Srce je veliko, veliko k'o Zabjelo !

13. oktobar 2025. ostaće u glavama fudbalskih zaljubljenika u Crnoj Gori kao dan kada je reprezentativni fudbal ove države zamalo pao niže od dna na kojem se našao par dana ranije porazom 4:0 u Toršavnu, na gostovanju Farskim ostrvima u okviru kvalifikacija za Mundijal 2026. 

Te večeri, na gradskom stadionu u Podgorici, sablasna atmosfera. Nije se to desilo prvi put, bilo je i ranije nekih izolovanih slučajeva kada igra nacionalni tim,  a sada se se sve poklopilo. Loš momenat, rezultatski niz kojem se ne nazire kraj i možda najgore od svega, izuzetno loš i neatraktivan rival, pogotovo za prijateljski meč, Lihtenštajn. Na tribinama je bilo manje od 2000 gladalaca, a na ulicama grada ništa se nije dešavalo, pa nije ni bilo osjećaja da se igra neka međunarodna utakmica. A znamo koliko se voli fudbal u Crnoj Gori. Pa dobar dio nacije bi mjenjao medalje rukometašica i vaterpolista za jedan nastup fudbalera na velikom takmičenju. 

Nagledao se stadion „Pod Goricom“ svega, i praznih i punih tribina, to je najveći stadion u državi. Međutim, pune tribine su nevjerovatna rijetkost posljednjih godina na crnogorskim fudbalskim terenima. Desi se poneki bljesak, kad klubovi igraju evropske kvalifikacije, uz onu ljetnju vrelinu, čini se sve je moguće kad zagrme tribine. Najbolje se to vidjelo ovog ljeta kada je Budućnost dočekala jermensku Nou u revanšu kvalifikacija za Ligu šampiona, uz pune tribine i aposlutnu podršku tada tek postavljenom treneru Nenadu Lalatoviću koji je doživio ovacije kao niko, a bilo je mnogo većih imena, pogotovo trenerskih. Podgorica živi za takve dane i utakmice, bude drugačiji odnos naroda na ulicama, nešto veliko se sprema. Ali to kratko traje. Da ima rezultata, bilo bi duže i učestalije. A tek da ima fudbalskih majstora, da nije sve do tog nivoa otišlo u taktičko nadmudrivanje. I to otjera narod sa tribina. 

Budućnost nije jedini podgorički klub. Jeste najveći i najpoznatiji, ali daleko od toga da se sva fudbalska zbivanja u glavnom gradu Crne Gore vrte oko plavo bijelih boja. Danas svaki kvart ima nekoliko škola fudbala, a svako naselje svoj klub. A u jednom od njih, magija na tribinama se dešava uvijek, nevezano za ime rivala, mjesto odigravanja utakmice, rang takmičenja i stanje u klubu. Tu se fudbal istinski voli.

12. oktobar 2025. – dan ranije u odnosu na već pomenutu sablasnost na gradskom stadionu, a sa iste strane Morače, nekih 3km dalje, aposultna rapsodija u derbiju treće crngoroske lige. Na stadionu „Nikola Šćepović“, Fudbalski klub Zabjelo dočekuje prvog šampiona nezavisne Crne Gore, ekipu Zete. U pitanju je srednja regija trećeg ranga crnogorske fudbalske piramide. Postoje još sjeverna i južna, pa na kraju sezone šampioni regija razigravaju za ulazak u drugu ligu. 

Te nedjelje Zabjelo je slavilo i upisalo tri boda, bilo je 2:1 za opšte oduševljenje svih navijača ali i cijelog naselja koje je danima uoči utakmice živjelo za taj meč. Jasno su bile istaknute poruke na ulicama, na prepoznatljivim mjestima koje pozivaju navijače da dođu na stadion. Ali, istinskim Zabjelčanima poziv i ne treba, oni uvijek znaju kad igra omiljeni klub i ko je rival. 

Fudbalski klub Zabjelo je jedan od zanimljivijih fenomena crnogorskog fudbala. Koliko god bilo dobro ili teško vrijeme, nema odustajanja, nema dizanja ruku od kluba, pa ni onda kad nije bilo vode u svlačionicama.

Kada već govorimo o navijačima i punim/praznim tribinama na crnogorskim terenima, kada bi napravili anketu među ljudima koji dolaze na utakmice Zabjela, shavtili bi da je njih vjerovatno 90% nekada nosilo dres kluba, pa makar u pionirima, ako ne u prvom timu. I to je suština. Ko je rođen na Zabjelu, ko je igrao za taj klub, uvijek će ga nositi u srcu, nema promjene. 

Sada već duži niz godina, simbol Zabjela igra u najnižem rangu. Ambicija kluba je jasna, želi što prije da se vrati u drugoligaški karavan. Zbog sepcifičnosti regionalne podjele lige, taj zadatak je mnogo težak. Najbolje se to vidjelo prethodne sezone kada su u srednjoj regiji postojale dvije grupe, a baš u jednoj je Zabjelo bilo najbolje. Potom su da bi uopšte došli do razigravanja za drugu ligu morali da eliminišu drugoplasiranu ekipu iz druge grupe srednje regije, a potom u finalu da preskoče šampiona druge grupe, ekipu Internacionala. Zabjelo je izgubilo nakon izvođenja penala, ali to nije umanjilo pjesmu sa tribina stadiona na Starom Aerodromu gdje se igralo finale regije. Odjekivala je podrška i za tadašnjeg trenera, čuvenog Igora Burzanovića, popularnog Burza Maradonu. 

