kao napad na svoju slobodu.

Duh "viveze kriole" prožima argentinski fudbal. Pobjeda po svaku cijenu, sredstva se ne biraju. Vječiti ples između prevare i poetske slobode. Bez njih ovo Svjetsko prvenstvo ne bi bilo isto jer, kao u omiljenoj pjesmi neprežaljenog Dijega, pjesmi Valerije Linč – „Me Das Cada Dia Mas“, svakog narednog dana nam daju više. To što nekom drugome uzmu sve – pa to je prosto kako život ide, rekao bi pikaro.