Bilo je to neko drugo vrijeme. Nisi gledao utakmicu da vidiš koliko je ko pretrčao, već da uživaš u čaroliji. Kad bi Zidane dobio loptu, znao si da će se dogoditi nešto posebno. Ronaldinho nije trebao prostor – on bi ti izmislio jedan. Totti je pasom znao reći više nego što bi neki rekli u cijeloj karijeri. I to je bila suština – igrali su kao da slikaju, kao da svaka utakmica ima dušu.

Danas... danas kao da smo izgubili tu čaroliju. Igra je brža, sistematičnija, fokusiranija na taktiku nego ikad prije, ali negdje putem smo izgubili one koji su fudbal činili poezijom u pokretu. Umjesto njih, dobili smo generaciju "atletskih strojeva" – spremni da presinguju 90 minuta, ali rijetko kada da naprave nešto što će ti ostati u sjećanju.

Broj 10 – relikvija prošlih vremena

Sjećate li se kad je broj 10 nešto značio? Bio je to broj rezervisan za genijalce – one koji nisu morali trčati najviše, ali su razumjeli igru bolje od svih. Diego Maradona, Ricardo Kaka, Michael Laudrup, pa i Dejan Savićević – svaki od njih je nosio desetku kao simbol slobode na terenu. Danas, taj broj je skoro ukinut. Treneri radije biraju veznjake koji mogu odigrati u oba pravca, ispuniti zadatke, nego nekoga ko će "lutati" između linija i tražiti loptu u noge.

I to nije slučajno. U modernom fudbalu greška je luksuz koji se ne prašta. Ako jedan igrač ne zatvara prostor, cijeli sistem trpi. A broj 10, po definiciji, nikad nije bio dio sistema – on ga je razbijao.

Fudbal po šablonu

Jedan od simbola ove transformacije je Pep Guardiola. Niko ne spori njegovu genijalnost, njegovu posvećenost detaljima, njegovu filozofiju kontrole. Ali upravo tu filozofiju su mnogi treneri uzeli kao osnovu i primijenili je bez konteksta – želeći da svaki igrač bude kotačić u savršenoj mašini. Rezultat? Fudbal u kojem je svaki pas unaprijed programiran, gdje je kreativnost rizik, a ne vrlina.

I zato danas imamo situaciju gdje igrači poput Isca, Hakima Ziyecha ili Jacka Grealisha – koji imaju tu iskru starog kova – često ne mogu pronaći pravo mjesto u ekipi. Ili su previše defanzivno pasivni, ili previše "nepredvidivi" da bi se uklopili u šablon.

Sve počinje od djetinjstva

Najtužnije je što se ova promjena ne dešava samo na vrhu. Počinje u osnovi – u omladinskim školama. Danas dijete od 8 godina zna gdje treba da stoji u fazi odbrane, kada treba pritisnuti protivnika, kako da izvede pas u prostor. Ali ne zna da igra „na mali“, ne zna da dribla trojicu na betonu, ne zna da igra iz radosti.

U Argentini i Brazilu, još uvijek se može sresti dijete koje igra bosi, na prašnjavom terenu, s improvizovanom loptom – i tu se rađa magija. Pablo Aimar, na primjer, naučio je sve što zna na ulicama, ne u akademijama. Messi je došao iz slične sredine. U Evropi? U 90% slučajeva, djeca uče fudbal u kontrolisanim uslovima, gdje je "greška" nešto što se bilježi, a ne nešto iz čega se uči.

Šta nas čeka?

To ne znači da nema nade. Još uvijek postoje trenuci koji te podsjete zašto voliš ovu igru. Još uvijek postoji Kevin De Bruyne, koji vidi pas koji drugi ne vide. Još uvijek se pojavi mladi Jamal Musiala, koji pleše s loptom kao da je izašao iz 90-ih. Ali to su iskrice, ne pravilo.

Možda fudbal nikada više neće biti ono što je bio. Možda je evolucija igre jednostavno prirodan tok. Ali ono što boli nije napredak – već to što smo možda, u potrazi za perfekcijom, izgubili dušu igre.