Žarko Korać i fudbalska nepravda - najbolji golgeter bez nastupa u reprezentaciji

Reprezentativna je pauza, klupski fudbal je na odmoru, živimo drugi od tri jesenja ciklusa predviđena za nacionalne selekcije. Period je to u godini kada svi postaju selektori, pa se sa prijateljima, komšijama, u porodici, vode debate ko je trebao biti na spisku ili ne, zašto taj igrač,a ne ovaj. Uglavnom, na Balkanu je selektora taman skoro koliko i muških glava. 

Cilj svakog dječaka koji se zaljubi u loptu, onu koja ide po zelenom travnatom terenu je da jednog dana zaigra za voljeni klub i naravno, za reprezentaciju. Nekome se ta želja ostvari veoma rano, bude dovoljno i desetak profesionalnih utakmica da se ispuni san, dok pojedini nikada ne osjete koliko je lijepo i ponosno igrati u dresu sa državnim grbom, iako su sigurno to zaslužili. Međutim, kockice se nikad nisu posložile.

Žarko Korać je napadač bjelopoljskog Jedinstva. Rekorder crnogorskog klupskog fudbala. Čovek koji je 140 puta tresao prvoligaške mreže širom države, a taj broj biće još veći, jer i dalje igra. U junu je napunio 38 godina. Žarko nikada nije igrao za Crnu Goru i to je jedna od najvećih nepravdi reprezentativnog fudbala.

Proboj na glavnu scenu ovaj svetrani napadač počinje 2006. godine. Crna Gora obnovom nezavisnosti dobija i svoju novu fudbalsku strukturu. 11. avgusta 2006. kreće prvo izdanje takozvanog CFL-a, utakmicom Rudar – Budućnost. Dan kasnije igrala je Zeta, savladala Kom 1:0, a junak ovog teksta upravo je tada bio dio ekipe iz Golubovaca. Devetnestogodišnji Korać već tokom prve sezone pokazuje kakav će igrač biti. Njegova Zeta postaje prvi šampion samostalne Crne Gore, a on najbolji strijelac lige, sa učinkom od 16 pogodaka, koliko je imao i čuveni Damir Čakar, tada igrač pljevaljskog Rudara. 

U međuvremenu, dok je rešetao mreže u premijernoj sezoni, Crna Gora je dobila reprezentaciju, marta 2007. godine Mađarska je bila prvi rival na stadionu Pod Goricom. A na spisku selektora Zorana Flipovića od napadačkih opcija bili su Mirko Vučinić, mladi Stevan Jovetić, Milan Purović. Nije bilo mjesta čak ni za Andriju Delibašića. Jasno je bilo da je konkurencija izuzetno jaka. Kasnije su zaigrali i Srđan Radonjić, Dejan Damjanović, Radmir Đalović i mnogi drugi.

Ritam iz prve sezone Korać je nastavio u evropskim utakmicama, Zeta je igrala kvalifikacije za Ligu šampiona, i u prvoj rundi eliminisala Litvanski Kaunas, a Korać je bio strijelac na prvom meču. Potom je uslijedio istorijski dvomeč sa Glazgov Rendžersima u kojem su Korać i drugi mladići iz tadašnje ekipe, poput Slavena Sjepanovića i Marka Ćetkovića stavili na ozbiljne muke škotskog velikana. 

Nije to prošlo neopaženo, pa je Koraća kaparisala Vojvodina. Epizoda u Novom Sadu nije bila uspješna, pa je uslijedio povratak u Zetu iz koje će kasnije otići u moldavski Šerif a potom se još jednom naći na „ Trešnjici“ i ponovo osvojiti titulu najboljeg strijelca lige u sezoni 2012/2013, sa 15 golova. U godinama koje slijede, igrao je u Izraelu, imao i tamo sezone sa dvocifrenim brojem golova – baš to je period kada je mogao i trebalo da dobije poziv u nacionalni tim. Na sajtu Fudbalskog saveza Crne Gore mogu se naći podaci o svim igračima koji su makar jednom nastupali za reprezentaciju. Po jedan nastup, od napadača, upisali su Šaleta Kordić, Nikola Nikezić, Goran Vujović, Balša Sekulić, ali i Kristijan Vuljaj.

