Kreće nova sezona Premijer lige koju ljubitelji fudbala dočekuju sa nestrpljenjem, a ljubitelji fantazija već su uveliko sastavili svoje timove. Ipak, sva ta pompa već godinama zaobilazi jedan klub iako je neizostavni dio te lige. U današnjem fudbalu, Everton nije uspio da bude dovoljno zanimljiv. Klub slavne tradicije, brojnih trofeja i goleme armije navijača zaglavio je već decenijama između slavne prošlosti i nemoći da ostane relevantan. Prevelik da bi bio simpatični autsajder a premali u odnosu na gigante modernog doba.

Njihov moto nije baš slučajno Nil satis nisi optimum - "Ništa osim najboljeg". Prvi engleski klub koji je sagradio svoj stadion, namijenjen isključivo za fudbal, prvi koji je stavio mreže na golove, postavio prvi semafor, prvi uveo grijanje terena, prvi napravio svlačionicu za rezervne igrače – ako niste znali, sve to je Everton. Nikad nisu ispali iz najvišeg ranga engleskog fudbala. Jedan su od osnivača engleske fudbalske lige a potom i jedan od osnivača Premijer lige. 

U prvoj verziji elitne engleske divizije okitili su se titulom prvaka devet puta, u drugoj nisu nikad bili ni blizu. Da ste u ljeto 1985. godine nekom navijaču Evertona rekli da će decenijama kasnije njihov velikan biti doživljavan od javnosti kao prosječan klub, posrnuli gigant i da će se boriti za opstanak sezonu za sezonom i spasavati u posljednjim kolima, a nekad i stvarno posljednjem kolu, mislili bi da ih samo provocirate i da niste normalni.

Te 1985. godine, naime, Everton će dosegnuti najviši vrh od svog postojanja. Osvojili su duplu krunu: titulu šampiona Engleske i svoj prvi evropski trofej, tada prestižni Kup pobjednika kupova. Nakon što su u polufinalu izbacili Bajern Minhen, u finalu su savladali bečki Rapid sa 3:1. A u prelaznom roku tog ljeta klub sa Gudisona pojačaće tada ponajbolji engleski fudbaler – Geri Lineker. Trebalo je to da bude šlag na tortu za Everton koji je osamdesetih već imao fantastičnu ekipu, predvođenu sjajnim stručnjakom na klupi, Hauardom Kendalom. 

Bili su to bez dileme sjajni igrači, ali ne i zvijezde tadašnjeg fudbala. Uspjeh Evertona tih godina počivao je upravo na timskom duhu i zajedništvu, uigranosti i razigranosti, i majstorskom Kendalovom dirigovanju sa klupe. Lineker, koji se u Evertonu zadržao tek jednu sezonu, izjaviće godinama kasnije da je taj sastav Evertona najbolji tim u kojem je ikad zaigrao. Na golu je bio legendarni Nevil Soutal, u odbrani Stivens, Retlif, Mauntfild i Van Der Hauve. Vezni red su činili Piter Rid, Kevin Šidi, Trevor Stiven i Pol Brejsvel, a u napadu su bili Grejem Šarp i Endi Grej.

Međutim, tog istog ljeta 1985. desiće se i nešto što će zauvijek promijeniti engleski i evropski fudbal a neposredne posljedice osjetiće upravo Everton. Nakon katastrofe na „Hejselu“ u finalu Kupa šampiona između Liverpula i Juventusa (poginulo 39 ljudi), engleski klubovi izbačeni su iz svih evropskih takmičenja do daljnjeg. Upravo bi „karamele“ kao novi engleski prvaci trebalo da zaigraju u Kupu šampiona i vjerovatno bi bili u samom vrhu borbe za trofej. Kazna ih je međutim osudila isključivo na domaća takmičenja i jedna velika generacija ostala je uskraćena za istorijsku priliku. 

Everton će narednih nekoliko sezona ostati u vrhu engleskog fudbala, ali ta 1985. godina koja je bila vrhunac slave kluba ujedno je nagovijestila i dolazak nekih novih vremena i tmurnih oblaka nad Gudison parkom. Naredne sezone Everton je bio drugi (iza Liverpula) i igrao je finale FA kupa (izgubio od - Liverpula), a Geri Lineker je bio prvi strijelac lige sa 30 golova. To ga je, uz blistave partije na SP u Meksiku, preporučilo Barseloni i Lineker je prodan za tada rekordnih 2,8 miliona funti. To je bio jedan od prvih znakova da Everton pati zbog neigranja Evrope i da će na duže staze imati sve više problema da parira velikanima.

Posljednji ples zlatne generacije sa Gudisona uslijedio je naredne sezone. Kendal je još uvijek imao na raspolaganju većinu igrača iz šampionske sezone 1984/85. U posljednjem kolu savladan je Luton i prepune tribine Gudisona gledale su u ekstazi kako kapiten Kevin Retlif diže trofej šampiona Engleske – ni ne sluteći da će to da bude nešto što više nikad neće vidjeti. Ubrzo po proslavi titule, Kendal je napustio Everton i preuzeo Atletik Bilbao, moćni tim će početi da se osipa a klub da ulazi u sve veće dugove.

