Zastava je golema. Sama, ne bi je mogla dugo vijoriti. Ali nije sama. Maše njome iznad glave, ruke isprepletene s očevima. Gleda kako se vijori i leluja, bordo, plava i žuta paraju topli zrak. Oduševljena je prizorom, oduševljena time što je ona ta koja njome upravlja.

Kasno je već, gotovo ponoć, ali ona je u svom elementu – smije se i blista. I njezin otac takođe – njegov trenutak sada je i njezin, dvostruko dragocjen jer ga dijele.

Kasnije će zajedno šetati oko terena, držeći se za ruke, pričati o svemu i ničemu pod blještavilom reflektora. Skakat će. Medalja će joj visiti oko vrata. Popet će se ocu na ramena. Naći će kameru, mahati prema objektivu, dvoje luckastih, bezbrižnih ljudi.

Za sada, međutim, postoji samo zastava; samo zvuk tkanine koja se igra s vjetrom; samo ovdje, sada, mali komadić raja predodređen da zauvijek ostane sačuvan u jantaru sjećanja.

Zvala se Xana. Bila je najmlađa kći Luisa Enriquea. Rođena je u novembru 2009. Bila je, njegovim riječima, "nevjerovatna, pravi vihor". Imala je pet godina kada je njezin otac s Barcelonom pobijedio Juventus u finalu Lige prvaka 2014/15 Dana 29. avgusta 2019. – umrla je.

Postoji jedna scena, pri kraju dokumentarne serije No Tenéis Ni P** Idea* („Nemate pojma”), briljantnog trodijelnog filma o Luisu Enriqueu prikazanog ove godine u Španiji i Francuskoj, koji vas zaustavi u koraku.

Odvija se na humanitarnoj večeri fondacije Fundacion Xana, koju su u njezino ime osnovali trener i njegova supruga Elena Cullell. Tamo je bivši kapiten Barcelone Carles Puyol. Tamo je i katalonski muzičar Joan Dausà, koji pjeva emotivnu posvetu Xani.

U jednom trenutku, Luis Enrique pozdravlja grupu tinejdžerica i njihovih majki. Razgovaraju, šale se. Nakon nekoliko sekundi shvatate ko su te djevojke. To su Xanine prijateljice.

Bile su iste dobi kao i ona. Sada su starije.

Xana je imala devet godina kad joj je dijagnosticiran osteosarkom – rijetki oblik raka kostiju. Luis Enrique tada je bio selektor Španije. Povukao se s dužnosti kada je postalo jasno koliko je bolest ozbiljna.

Pet mjeseci provela je u dječjoj bolnici Sant Joan de Déu u Barceloni. Posljednje sate života provela je kod kuće, okružena porodicom. „Ti trenuci bili su vrlo teški, ali istovremeno vrlo dirljivi, vrlo intimni”, kaže Luis Enrique u dokumentarcu.

Lice mu blista dok opisuje Xanin karakter, radost koju je unosila u njegov život i živote mnogih drugih. Zanimljivo je da u njegovom glasu nema ni traga ljutnji ni gorčini. Te bi emocije bile sasvim razumljive s obzirom na bol i gubitak, ali ovdje ih nema. Umjesto toga, Luis Enrique pokazuje smirenost jednako zadivljujuću koliko i dirljivu.

„Najnegativnija iskustva u životu ona su iz kojih najviše naučiš,” kaže. „(Ljudi bi mogli pomisliti,) ‘Ali tvoja djevojčica, tvoja kći, umrla je s devet godina…’. Moja kći došla je živjeti s nama devet prekrasnih godina. Imamo hiljade uspomena na nju.

Pitat ćete se smatram li se sretnim ili nesretnim. Smatram se sretnim. Vrlo sretnim.”

Šest godina nakon Xanine smrti, Luis Enrique nosi svoju kćer sa sobom – ne samo kao uspomenu, već kao prisutnost. 

„Bit ćeš zvijezda koja vodi našu porodicu,” objavio je na društvenim mrežama nakon njezine smrti. „Njezina energija još je uvijek s nama,” rekao je na predstavljanju Fondacije Xana.

U dokumentarcu je još izravniji. „Xana nas i dalje gleda,” kaže.

Ovo nije fudbalska priča, ali nogomet je upleten. Ove subote, Luis Enrique je odveo Paris Saint-Germain do prve titule prvaka Evrope. Njegova ekipa pregazila je Inter s 5-0. To je bilo njegovo drugo finale Lige prvaka kao trenera. Prošlo je deset godina otkako su on i Xana slavili onu pobjedu Barcelone na terenu u Berlinu. Nije čudo što mu je to na pameti.

„To je nevjerovatna uspomena,” rekao je na konferenciji za medije uoči utakmice PSG-a protiv Lensa u januaru. „Imam predivnu fotografiju nje kako zabija Barceloninu zastavu u travnjak.

Želim napraviti isto s PSG-ovom zastavom. Moja kći neće biti tamo fizički, ali bit će prisutna duhovno, i to mi je jako važno.”

Nije zabio PSG-ovu zastavu, ali se desilo nešto još ljepše. Navijači PSG-a razvili su veliki transparent koji prikazuje Enriquea kako postavlja zastavu PSG-a na centru terena, zajedno s Xanom. Enrique se rasplakao.

Na pitanje kako je pronašao snagu nastaviti nakon Xanine smrti, odgovorio je: „Motivisan sam da idem naprijed, suočim se sa svime što mi život donese.”

Prošle subote, to je značilo večer istine, za njega lično i za njegovu ekipu. Sam, to bi bilo previše i za najiskusnijeg trenera. 

Ali Luis Enrique nije bio sam.