Španski ideolog na uzavreloj Marakani

„Vi znate ko je novi trener, znate ko je, koliku platu će da ima, kolike bonuse ... Gospodin Rijera kada bude došao, imaće skockanu ekipu. Nemojte da brinete“, izjavio je početkom novembra prošle godine Vladan Milojević, tada još uvijek aktuelni trener Crvene zvezde.

Vladan Milojević napustio je ulicu Ljutice Bogdana krajem jesenje polusezone, a „gospodin Rijera“ dolazi tek sad, sredinom avgusta. Između je stalo evropsko proljeće i dvomeč sa Lilom, još jedna dupla kruna i potpuni debakl u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona protiv Hapoela iz Ber Ševe.

Da je zaista i došao kada se prvobitno očekivalo, možda bi Rijeru i dočekala skockana ekipa kako je poručivao Milojević. Ali više od pola godine kasnije, dočekaće ga jedan raštimovani orkestar, tim koji nema ni glavu ni rep, sastav nakrcan skupim igračima koji kvalitetom odskaču od domaćeg okruženja ali su na najbitnijem evropskom iskušenju izgledali impotentno.

Povratak „Zvezdinog sina“ Dejana Stankovića se osam mjeseci kasnije pretvorio u noćnu moru sparne avgustovske večeri na Marakani i on više nije trener „crveno-belih“. Otišao je isključen, ispraćen zvižducima i ironičnim aplauzima. Ne onako kako je zamišljao i definitivno ne na način koji dolikuje. Zvezda se raspala protiv izraelskog prvaka i burna reakcija javnosti natjerala je Zvezdana Terzića i njegove saradnike na brzu reakciju.

Albert Rijera je spominjan dakle još jesenas kao mogući trener beogradskog kluba, ali je ostao u Celju do kraja polusezone i onda se na zimu otisnuo u Bundesligu, gdje je do kraja sezone vodio Ajntraht iz Frankfurta. Rijera je trenerski, tipični predstavnik novog talasa španske škole kojeg predvode Ćabi Alonso i Ćavi. Karakterom i temperamentom, pak, bliži je vrelini Balkana, pa možda i ne čudi što stiže na klupu Crvene zvezde.

Kao igrač učio je od Luisa Aragonjesa, Ernesta Valverdea i Rafe Beniteza, a kao trener od Fatiha Terima u Galatasaraju, te možda ponajviše od Domeneka Torenta. Torent je u Barseloni, Bajernu i Mančester Sitiju dugo bio jedan od najbližih pomoćnika Pepu Gvardioli i tokom rada u Istanbulu je Rieri, kao svom asistentu, usadio fudbalsku ideologiju kojom će ovaj dalje da se vodi.

Rijera je svoj samostalni trenerski put ipak počeo u Sloveniji, i to u Olimpiji koja je prolazila kroz veliku krizu. Robert Prosinečki je prethodno smijenjen nakon samo tri mjeseca u Ljubljani, a po odlasku je izjavio da s većim lažovima i prevarantima nikad nije radio. Navijači su dali podršku „Žutom“ i odlučili da upadnu na zvanično predstavljanje Rijere kao novog trenera.

Španac je bio šokiran viđenim ali se nije pokolebao. Štaviše, te će sezone odvesti Olimpiju do prve titule šampiona nakon pet godina čekanja. Potom je osvojio i kup pobjedom nad Mariborom nakon produžetaka i to jedanaestercom koji je izveo neko s kim će opet raditi na Marakani, Timi Maks Elšnik. Međutim, po završetku sezone je napustio klub jer mu nije ponuđen novi ugovor i šokantno preuzeo Celje.

Rad u trećem slovenačkom gradu po veličini je ono što je obilježilo dosadašnju trenersku karijeru Alberta Rijere. U dva navrata je dolazio i napuštao klub, ali u svakom je napravio velike stvari. U prvom mandatu, koji je trajao 17 utakmica, podigao je Celje na čelo prvenstva a u Evropi eliminisao Vitoriju Gimaraeš u kvalifikacijama za Ligu konferencija. Damir Krznar je priveo sezonu kraju i osvojio istorijsku titulu za Celje, ali svi su znali da je temelje tome dao Španac.

U drugom mandatu Rijera je osvojio Kup Slovenije, te senzacionalno odveo Celje do četvrtfinala jednog evropskog takmičenja, što je najveći rezultat u istoriji slovenačkog fudbala. U ligaškoj fazi Lige konferencija razmontirali su Bašakšehir sa 5:1, te uz pobjedu nad velškim TNS i bod protiv Jagjelonije prošli u eliminacioni dio takmičenja. Tamo su izbacili Apoel i Lugano i tek ih je zaustavila Fiorentina.

Oba puta je Rijera odlazio iz Celja tražeći lični napredak na Zapadu, ali nijednom nije urodilo plodom. Prvo je pokušao u Bordou ali je tamo zatekao klub u rasulu. Prošle sezone, u Ajntrahtu je potrajao svega 14 utakmica (4 pobjede, 5 remija, 5 poraza). U Frankfurtu na kraju nisu bili zadovoljni jer Španac nije uspio da podigne ekipu i odvede je u evropska takmičenja.