Zajedno sa Mančester junajtedom, Arsenalom, Totenhemom i Liverpulom, Everton je pogurao priču reformisanja engleskog fudbala kroz koncept Premijer lige početkom devedesetih. Ali za razliku od ostala pomenuta četiri kluba, Everton se nije snašao u novim vremenima. Dok su ostali velikani prepoznali mogućnosti marketinga, brendiranja i modernizacije pristupa u svim poljima, Everton je odbijao da se pokondiri u želji da ostane „narodni klub“. Međutim, iako su tada zadržavali simpatije ljubitelja fudbala, na duže staze izgubili su trku sa velikima i pali u limbo nebitnosti.

Otkako su se posljednji put okitili titulom šampiona (1987), „karamele“ su 27 puta sezonu završili između petog i petnaestog mjesta na tabeli i osvojili samo jedan FA kup (1994). Godine prosječnosti promijenili su krvnu sliku kluba i mentalitet njihovih navijača. Mančester junajted ili Liverpul ostali su klubovi koji dovode najbolje igrače, a Everton je postao klub koji najbolje igrače mora da proda da bi preživio. Vlasnici su se smjenjivali, dolazili sa velikim ulaganjima i obećanjima da bi otišli glavom bez obzira ostavljajući iza sebe pustoš.

Četrdeset godina nakon najvećeg uspjeha u istoriji kluba, trideset godina nakon posljednjeg trofeja, nekada slavni klub ulazi u novu sezonu na novom stadionu. Snovi koje sanjaju vjerni navijači odavno nisu o trofejima – cilj je stabilna budućnost u Premijer ligi i bijeg od višegodišnje borbe za opstanak.

Čovjek kojem su povjerili svoje nade, dobro je poznato lice. Dejvid Mojes već je vodio Everton od 2002. do 2013. U tom je periodu ostvario najbolji rezultat „karamela“ u 21. vijeku, jedno četvrto mjesto (2004) i plasman u Ligu šampiona naredne sezone, te finale FA kupa 2009. godine gdje ih je zaustavila moćna Murinjova mašinerija sa Stemford Bridža. Čelziju je to bilo jedno u nizu finala kojim su se dizali sve više na ljestvici trofejnih klubova, a Evertonu, ispostavilo se, posljednji trzaj.

Nakon neuspješnih ili poluuspješnih izleta u Mančester junajtedu, Real Sosijedadu i Sanderlendu, Mojes je povratio staru reputaciju mandatom u Vest Hemu, kojem je donio i trofej evropske Lige konferencija. Uslijedio je prošle sezone i povratak staroj ljubavi koja ga je dočekala raširenih ruku, nakon godina tavorenja na ivici zone ispadanja. Dao je infuziju posrnulom klubu a potom i dozu adrenalina. Everton je od kluba koji je bio već viđen u Čempionšipu stigao do 13. pozicije na kraju sezone, ispred Vest Hema, Mančester junajteda ili Totenhema.  

Prošli su u Evertonu sve: i da previše troše i da preživljavaju u dugovima, i da ih sa klupe vode tradicionalisti Sem Alardajs ili Šon Dajš, i da za trenere imaju velika imena poput Karla Anćelotija. Sve to nije donijelo napredak pa čak ni sigurnost. Mojes je neko ko sigurno osjeća i razumije plavu stranu Liverpula, ali dolazi vrijeme kada šok terapije više ne pale. Sada se treba pokazati šta je plan za budućnost Evertona i navijači se nakon godina turbulencija nadaju barem nekakvoj stabilnosti.

Suočava se Mojes sa mukama svojih prethodnika pred početak ove sezone. Iako klub ima nove vlasnike (američki konglomerat Fridkin koji su takođe i većinski vlasnici Rome), Everton je na lošem glasu i kao klub još uvijek nestabilnih finansija i bez velikih ambicija teško privlači dobre fudbalere. Ono što je pozitivno jeste da je većina tima sačuvana, što se posebno ogleda u liku mladog štopera Džareda Brantvajta, poniklog na Gudisonu, kojeg su tražili iz Mančestera ali ipak bez uspjeha. Dolazak posrnule zvijezde engleskog fudbala, Džeka Griliša, prilika je i za njega i za klub da okrenu novi list.

Ako je nešto ostalo kao pozitivno naslijeđe od prethodnog vlasnika, Farhada Moširija, to je novi stadion u pristaništu Bremli Mur u Liverpulu. Po sponzoru će nositi ime Hil Dikinson a može da primi zvanično 52,769 gledalaca. U drugom kolu, 24. avgusta, Everton će da debituje na novom stadionu u Premijer ligi protiv Brajtona. Možda to bude i početak nekih boljih dana za „karamele“. Ono što je sigurno je da će vjerni navijači ispuniti tribine kao što su redovno punili Gudison i tokom najgorih dana po klub. For it's a Grand Old Team to play for, a Grand Old Team to see ...