Portland nikada nije bio glamurozna destinacija. Nije obećavao svjetla velikog grada, niti obećanja o brzoj slavi. Ali za Dajmijana Lilarda, upravo ta skromnost nosila je snagu. Tokom 11 sezona u dresu Trejlblejzersa, osvajao je nagrade, postavljao klupske rekorde, pogađao šuteve koji su definisali generaciju. I stalno se vraćao na istu riječ – putovanje.

Lilardov povratak u Portland, najavljen videom iz svlačionice Blazersa i porukom "Together Again", nema u sebi ništa bajkovito.

RipCityyyyyyyyyyyyyyyyy!!!!!!!!! @trailblazers pic.twitter.com/x3jnZr1s0G
— Damian Lillard (@Dame_Lillard) July 17, 2025
 

Nema trijumfalnih fanfara, nema titule, nema “nedovršenog posla”. Ima samo jedan čovjek koji se vraća tamo gdje je vjerovao da pripada – sa 35 godina, poderanom Ahilovom tetivom i ugovorom koji više govori o zahvalnosti nego o ambicijama.

Ugovor na tri godine vrijedan 45 miliona dolara, sa opcijom igrača za sezonu 2027/28 i klauzulom zabrane trejda, više je znak poštovanja nego pokušaj gradnje šampionskog tima. Lilard neće igrati makar prvu godinu, jer se oporavlja od teške povrede zadobijene u plej-ofu protiv Indijane. Ali prisutan će biti. Pored svog starog ormarića, sada tik do mladog Skuta Hendersona – igrača čije je draftovanje prije dvije godine bio povod da zatraži razmjenu.

Tada je mislio da Portland mora da bira – njega ili budućnost. Sada dolazi da je dijeli. Sa Hendersonom, sa Džruom Holidejem, sa ostatkom tima koji više ne pokušava da osvoji odmah, već da gradi iznova.

Lilardov prethodni odlazak nije bio čist. Osjećao se iznevjereno od strane generalnog menadžera Džoa Kronina. Obećanja o šampionskoj ekipi bila su, kako je vremenom shvatio, samo retorika. Umjesto toga, talenti su napuštali grad – Si-Džej Mekalum (mada moguće da se i on vrati u Portland upravo zbog Lilarda), Norman Pauel, Džoš Hart – dok se tim sve više okretao draft lutriji. Lilard je želio da ode u Majami, da konačno ima šansu za prsten. Umjesto toga, poslat je u Milvoki.

Tamo je naučio da više talenta ne znači i više ispunjenja. U dvije sezone s Baksima, bio je All-Star, ali i čovjek koji je igrao sa dubokom venskom trombozom, a 2025. završio sezonu sa pokidanom tetivom. Njegova djeca su ostala u Portlandu. I praznina je rasla.

Možda zato povratak nije izgledao kao nostalgično mahanje starim danima, već kao racionalan korak. Milvoki ga je otpustio u julu, želeći da otvori finansijski prostor. Portland je pružio ruku.

A istorija? Ona ostaje nepromijenjena. Sedam puta All-Star u crveno-crnom. Najbolji strijelac u istoriji kluba – 19.376 poena. Najviše pogođenih trojki, slobodnih bacanja. Drugi asistent svih vremena, iza Terija Portera. Treći po broju odigranih utakmica, iza Drekslera i Kersija. Čovjek koji je bacio raketu preko ruke Pola Džordža i ugasio Tandere 2019. 

Nehotice kumovao stvaranju današnjih Tandera, jer je nakon toga Pol Džordž trejdovan u Kliperse za Šeja i hrpu pikova.

Lilard je i  onaj koji je 2014. srušio Hjuston sa šutem za 0.9 sekundi.

Da li je najveći Trejlblejzer svih vremena? Neki će reći Dreksler, drugi Volton. Ali nijedan od njih nije bio toliko neraskidivo vezan za grad. Nijedan nije ispisao toliko stranica sa predznakom “naš”.

Sada, s poderanom tetivom i dresom koji opet nosi broj 0, Lilard se vraća ne kao spasitelj, već kao simbol. Kao čovjek koji ne traži više priznanja, već zatvaranje kruga.

Bez fanfara. Bez lažnih obećanja. Samo povratak kući – na sopstveni način.