Heroj radničke klase

U korijenima grada Liverpula stoji i istrajava kultura otpora i izdržljivosti uprkos teškim uslovima, napornom radu i ekonomskoj situaciji. Grad je to velikog naslijeđa radničke klase, uglavnom vezane za luku, najznačajniju za britansku trgovinu preko okeana, i tešku industriju. Ali to je i grad koji je svijetu, između ostalog, dao i Bitlse. Jedan od njih, Džon Lenon, je svoju prvu pjesmu po napuštanju Bitlsa posvetio upravo radničkoj klasi koja se čitav život bori a rijetko kad ostvari svoje snove.

„Nije lako biti heroj radničke klase,“ poručuje Lenon u pjesmi „Working Class Hero“. „Ne vole te ako si pametan a preziru ako si glup“, jedan je od stihova koji posebno privlače pažnju. Suština je da treba da radiš i ćutiš, da ne iskačeš iz kolosijeka jer to nije tvoj zadatak. To je ono što Lenon sarkastično poručuje u svojoj pjesmi, to je ono što društvo očekuje od tebe – nemoj da štrčiš i radi kako ti se kaže.

Na sportskim terenima, kako čuvena izreka kaže, prvo su igrali siromašni a gledali bogati, da bi vremenom novčanici igrača bili sve deblji a tribine punila radnička klasa. Ta publika je uvijek tražila svoje heroje u neprilagođenim igračima, likovima s kojima je mogla da se identifikuje, a koji bi joj zauzvrat donosili radost svojim potezima na terenu. Džek Griliš jedan je od njih.

Džek Griliš je odrastao u Solihulu, gradiću pored Birmingema. I otac Kevin i majka Karen rođeni su u Engleskoj, ali su irskog porijekla, stoga je i Džek od malih nogu bio dio velike irske zajednice u Birmingemu i okolini. Kao neko ko je odrastao u takvom okruženju, Džek se razvijao u velikog fudbalera ali i ostao izuzetno privržen porodici i društvu. Još sa 19 godina je kažnjavan u Aston Vili zbog izlaženja u pab sa društvom i ostajanja do sitnih sati. Ali njegov talenat se nije mogao ignorisati. U Vili je postao kapiten i reprezentativac i bio ljubimac navijača.

Priče o prošlim vremenima pune su legendi o fudbalskim genijalcima koji nisu mogli da odole društvu, provodu, ženama, alkoholu i drugim stimulansima. Od Džordža Besta pa do Dijega Maradone, takvi igrači su obožavani baš zato: veliki su majstori sa loptom a opet su isti kao mi, ljudi od krvi i mesa, željni života i skloni greškama. Takvi igrači su heroji navijača koji rade pet-šest dana da bi taj jedan dan otišli da gledaju svoj voljeni tim koji će im tog dana donijeti potrebnu dozu adrenalina i serotonina da mogu da nastave dalje, ili im pak upropastiti sedmicu.

Griliš je u avgustu 2021. prešao iz Aston Vile u Mančester Siti za rekordnih 115 miliona evra i bio nezamjenljiv član prve postave tokom sezone 2002/23, na kraju koje se Gvardiolin tim okitio sa čak tri trofeja. Međutim nakon dvije dobre sezone, Griliš je počeo da popušta pod pritiscima a bilo ih je mnogo: pritisak javnosti, pritisak ogromnog transfera, pritisak zahtjevnog trenera, pritisak okoline. Da bi se sve to izdržalo, čovjek bio morao da bude kao robot.

A Džek Griliš je ipak druga sorta. Proslava triple krune u junu 2023. pretvorila se u trodnevnu pijanku gdje je glavnu riječ vodio upravo Džek. Krenulo je već po završetku finala Lige šampiona u Instabulu, prenijelo se u Mančester i kulminiralo na Ibici. Za razliku od drugih igrača, Griliš nikad nije krio da se provodio, pio i ludovao. 

„Ljudi kažu: on voli da izlazi, da se zabavlja. I volim. Želim da živim svoj život i uživam ali jasno je da postoji vrijeme i mjesto za sve,“ otvoren je bio Griliš gostujući na Skaj Sportu nedavno. „Nekad, moram biti iskren, vjerovatno nisam znao da izaberem pravo vrijeme. Dok sam bio u Sitiju, ponekad nisam mogao da odolim, ali ne mislim da je samo to bio razlog što nisam igrao.“

Moderni fudbal ne trpi takve likove, heroje radničkih klasa koji sa dva dodira lopte bacaju mase u trans, o kojima se priča sinovima i unucima. Davno je prošlo vrijeme Štefa Lamze i Čave Dimitrijevića. Danas je vrijeme brzih i efikasnih, gotovo mašina, bez mrlja na slici za javnost. O svemu se vodi računa, pogotovo u klubovima koji imaju velike resurse i još veće ambicije. 

