Nekada se uspjeh jednog prelaznog roka mjerio jednostavno – po imenima koja su stigla u klub. Danas, u eri finansijskih ograničenja, pravila održivosti i strogog praćenja profita, jednako je važno koliko klub zna da proda. U toj igri, Liverpul već godinama postavlja standarde.

Ovog ljeta šampion Premijer lige je od prodaja inkasirao 226 miliona eura, što je pokrilo dobar dio ogromne potrošnje od 488 miliona. Samo su Čelsi i Bornmut zaradili više, ali i uz važne „fusnote“ – londonski klub često prodaje ispod vrijednosti, dok je Bornmut morao da oslabi startnu postavu, odnsno skoro kompletnu odbranu sa sve golmanom. Liverpul, za razliku od njih, sve ovo radi promišljeno, planski i uz jasnu logiku koja traje duže od jedne sezone.

Priča o toj filozofiji ne može se ispričati bez imena Majkla Edvardsa.

Nekadašnji sportski direktor, čovjek koji je 2018. Barseloni prodao Kutinja za 166 miliona eura, vratio se u klub 2024. kao izvršni direktor fudbala. Njegov dosije je impresivan – ogromne sume za igrače koje Liverpul nije žalio, a čiji novac je poslužio da se izgradi ekipa Jirgena Klopa. Uz njega je danas u centru pažnje Ričard Hjuz, novi sportski direktor koji je u tri prelazna roka doveo oko 340 miliona eura u klupsku kasu.

Hjuz nije nepoznat fudbalskom tržištu. Još u Bornmutu je imao reputaciju čovjeka koji zna kada i kako da prodaje. Solanke, Ake, Ramsdejl, Mings, Danjuma – sve su to poslovi u kojima je Bornmut ostvario ogroman profit. Nakon njegovog odlaska, klub je nastavio istom linijom i prodao Zabarnoja, Uataru i Kerkeza (ovog posljednjeg baš Liverpulu). Ta filozofija prenesena je na Anfild, ali na višem nivou.

Primjer Bena Douka najbolje pokazuje tu preciznost. Mladi Škot je došao za svega 700.000 eura 2022. godine, a imao je tek tri nastupa u Premijer ligi. Prošle sezone Liverpul je odbio ponude Kristal Palasa i Ipsviča, a ovog ljeta pregovarao s više klubova, uključujući i Notingem Forest. Ali odluka je bila jasna – ili stalni transfer, ili ništa. Doak je mogao ostati i dobijati sitne minute ako se procjena vrijednosti ne ispuni. Upravo ta pozicija čvrstine dovela je do toga da Bornmut plati 20 miliona eura, uz moguće bonuse do 25 miliona. Ugovor je dopunjen i klauzulom o ponovnoj kupovini, kako Liverpul ne bi izgubio kontrolu ako se igrač razvije.

Ovakav pristup nije slučajan. Liverpul detaljno planira i pozajmice. Klub šalje delegacije da provjere uslove potencijalnih destinacija, a igrači se redovno obilaze tokom sezone. Ništa se ne prepušta slučaju – ni minutaža, ni stil igre, ni okruženje. Tako je i Doakova pozajmica u Midlzbrou prošle sezone poslužila kao dodatni adut u pregovorima.

Iako Slot kao trener ima drugačiji položaj nego ranije u AZ-u ili Fejenordu, gdje je znao da će najbolji igrači neminovno odlaziti, na Anfild je došao u sistem gdje glas trenera ima jaču težinu. 

Ako želi da zadrži igrača, šansa za to je veća. Ali i pored toga, biznis na kraju diktira sve – što se jasno pokazalo na primjeru Luisa Dijasa.

Kolumbijac je dugo bio označen kao nedodirljiv za transfer. Odbijane su ponude iz Saudijske Arabije, Barselone, čak i prvi pokušaji Bajerna. Sam igrač je slao signale da bi želio da ode nakon što nije potpisao novi ugovor, ali Liverpul je ostao tvrd sve dok Bajern nije ponudio 75 miliona eura – treću najveću sumu u istoriji minhenskog kluba. Analitički tim sa Enfilda je izračunao da je samo sedam fudbalera starijih od 28 godina ikada plaćeno više. Kada se to ukrstilo sa činjenicom da su već stigli Virc i Ekitike, da je Ngumoha počeo da izranja i da se Isak i dalje pažljivo prati, logika je bila neumoljiva – ovo je dobar posao.

