Rafinja ili nezaustavljivi talas

Daleko od sjajnih reflektora velikih stadiona, mikrofiberskih dresova, džambo plakata i prepunih tribina, korijeni fudbala sežu u male zajednice, u prljave improvizovane terene i iskrenu ljubav prema igri. Tamo gdje se i dalje šutiraju krpenjače, ako uopšte lopte i ima (ako ne, imaju flaše, imaju konzerve), igra se srcem i sanjaju se veliki snovi.

U Brazilu, ako ne kolijevci fudbala onda sigurno kolijevci driblinga, lopta se kotrljala plavnim terenima uz tokove velikih rijeka još od 19. vijeka. To tlo, obično sačinjeno od mulja, gline i pijeska nakupljenih tokom perioda padavina i poplava, u portugalskom jeziku naziva se „Várzea“. Vremenom, taj naziv postao je sinonim za sve lokalne fudbalske turnire u selima i gradskim naseljima širom Brazila.

„Teško je objasniti šta je varzea. Svi Brazilci znaju za to, ali morate to doživjeti, morate zaigrati na jednom od tih turnira da bi vam bilo jasno,“ počeo je jednom prilikom priču o svojim počecima Rafinja, danas jedna od najvećih zvijezda svoje domovine.

„Svaki dječak sanja da će upasti na akademiju nekog kluba, čime bi i napravili korak ka fudbalskoj karijeri i ujedno zaradili nešto novca za svoju porodicu. Oni koji ne upadnu na akademije, završe na varzea turnirima. A to je kao divlji zapad. Varzea je mreža utakmica i turnira organizovanih u lokalnim zajednicama gdje se igra na terenu od gline ili pijeska, po vrelini, po prašini. Loptu neko donese, mreže nema. To su utakmice koje igraju otpadnici i oni igraju sa bijesom, kao da im život zavisi od toga.“

Rafael Dijaš Beljoli rođen je i odrastao u jednoj faveli na obodu Porto Alegrea. Otac je bio muzičar a majka stalno mijenjala poslove, od konobarice do frizerke. Rafinja je od malih nogu tražio svoju sreću u fudbalu, ali su ga klubovi uporno odbijali zbog toga što je naizgled bio nizak i slab. Realnost je bila sasvim drugačija kada bi otišao da igra na varzea turnirima.

„Dešavalo se da ti prijete smrću kad odeš negdje da igraš. Onda ugledaš okolo neke ljude sa oružjem pa ti nije svejedno. Uđeš u šansu za gol a neko opali metak u vazduh ili ispali vatromet. A ti budeš isprepadan, gledaš da li si živ, iako sebi govoriš da samo hoće da ti uđu u glavu.“

Tek sa 18 godina počeo je da igra profesionalni fudbal, u Avaiju iz Florianopolisa, grada udaljenog šest sati vožnje od Porto Alegrea. Tamo ga je, na utakmici omladinskog kupa, primijetio jedan veliki majstor ove igre – Deko. Ubrzo ga je potpisao u svoju agenciju i dogovorio transfer u svoju drugu domovinu, tačnije u Vitoriju Gimaraeš. Odatle je Rafinju put vodio u Sporting, Ren, Lids i konačno, baš Dekovu, Barselonu.

„Ako si igrao varzeu, možeš da igraš bilo gdje,“ tvrdi Rafinja. „Evropsko finale? Šta god. Stadion sa 90 hiljada ljudi? Daj. Ponosan sam što sam igrao na tom nivou jer varzea me je očeličila. Sad prosto želim da mi zvižde kad odem u goste da igram, tražim pritisak, to me hrani.“

Dug je put od prvih driblinga po blatnjavim terenima na periferiji Porto Alegrea do plesa po savršeno oblikovanom travnatom tepihu Nou Kampa kakav je ovaj Brazilac izveo na duelu četvrtfinala Lige šampiona protiv Njukasla. Rafinja je bio besprijekoran, postigao je dva gola, asistirao za druga dva i učestvovao kod još dva gola Barselone.

Bio je sve i bilo ga je svuda. Rafinja insistira da bude uključen u igru na svakom dijelu terena i zato je ljubimac Hansija Flika, a zato ga obožava i Kamp Nou. Lamin Jamal je supertalenat u usponu, Pedri je sublimacija Ćavija i Inijeste, i obojica su djeca La Masije. Pa ipak, Rafinja je igrač čiji uticaj na dinamiku ekipe je najveći.

Prošle sezone je postigao 34 gola u svim takmičenjima, a poređenja radi valja spomenuti da je Osman Dembele, osvajač Zlatne lopte, u istom periodu postigao gol manje. Ali osim golova, Rafinja je skupio i 25 asistencija, čime je premašio učinak i Dembelea i recimo, Salaha ili Halanda. Njegov trener stoga nije mogao da prećuti što je Rafinja bio tek peti na listi za Zlatnu loptu a nije ni bio izabran u Idealnih 11 po FIFA izboru.

