6 per sempre capitano

Prvi je preuzeo odgovornost, jer zašto i ne bi. Odlično je za defanzivca izvodio penale, ali ovoga puta lopta je preletjela gol Klaudija Tafarela, a on, Franko Barezi, spustio se na koljena i sakrio lice rukama. Kapiten, stub, ikona, preuzeo je odgovornost nakon 120 minuta nezapamćene vrućine u Pasadeni, u finalu Mundijala 1994. godine, samo 25 dana nakon što je operisao meniskus.

To je bila takva sorta ljudi. Ostalim ljudima treba mjesec dana od operacije da se samostalno spuste niz stepenice, a on... on je igrao Mundijal, 120 minuta protiv Romarija i Bebeta, i da, ostavio je Brazil bez gola u finalu.

Tokom meča hvatao ga je grč, saigrači su mu istezali nogu, ali kakav bi to bio kapiten da nije prvi preuzeo odgovornost. Kasnije će Roberto Bađo da promaši onaj ključni, a vremenom će Barezijev promašaj da izblijedi iz memorije, i možda je tako i pošteno.

Cijela karijera bila je istkana od stvari koje se nisu dogodile, od pasova koji su prekinuti prije nego što bi došli do napadača, golova koji nisu postignuti. Imao je instinkt za opasnost po svoj gol bolji nego bilo koji drugi fudbaler.

Za mene, to je bio prvi sinonim za odbranu, uz, naravno, momka na lijevom boku, Paola Maldinija. Imala je Italija neke legendarne odbrambene igrače, ali ovaj tandem je onaj koji, kad se prave sve liste idealnih XI svih vremena, mora da počne sa njima.

Prije dva dana Milan je morao da demantuje lešinarsku javnost koja ga je prerano proglasila mrtvim, u vremenu u kojem živimo, u kojem nema ni trunke empatije prema legendi i njegovoj porodici, u želji da se bude prvi.

Jutros, nažalost, nema demanta. Znalo se da prolazi kroz težak period, da je bolest pobijedila, ali čak i tada je Franko morao da "odigra" posljednju životnu bitku i odbrani se barem još jednom.

Milan je objavio da danas plače cijela istorija kluba.

Jer, ako istorija Milana zaista može da se obuče u jedan dres, onda je to crveno-crna šestica.

Franko je prvo pokušao u Interu, u kojem se već nalazio njegov stariji brat Đuzepe.

Procjena je bila da je sitan, nedovoljno razvijen i da od njega vjerovatno neće biti vrhunskog fudbalera.

Nadimak koji su mu dali u mlađim kategorijama, "Piscinin" (mališan), ostao mu je do kraja kao neka vrsta ironične amajlije, jer je čovjek koji je bio premalen za profesionalni fudbal na kraju postao mjera po kojoj se mjerila čitava jedna pozicija.

Milan je bio spreman da pogleda još jednom, pa je dječak iz Travaljata završio u drugoj svlačionici istog stadiona i ostao u njoj narednih dvadeset godina.

Sa 17 je debitovao u Seriji A, sa 18 osvojio prvi skudeto, Milanov deseti, onaj koji je donio zvjezdicu iznad grba. Moglo je djelovati da je stigao baš na vrijeme za godine velikih pobjeda, ali su poslije prve titule došle najteže sezone u istoriji kluba, Totonero, izbacivanje u Seriju B, povratak, pa još jedno ispadanje, ovog puta zarađeno na terenu.

Barezi je iz Španije 1982. donio medalju svjetskog prvaka, iako na tom Mundijalu nije odigrao ni minut, a zatim se vratio da igra drugu ligu.

Sa samo 22 godine dobio je kapitensku traku kluba koji je izgubio i ugled, novac i gotovo sve ono zbog čega veliki igrači inače dolaze.

Drugi bi sigurno pošli, pogotovo u tim godinama. Mladi fudbaleri, željni dokazivanja, objasnili bi da "im je žao, ali da moraju dalje zbog karijere".

On to nije uradio, ostao je i sa crveno-crnim klubom utabao jedan od najljepših puteva neke karijere.

Od gostovanja po provincijskim terenima Kavezea, Sambenedetezea i Pistoje do beogradske magle, Verdera, Madrida i, na kraju, ubjedljive pobjede nad Steauom u finalu Lige šampiona.

Iz te odluke, mnogo više nego iz bilo kojeg trofeja, izrasla je čitava mitologija o njemu, i zato je i danas mjerna jedinica odanosti. U našem vremenu odanost je marketing, video-snimak, obećanje fudbalera sa kadrovima grada da će "ostaviti srce na terenu", dok ne stigne neka unosnija ponuda. Niko nikada nije pitao Milan za Barezija, nije ni morao, znao se odgovor.

Barezijeva odanost imala je miris dvije godine Serije B, imala je miris kluba na koljenima i istog tog kluba na krovu Evrope, kao jedne prave fudbalske imperije.

Nekako ne može da se priča o Franku, a da se ne priča o Arigu Sakiju, treneru koji je bio savršen dirigent i koji je od odbrane napravio umjetnost.

Barezijev nadimak Piscinin nije bio slučajan. Sa 176 centimetara, i danas, a pogotovo tada, bio je nizak za predstavu o tome kako štoper treba da izgleda. Štoperi su obično bili i najstrašniji fudbaleri ekipe.