Ono što prati Rijeru kroz karijeru, temperament, nepredvidljivost i sklonost konfliktima, eruptiralo je kad je otišao u Bundesligu. Pokačio se sa Džonatanom Burkartom koji nije prihvatio kritike na račun fizičke spreme, te sa Mariom Geceom. Na konferencijama za štampu je ulazio u svađe sa novinarima i držao predavanja po šest minuta. Po odlasku je preko društvenih mreža prozivao čelnike Ajntrahta za nerad, te izrazio razočarenje nivoom njemačkog fudbala, koje po njemu, s izuzetkom Bajerna, nije puno bolje od slovenačke lige.

Doduše, i tu slovenačku ligu je kao trener Celja napadao zbog toga što mu se nisu dopadala pravila o obaveznom igranju mladih igrača u startnih 11. Tako je znao da izigra pravilo tako što bi na gol stavio omladinca a onda ga u drugoj minuti utakmice zamijenio. „Startnih 11 treba da su moja odluka, a ne Fudbalskog saveza,“ poručivao je u javnim nastupima.

Albert Rijera bi trebalo da dođe kao projekat, a u Crvenu zvezdu se dovodi kao vatrogasac. On je neko ko ne mari za tradicije, imena i prethodne zasluge. Njega isključivo zanima teren i uspostavljanje autoriteta u svlačionici. On želi da, nekad i po cijenu rezultata, sprovede svoje zamisli do kraja. Zvezdi pak nasušno treba dobar rezultat radi mira u kući.

Španac je kroz trenersku karijeru forsirao 4-3-3 koja bi se u posjedu pretvorila u 3-2-2-3, gdje se lijevi bek spušta u sredinu. On bazira igru na dijagonali, kako dodavanjima tako i otvaranjima, na brzini i kontroli. Njegove taktičke ideje su napredne a za prihvatanje takvih ideja i adekvatnu primjenu treba vremena i igrača koji tome mogu da odgovore. Zvezda vremena nema, već sljedeće sedmice dolazi joj Viktorija iz Plzenja.

Crvena zvezda je, naime, u posljednje vrijeme postala taocem sopstvenih uspjeha. Prošlo je deset godina od sad već kultnog dvomeča sa Krasnodarom, prekretnice u modernoj istoriji kluba. Vladan Milojević je svojim postignućima vratio klub na evropsku mapu, ali u klubu su konstantno u raskoraku između sve većih ambicija i decenijske uljuljkanosti u superligaškoj dominaciji.

Momenat koji najbolje opisuje Zvezdin aktuelni trenutak desio se nakon pauze za hidrataciju tokom drugog poluvremena protiv Hapoela. „Crveno-beli“ su već bili u podebljanom zaostatku, navijači su potonuli, a Mirko Ivanić je počeo da rukama diže tribine. I navijači, poniženi onim što su dotad gledali, su odgovorili, ponovo stali na noge, hvatajući se za slamku nade u vidu kapitena koji je ušao sa klupe, kao što su i drugi veterani, Arnautović i Katai, uvedeni da spasu ako se šta spasti može.

Crvena zvezda se 2026. godine i dalje nema u koga drugog da pouzda do Mirka Ivanića i Aleksandra Kataija, a činjenica je da su najbolji dani iza njih. Beogradski klub za proteklih 5-6 godina nije iznjedrio nasljednike dvojici fudbalskih majstora. Mladi talenti su rasprodani ili na prodaju, a sa pojačanjima se sporadično pogađalo. Zvezda želi da igra brže, ali onda mora bez Ivanića i Kataija, što znači da gubi svaku kreaciju. Kada ima kreaciju, to utiče da intenzitet koji u Evropi mora biti na maksimumu.

Rijera dolazi u takvu sredinu i po svemu dosad viđenom u njegovoj trenerskoj karijeri, možemo očekivati da vidimo i rezove i promjene i zanimljive medijske nastupe i vjerovatno i neke konflikte. On traži disciplinu i očekuje odanost sistemu. Ali ako na stadionu Rajka Mitića dovode španskog stručnjaka samo radi šok terapije, onda se svemu pristupa pogrešno. Opet će se gubiti vrijeme, nakon par mjeseci tražiti neko novo ili već viđeno lice, zamazivati oči javnosti a Zvezda će da stoji u mjestu.

Ako su u klubu pak spremni da stanu iza ove odluke i Albertu Rijeri daju odriješene ruke da na duže staze upravlja timom, onda možda i ova šokantna eliminacija od Hapoela ima ono neko dobro koje se nađe u svakom zlu. Pred nama je svakako uzbudljiv period. Pred igračima Crvene zvezde je Viktorija Plzenj i prilika da poprave užasan utisak koji su ostavili protiv Hapoela. Pred Albertom Rijerom je vjerovatno i najveći izazov.