Džek Griliš se u taj imidž ne uklapa, on sa svojim spuštenim štucnama (po uzoru na Besta) štrči iz te lažno besprijekorne predstave. Kad je, nakon čuvene proslave titule, u dresu reprezentacije istrčao na Old Traford na utakmici protiv Sjeverne Makedonije, dočekan je ovacijama. Na Old Trafordu je to bilo, ponavljam, u domu Mančester Junajteda, za čijeg ljutog gradskog rivala je Griliš tad igrao. Ali Griliš nije bio samo fudbaler Sitija, on je „jedan od nas“ i kao takav je prepoznat među iskrenim fudbalskim navijačima.

Nisu njegovi provodi jedini razlog što je tako omiljen, dakako. Džek Griliš je neko ko je svjestan svoje privilegije i ko pomaže drugima. Kao neko ko je rođen u Birmingemu, još dok je bio igrač Aston Vile, donirao je oko 150 hiljada funti lokalnoj bolnici a tokom pandemije kovida je dao svoj dres na aukciju odakle su sredstva išla na račun NHS (Nacionalna zdravstvena služba Velike Britanije). 

Pored toga, Griliš prati i akciju GoFundMe i redovno donira novac u znak pomoći ljudima kojima je finansijska pomoć nasušno potrebna a nerijetko čini i razliku između života i smrti. Te priče nisu zanimljive tabloidima, naravno. Njih zanima kad Džek izlazi iz paba i da li je došao mamuran na trening.

Nakon što od decembra 2023. nije vezao dvije utakmice u dresu Sitija, o Grilišu se već pisalo u uvijek brutalnim engleskim medijima kao o propalom talentu, igraču koji je proćerdao životnu priliku. Kad ga je Gvardiola izostavio sa spiska za Svjetsko klupsko prvenstvo ovog ljeta, bilo je jasno da je vrijeme da potraži novu sredinu. Reagovali su iz Evertona i Sitiju predložili pozajmicu. 

Dejvid Mojes je proveo ljeto razgovarajući sa Džekom i ubijedio ga da je plavi dio Liverpula mjesto gdje može naći utočište i ponovo pronaći sebe. Džek je vrlo brzo to u Evertonu i osjetio:

„Znaš, ja sam osjetljiv van terena i htio sam da odem negdje gdje ću ponovo da se osjećam voljenim. Htio sam da se ponovo budim sa željom da igram fudbal, da igram sa osmijehom.“

Osmijeh se vratio u grad, što bi rekao pjesnik. I na lice Griliša i na lice navijača Evertona, tako naviknutih da im lica budu smrknuta i očajna proteklih decenija. Ovakvog majstora u plavom dresu odavno nisu mogli da gledaju, a ni on dugo nije dobijao toliku ljubav sa tribina. Rekli bi Englezi, „match made in heaven.“ 

Impresionirao je saigrače i sve zaposlene u klubu svojom radnom etikom i posvećenošću. Prvi je koji dolazi i posljednji koji odlazi sa treninga. U svlačionici Evertona nije bilo igrača tog renomea još od Vejna Runija i njegov uticaj se već osjeća. Omiljen je među saigračima zbog svoje ličnosti, društven je i voli da se zabavlja. Ali je isto tako u svlačionicu donio veliko iskustvo i visoke standarde. 

Na teren je pak donio kreativnost i atraktivnost, što oni koji prate Everton nisu navikli da vide u prethodnom periodu. Namjestio je četiri gola saigračima u prethodnim kolima, trčao u zagrljaj navijačima „karamelica“ i okitio se naslovom igrača mjeseca u Premijer ligi. Ali ono što se čekalo bilo je da Džek zabije gol pred svojom publikom, na novom stadionu. I bilo je vrijeme da „Hil Dikinson“ počne da piše svoju istoriju velikih trenutaka, nakon vijeka „Gudison Parka“.

Desilo se to ovog vikenda, onako kako samo može da se poželi. Na „Hil Dikinsonu“ je isticala sudijska nadoknada pri rezultatu 1:1 sa sjajnim Kristal Palasom. Everton je pritiskao sve jače i u jednom od posljednjih juriša, Beto šalje loptu glavom i svi je već vide u mreži osim Hendersona koji je skida. Odbijenu loptu pokupiće Munjoz, činilo se, i izbaciti je iz šesnaesterca. Ali baš u tom trenutku, kao u filmskoj sceni, natrčava Džek Griliš, idealno postavlja nogu i šalje loptu u mrežu. Henderson je nemoćan ovaj put, na tribinama su svi u ekstazi a Džek Griliš trči kao vjetar i širi ruke ka navijačima.

Niko ne može da zna koliko dugo će da traje i kako će da završi ova romansa Evertona i Džeka Griliša. Možda bude samo trajalo ovu jednu sezonu, na pozajmici, jer Siti očekuje od Evertona da uplati 50 miliona ako se odluče za otkup ugovora, a „karamelice“ tih para nemaju. Možda Everton napravi veliki uspjeh ove sezone, a Griliš nastavi da blista i vrati se u reprezentaciju. A možda se ništa od toga i ne ostvari. O tome može da se priča neki naredni put. Ali sada, dok čitate ove redove, imamo hepiend i uživajmo u tome. Nasmijano lice Džeka Griliša koji ponovo voli fudbal kao nekad i razdragani navijači sa plavo-bijelim šalovima koji slave ime svog heroja.