„Tih najboljih 11 su smijurija, nevjerovatno je da Rafinja nije tu,“ ljutit je bio Hansi Flik. „Njegov uticaj na naš tim je neopisiv. Bio je prvi strijelac Lige šampiona. Ne mogu da vjerujem da ga nisu izabrali nakon ovakve sezone. Sramota.“

Njegovo mišljenje dijeli i Dijego Simeone, koji je hvalio Rafinju nakon gostovanja Atletika na Kamp Nou proteklog decembra.

„Ne razumijem zašto Rafinja nije dobio Zlatnu loptu,“ rekao je popularni Čolo na pres konferenciji nakon te utakmice. „Stvarno ne vidim nijedan razlog. On radi sve za ekipu, igra na svim pozicijama, postiže fantastične golove. Ako mene pitate ko je najbolji fudbaler na svijetu, moj izbor bi bio Rafinja.“

Ako je možda i potcijenjen i neopravdano zapostavljen kad su u pitanju nagrade na nivou svjetske organizacije, Brazilac uživa priznanje i povjerenje unutar Blaugrane, kako u svlačionici tako i u strukturama kluba. Kad je došao iz Lidsa u ljeto 2022. godine, tadašnji trener Ćavi ga je vidio kao potrošnu opciju sa klupe.

Otkako je Flik zamijenio Ćavija, Rafinja je dobio ogromnu ulogu u igri Barselone, ali i ta je odluka došla organski. Saigrači su izabrali Brazilca za jednog od kapitena ekipe iako je u svlačionici bilo iskusnijih igrača, kao i onih koji su lokalni momci. Prepoznat je kao vrijedni radnik, kao neko ko vodi svojim primjerom i ko opsesivno želi da pobjeđuje.

Fliku se nametnuo nevjerovatnim zalaganjem i trudom, izvlačenjem maksimuma u bilo kojoj ulozi. Njemački stručnjak je donio značajne promjene u tradicionalnu Barsinu igru, a upravo Brazilčeva energija i agresivnost su ono što je bilo ključno da te ideje zažive. Njegovo odsustvo zbog povrede bilo je ozbiljan nedostatak.

Njukasl u srijedu (7:2) i Sevilja u nedjelju (5:2) osjetili su svu moć Barselone i eksploziju Rafinjinog kvaliteta. Rafinja je u te dvije utakmice nosio kapitensku traku i postigao pet golova, te direktno ili posredno kreirao četiri. Njegov uticaj dobija na značaju kad se zna da je tim Barselone koji je izašao na Kamp Nou protiv „svraka“ imao 25 godina i 18 dana u prosjeku, što je njihov najmlađi sastav u istoriji nastupa u Ligi šampiona.

Rafinja se vratio u velikom stilu nakon povrede i oporavka i njegov doprinos biće nemjerljiv u Barsinom pohodu ka španskoj i evropskoj tituli. Kao vjerni vojnik filozofije Hansija Flika, donosi hrabrost i odlučnost mladoj ekipi koja se još uvijek igra fudbala. On je istinski lider u svlačionici i na terenu i gura svoje saigrače da budu još bolji, što je posebno bitno kad su u pitanju mlađani biseri poput Jamala.

S druge strane, Rafinja s loptom igra slobodno i zastrašujuće za protivničke odbrane. On možda ne miluje loptu kao njegov zemljak Ronaldinjo, kojem je kao sedmogodišnji dječak bio na rođendanu i u kojeg i danas gleda kao svog idola, ali donosi jedan drugi, a opet tako jedinstveno brazilski kvalitet.

Intenzitet, želja i prkos s kojima izlazi na teren i lomi rivale, to je sve iskovano u teškim uslovima odrastanja u faveli, gledanja vršnjaka kako odlaze stranputicom, konstantnog odbijanja u fudbalskim akademijama i paklenog režima igranja na pijesku i glini varzea turnira. To je onaj talas energije kojim je sebe opisivao veliki Romario, a talas je nemoguće zaustaviti.

Rafinja je od malih nogu učio kako da se suočava i izbori sa nedaćama. Uvijek je vjerovao u sebe ali je i bio spreman da uči i da se razvija. Takav čovjek i fudbaler pravi je izbor da bude vođa na terenu. Barselona sa njim je na putu da napravi velike stvari ove sezone, a čeka ga i Svjetsko prvenstvo, tako da bi ovo ljeto moglo da bude vrhunac njegove karijere.

A negdje u favelama, ovog ljeta, nakon utakmica brazilske reprezentacije, neki novi klinci istrčaće na pješčane i blatnjave terene. I pored grafita sa likom Pelea i Ronalda, uzvikivati možda baš Rafinjino ime dok budu zabijali golove okruženi negostoljubivom atmosferom na nekom varzea turniru. Tako se kali čelik i tu počinju velike priče.