Franko se nije unosio napadačima u lice, nije ih jurio do korner zastavice, on je jednostavno znao barem dvije sekunde ranije gdje će lopta da bude i sa takvom lakoćom ju je skidao prije nego što bi klasične devetke i krenule da se namještaju da je prime.

Po tome je bio jedinstven, iako treba reći da je bio brz. Ta glava, taj osjećaj uvijek su stizali prvi.

Sakijeva odbrana nije se nikad povlačila tik ispred golmana, naprotiv, izašla bi naprijed i tu bi se desila ta magija Barezijeve podignute ruke.

Korak, ruka, a Maldini, Kostakurta i Tasoti bi perfektno slijedili svog kapitena, dok bi napadač ostajao na pogrešnoj strani fudbala, barem metar u ofsajdu.

Ako pogledamo moderni fudbal i igranje odbrane, visoki presing, kontrolu prostora i građenje napada iz posljednje linije, Sakijev Milan je temelj svega toga, sa Barezijem kao centralnom figurom.

Bio je libero koji nije samo čistio ispred sebe, već je bio komandant cijelog terena. Nije završavao svoj posao kao njegovi savremenici onda kada bi loptu osvojio, nego bi odmah nakon toga uslijedio hirurški pas ka Gulitu, Rajkardu, Anćelotiju. Nije ni čudo što su ga tada upoređivali sa Kajzer Francom, čak su ga i zvali nadimkom legendarnog Nijemca.

Milan je u sezoni 1987/88. primio samo 14 pogodaka i osvojio titulu. Kasnije je pod Fabijom Kapelom ostao neporažen u 58 uzastopnih utakmica Serije A. U ekipi su igrali Marko van Basten, Gulit i Rajkard, ljudi čiji su potezi završavali na špicama i naslovnim stranama, ali je Barezi 1989. bio drugi u izboru za Zlatnu loptu, odmah iza Van Bastena i ispred Rajkarda.

Za jednog defanzivca to je skoro nepristojno visoko mjesto. Napadač može jednim golom popraviti lošu utakmicu, golman odbranjenim penalom izbrisati nekoliko grešaka, dok štoper svoj najbolji meč često završi bez kadra koji će se vrtjeti godinama. Barezijeva veličina morala je da se gleda svih 90 minuta, u sitnim pomjeranjima, prepoznavanju namjere, ruci podignutoj prema pomoćniku i onom prvom koraku koji je protivnički pas pretvarao u pogrešnu odluku.

Sa Milanom je odigrao 719 zvaničnih utakmica, postigao 33 gola, osvojio šest titula prvaka Italije i tri puta postao prvak Evrope. Kapitensku traku nosio je 15 sezona. Kada se povukao 1997. godine, Milan je prvi put u svojoj istoriji povukao jedan broj iz upotrebe.

Šesticu.

Često se za velike defanzivce kaže da su igrali tako čisto da nijesu morali da prave prekršaje. Kod Barezija je išlo još dalje: on je branio tako rano da ponekad nije morao ni da uklizava.

Maradona ga je smatrao najtežim protivnikom, Rej Vilkins najboljim saigračem kojeg je imao, a Paolo Maldini čovjekom od kojeg je učio. Maldini je poslije njega preuzeo traku, kao da je Milan unaprijed znao da se takva odgovornost ne smije predavati bilo kome.

A među imenima koja je Barezi birao kada su ga prije dvije godine pitali za najbolje saigrače tokom dvije decenije u Milanu našlo se i jedno naše - Dejan Savićević.

U Atini 1994. Franko je zbog kartona ostao u odijelu, pa je Savićević preuzeo veče i poslao onu loptu preko Zubizarete. Barezi nije podigao pehar, uradio je to Mauro Tasoti, ali je i taj Milan, kao svaki veliki Milan tog vremena, nosio njegov rukopis.

Prošle godine, tokom redovne kontrole, Bareziju je pronađen plućni čvor. Operisan je minimalno invazivnim zahvatom, nakon čega je počeo imunoterapiju. Milan danas nije saopštio uzrok smrti i nema potrebe dopisivati ono što njegova porodica nije željela da kaže.

Posljednji veliki javni izlazak imao je u februaru, na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Milanu. Na punom San Siru olimpijsku baklju nosio je zajedno sa Đuzepeom Bergomijem, nekadašnjim kapitenom Intera i čovjekom sa kojim je godinama dijelio isti stadion, grad, reprezentaciju i jednu od najvećih fudbalskih suprotnosti.

Bio je to kadar koji tada još nijesmo znali da gledamo kao oproštaj. Barezi ponovo na San Siru, sa nečim važnim u rukama, okružen ljudima koji ustaju da ga pozdrave.

Milan je jutros svoj oproštaj završio riječima: "Zauvijek kapiten".

Možda bi za nekog drugog to zvučalo preveliko. Kod njega je dovoljno pogledati sastav Milana i prostor između brojeva pet i sedam. Šestica je povučena, ali njeno mjesto nikada nije ostalo prazno. I dalje pripada kapitenu koji je u najtežim trenucima uzimao loptu prvi, pomjerao odbranu jednim pokretom ruke i stizao tamo gdje će opasnost tek nastati.

Jutros se ta ruka podigla i posljednji put. Linija se ovog puta nije pomjerila, zastavica se nije podigla i niko nije bio u ofsajdu. Ostali smo svi, malo iza njega, zatečeni u prostoru za koji smo mislili da je slobodan.