Lucho is here! 🔴⚪️

FC Bayern sign Luis Díaz. ✍️ 

🔗 https://t.co/pFoss6k3zd#MiaSanMia #ServusLuis pic.twitter.com/ND0AutmmUt
— FC Bayern (@FCBayernEN) July 30, 2025
 

Slična logika se primjenjivala i na rezerviste. Van den Berg i Karvaljo su prodati Brentfordu u poslu vrijednom oko 50 miliona eura, iako prvi nikada nije odigrao meč u Premijer ligi, a drugi samo 13. Van den Berg je i sam rekao da mu je cifra od 20 miliona djelovala previsoko, ali je dodao da je to i kompliment. Brentford isprva nije želio da plati toliko, ali je Hjuz prezentovao uporedne primjere štopera sličnog profila i uvjerio ih. I tu je ponovo sistem pozajmica odigrao ključnu ulogu, jer je Holanđanin imao odličnu sezonu u Majncu.

Hjuz je brzo stekao reputaciju u industriji. Dobar odnos s Brentfordom olakšao je i kasniji transfer Kelehera, vrijedan do 18 miliona eura, iako je Irac ulazio u posljednju godinu ugovora. U međuvremenu je već bio doveden Mamardašvili kao rezerva za Alisona, što je ponovo pokazalo da Liverpul ne ostavlja praznine.

Posebno zanimljiv odnos razvio se i sa Leverkuzenom. Pregovori o Vircu doveli su Hjuza i Sajmona Rolfesa u situaciju gdje su morali da zadovolje i sopstvene uprave. FSG je insistirao na granicama, a Bajer je morao dokazati da prodaja ključnog igrača donosi veliku cijenu. Paralelno, Kvansahov odlazak takođe je zahtijevao duge razgovore. Liverpul je koristio primjer Brantvejta iz Evertona, za koga je Junajted nudio do 43 miliona, kao dokaz da ne treba popustiti. Na kraju je klauzula o ponovnoj kupovini bila ključ da obje strane budu zadovoljne.

Eliotov slučaj govori o istoj logici. Procijenjen na 50 miliona, otišao je u Aston Vilu za paket od 35 miliona – ali uz obavezni otkup nakon deset nastupa, klauzulu o ponovnoj kupovini i povoljan procenat od naredne prodaje. Time je klub zadržao dugoročnu kontrolu, iako ga je trenutno pustio.

Nisu sve odluke bile lake. Morton je prošle sezone mogao u Leverkuzen, ali Hjuz nije dozvolio pozajmicu. Nakon što Liverpul nije doveo Zubimendija, odlučeno je da ostaje kao rezerva. Ispostavilo se da je vrijedilo čekati – prodat je Lionu za 10 miliona eura, suma koja može porasti do 15. Slično i sa golmanom Jarosom – htio je da ide, ali ga je Hjuz zadržao zbog Alisonovih povreda. Kada je Brazilac odsustvovao dva mjeseca, Jaros je bio broj dva. Danas je na pozajmici u Ajaksu, spreman da jednog dana donese ozbiljan profit.

Isti recept primijenjen je i na mlađe igrače – Kumasa, Mekonela, Beka, Stivensona. Ako cijena nije bila prava, klub je birao pozajmicu umjesto jeftine prodaje.

Rezultat? Samo Čelsi i Bornmut su ovog ljeta zaradili više, ali uz daleko manje balansa i kontrole. Arsenal, recimo, još uvijek kao najveću prodaju bilježi Okslejd-Čemberlena u Liverpul za 40 miliona eura još 2017. Od tada je Liverpul, u kontrastu, sedam puta prodao igrače za više od te sume.

Na kraju, slika je jasna. Liverpul nije samo kupovao, već je istovremeno gradio mehanizam koji omogućava da klub bude jak i na terenu i na bilansu. Činjenica da su šampioni Premijer lige možda još i ojačali dok su finansijski dodatno stabilizovani, najbolji je dokaz da ono što rade nije sreća ni slučajnost, već strategija utemeljena na dugoročnom planiranju i disciplini.