Tokom narednih osam godina u Crnoj Gori odigraće samo polusezonu za Grbalj tokom 2017. Iznenađujuće ili ne, Korać se kao dokazani golgeter sada i u jačim ligama od crnogorske vraća u Bijelo Polje, u Jedinstvo, u periodu koji dolazi u vrijeme pandemije korona virusa. A zašto je to izgledalo kao veliko iznenađenje. Zato što su Bjelopoljci tada igrali drugu ligu i kuburili sa finansijama. Činilo se da je Korać možda blizu i da završi karijeru, ali mu motivacije nije nedostajalo, pa je opet proigrao kao u najboljim danima. U sezoni 21/22 sa 17 golova poveo je Jedinstvo u najjači rang crnogorskog fudbala. I tada počinje novo poglavlje koje traje već četiri godine, Jedinstvo je na čelu sa iskusnim Koraćem postalo stabilan prvoligaš i pobjeglo od statusa „jo-jo“ kluba. 

Njegova sposobnost da postiže golove nije se mijenjala, lijeva, desna, glavom, a dosta puta je „zapalio“ komentatore i ljude na tribinama majstorijama iz slobodnjaka. Žarko Korać je vjerovatno jedini fudbaler na svijetu koji je uspio u rasponu od skoro dvije decenije da bude najbolji strijelac iste lige. Jer, vratimo se na početak priče. U sezoni 2006/2007 bio je prvi golgeter šampionata. Potom i 2012/2013. Isto je uradio u sezonama 2023/2024 i 2024/2025. 

U 37. i 38. godini vezao je dvije titule najboljeg po broju golova. U ekipi koja se ne bori za vrh tabele. A da u sezoni 2022/2023 Sutjeska nije imala raspucanog Holanđanina, Tajrona Konrada, Korać bi i te sezone bio broj 1. Statističke kolone, ali i utaicaj na igru koji je imao posljednjih godina, svrstale su Koraća u gotovo svaki idealni tim polusezone ili kompletne sezone, koji su sastavljali novinari, ali i njegove kolege fudbaleri. Ali ni to nije bilo dovoljno da Žarko Korać, iako u ozbilnim fudbalskim godinama, dobije poziv za reprezentaciju, pa makar i u prijateljskom meču. Bila je to dužnost svih, ne zato da bi mu ispunili želju, već jer je to davno zaslužio. 

Korać uživa u Bijeom Polju. Tu mu je i porodica. Prije godinu dana, tadašnji stručni štab Budućnosti imao je želju da ga dovede u Podgoricu. Postojala je i želja igrača, da dođe i pomogne, ali klub na kraju nije odradio posao do kraja, zasmetale su pojedinima njegove godine. Dovodila je Budućnost Đorđa Despotovića za ozbiljne pare, Andriju Pavlovića, sada imaju Slovenca Štora.. Opšti je utisak, Korać je bio bolje rješenje od svih, pa i sa svojih tada 37 godina. 

Ono što je Korać uradio na crnogorskim terenima biće teško ikada dostignuto. Njegov najbliži pratilac na vječnoj listi je Admir Adrović sa 110 golova. Ali on odavno ne igra, baš kao ni Božo Marković, Ivan Giga Vuković. U ovom momentu, teško da postoji mladi igrač koji bi proveo više godina igrajuću crnogorsku ligu uz konstantan saldo od 20ak golova po sezoni. 

Žarku ostaje da igra dok mu tijelo dozvoli, da stigne do 150 golova, a onog dana kada okači kopačke o klin sigurno će imati šta da ispriča. Šteta što tu neće biti makar jedno poglavlje o nastupu u reprezentaciji.