Bila je to poruka ljudima iz kluba da moraju još jače da krenu, što za Zabjelčane, kojima je fudbalski klub centar okupljanja, nikad nije problem. Ljetos je klub predstavio nekoliko velikih pojačanja za taj rang takmičenja, stigao je i nekadašnji reprezentativac Crne Gore, Nemanja Sekulić, vratili su se neki „zabjelski sinovi“ poput Marka Kažića i od ranije Borisa Došljaka. 

Na startu nove sezone, sada ponovo sa jednom grupom u srednjoj regiji, Zabjelo je loše krenulo, izgubljena su dva uvodna meča i bilo je vrijeme za rokadu na klupi. Igor Burzanović digao je sidro, a na klupu Republikanaca sjeo je Miloš Lakić, čovjek koji je jedan od rekordera prve lige Crne Gore po broju nastupa u istoj. I odmah se vidjela promjena. Zabjelo je počelo da igra, vezalo četiri pobjede i sada opet konkuriše za vrh. Utoliko je ova pobjeda nad Zetom bila još važnija, jer tim iz Golubovaca je jedan od favorita ove grupe, i oni su vratili u pogon neka ozbiljna imena. 

Priča o Zabjelu nije samo priča o fudbalu, to je najpoznatije i najnaseljenije podgoričko naselje. Nekada najsiromašnije, danas pod ofanzivom građevinskih kompanija i velikih privrednih subjekata. Ali nikada to neće promjeniti stari duh Zabjela koji se uvijek bazirao na sportu. Ugalvnom fudbalu, ali i teretani. I to je jedan od simbola ove zajednice. 

Zabjelo je i centar podgoričke subkulturne scene, sa Zabjela je krenula i priča o nezavisnosti čuvene Zabjelo Republike, pa danas često u šali, navijači Zabjela kada idu na gostovanje ekipe u neko drugo naselje ili drugi grad, kažu da im treba pasoš da bi prešli granicu Republike. 

Najsvjetliji momenat u novijij istoriji kluba desio se u sezoni 2012/2013. Zabjelo je tada bilo standardni drugoligaš, rijetko u vrhu, ali nikad na dnu. Navikli su bili navijače na taj nivo, sve dok se nije desio bljesak baš te godine, kada završavaju kao trećeplasirani u drugom rangu i zakazauju učešće u baražu za prvu ligu. Tamo gdje klub nikada nije bio. Bilo je jasno odmah da Savez neće dozvoliti Zabjelčanima da igraju na svom terenu jer neispunjava standarde prve lige. Rival je bio Mogren, koji je samo dvije sezone ranije bio šampion države. Nije tada bilo realno da Zabjelo dođe do prve lige, iako su poveli u pvom meču koji su izgubili 6:1, a i taj duel se igrao baš kao i ovogodišnji na Starom Aerodromu, na stadionu Titograda. Možda Zabjelčane samo čeka treća sreće kako bi izborili promociju. 

Zabjelo je danas ozbiljno organiovan klub, koliko se to može u uslovima treće lige. Društvene mreže, Pr i marketing kluba su na visokom nivou. Podrška od zajednice kao u najboljim danima, sve miriše na lijepu budućnost kluba, koji se godinama dičio sa ozbiljnim rezultatima mlađih kategorija. Redovno su djeca sa Zabjela osvajala šampionate u raznim uzrastima. Lokalni dječaci oduvijek su bili stub kluba, a biće to i u godinama koje dolaze. Nedavno je pokrenuta i škola fudbala za djevojčice.

Stadion na Zabjelu, ponos naselja, nosi ime Nikole Šćepovića, momka koji je igrao za klub, bio i njegov kapiten kada je krajem 2016. preminuo nakon što mu je pozlilo na treningu. A tek je proslavio 21. rođendan. Zato navijači Zabjela više puta tokom svake utakmice skandiraju „Šćepo kapiten“.

I to je jedna od zabejlskih vrijednosti. Da se nikada ne zaborave oni koji su pisali istoriju kluba i naselja. 

Napraviti ozbiljan klub, pogotovo kada krenete od nule, ili bolje reći iz minusa, nije lako. Zabjelo pokazuje da već sada rezultatski može da se nada nekoj novoj borbi za plasman u viši rang. Zabjelo infrastrukturno još mora da napreduje, i to je stvar koja bi mogla okupiti kako privrednike iz ovog naselja, tako i činioce lokalne podgoričke vlasti jer i među njima ima onih koji žive na Zabjelu. 

Na utakmicama Zabjela u trećoj ligi zna da bude i do 1000 ljudi, koliko se izbroji zajedno na 3 veća stadiona prve lige. Slike sa utakmica kluba jasno pokazuju da se narod „snalazi“. Neko je na tribini, neko na brežuljku, neko pokraj zida koji razdvaja teren od publike. Zabjelo zaslužuje više, i novu podlogu i nove tribine. A i ako se to ne desi, nije važno, pjesma zabjelske djece o nezavisnom Zabjelu i dalje će se glasno čuti.