Džabari Parker: Od neostvarenih snova do neispunjenih obećanja

Nekad se jednostavno nađete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Ben Vilson, jedan od najvećih talenata američke košarke, se tako našao na ulici sa svojom djevojkom Džeton Raš, nedaleko od svoje srednje škole 20. novembra 1984. godine. Raspravljali su se u hodu i Vilson je naišao na Bilija Mura, momka koji je sa revolverom čekao nekog sasvim drugog.

U Čikagu osamdesetih, kojeg su nekad zvali i „svjetskom prestonicom ubistava“, oružane sačekuše nisu bile ništa neobično. Iako je po nivou kriminala ovaj grad iza Memfisa, Baltimora ili Detroita, pa i Njujorka ili Los Anđelesa, po broju ubistava je i dalje u vrhu u SAD.

Po kasnijem svjedočenju Mura, Vilson se sudario sa njim, na šta mu je ovaj rekao da pazi kuda ide. Već dovoljno razjareni Vilson je ušao u „razmjenu argumenata“ sa Murom, i nakon malo gurkanja Mur je potegao revolver i ispucao dva šaržera u Vilsona.

Ben Vilson je sutradan preminuo u bolnici Sent Bernard usljed gubitka ogromne količine krvi. Imao je samo 17 godina i pohađao srednju školu Simeon, za čiji košarkaški tim je nosio dres sa brojem 25. Bili Mur je osuđen na 40 godina zatvora.

Srednja škola Simeon u naselju Čatam, u južnom dijelu Čikaga, poznata je kao rasadnik košarkaških talenata. Derik Rouz, Nik Anderson, Bobi Simons, Kendrik Nan i Tejlen Horton-Taker samo su neka od imena koja su proslavila ovu školu i njihovu košarkašku akademiju na NBA parketima.

Jedno ime trebalo je da ih nadmaši sve, ili bar se tako očekivalo. Džabari Ali Parker predvodio je Vulverinse iz Simeona do četiri uzastopne titule srednjoškolskog šampiona države Ilinois i pritom kupio jednu za drugom individualnu nagradu za najboljeg mladog igrača.

Možda i najbolju finalnu utakmicu za prvaka Ilinoisa, Parker je sa ekipom svoje škole odigrao 17. marta 2012. godine, kada je sa druge strane bio tim srednje škole Provizo iz Mejvuda, mjesta na periferiji Čikaga. Provizo su proslavili Majkl Finli, Džim Bruer i Dok Rivers, ali te godine ih je predvodio izvjesni Sterling Braun.

Simeon i Provizo su bile dvije najjače ekipe te sezone, sa tek po jednim porazom, i u finalu su se borili kao dva boksera teške kategorije. Svaki udarac vraćan je udarcem. Sterling Braun je šutirao kao u transu i na kraju postigao 25 poena, ali je Simeon imao Džabarija Parkera i Kendrika Nana koji su prevagnuli za tijesnu pobjedu – 50:48.

Džabarija je kao velikog talenta 2013. godine kaparisao, a ko drugi nego, Djuk. Sterling je izabrao ponudu sa SMU i otišao u Teksas da ga trenira veliki Leri Braun (saigrač će mu tamo biti između ostalih i Semi Odželej).

„Hajp“ koji je vladao oko Parkera i Endrua Viginsa, koji je igrao za univerzitet Kanzas sa Džoelom Embidom, bio je ogroman. Viginsa su poredili sa Lebronom Džejmsom a Džabarija sa Karmelom Entonijem. Već nakon godinu dana na Djuku, Parker je, kao najbolji strelac ekipe i jedan od najboljih igrača u koledž konkurenciji, izašao na draft.

Tamo ga je kao drugog pika ugrabio Milvoki. Bila je to draft generacija krcata talentom. Prvi pik je bio Vigins, treći Embid, četvrti Aron Gordon, trinaesti Zek Levin, a na tamo nekom 41. mjestu Denver je izabrao Nikolu Jokića.

Od igrača koji je bio možda i najbolji srednjoškolski košarkaš u istoriji i koji je dominirao i na koledž nivou, očekivalo se mnogo. Ali već ni dva mjeseca kako je kročio na NBA parkete desila se prva teška povreda – prednji ukršteni ligamenti lijeve noge.

Sledeće sezone se vratio, odigrao 76 utakmica i imao 14 poena u prosjeku. U svojoj trećoj sezoni činilo se da će najzad da eksplodira jer je digao prosjek poena na 20,1, međutim u februaru 2017. godine ponovo su stradali oni isti prednji ukršteni ligamenti.

Još jedna sezona završena prije vremena, još jedna teška povreda i radost igre nestajala je iz Džabarijevih očiju. Uslijediće dug oporavak, i traženje utočišta u rodnom Čikagu, pa u Vašingtonu, Atlanti, Bostonu i Sakramentu. Parker nije više bio eksplozivan kao ranije, niti je imao samopouzdanje koje ga je nekad krasilo.

Dok je Parker prolazio kroz probleme sa povredama i prilagođavanjem na NBA, Sterling Braun je i dalje „gulio“ na SMU i odazvao se na draft tek 2017. godine. I on će doći u Milvoki, ali će njegov period tamo više biti upamćen po tome da su ga lokalni policajci uhapsili koristeći tejzer (električni šoker za omamljivanje) nakon nesporazuma na parkingu. Tri policajca su nakon istrage suspendovana a jedan je čak i otpušten zbog prekomjerne i ničim izazvane upotrebe sile.

Baš ta sezona, Sterlingova prva u dresu Baksa, bila je i posljednja Džabarijeva u istom dresu. Tih godinu dana su dvojica momaka iz Ilinoisa, nekadašnjih ljutih rivala, bili saigrači u Milvokiju. Niko od njih u tom trenutku nije mogao da pomisli da će ih put ponovo spojiti osam godina kasnije i to u Evropi, u Srbiji, u Partizanu.

Braun je ovaj put dočekao svog zemljaka, i to kao aktuelni šampion države i regiona. Parker je stigao kao možda i najzvučnije američko pojačanje u istoriji ovog slavnog kluba, a definitivno kao neko od koga se očekivalo da bude ekstra kvalitet na već formiranu osovinu Karlik Džons-Sterling Braun-Isak Bonga-Tajrik Džons, vođenu najvećim evropskim trenerom svih vremena, Željkom Obradovićem.

U međuvremenu je Džabari dvije sezone blistao u Barseloni, gdje je izgledalo da je pronašao izgubljenu ljubav prema košarci. Već po dolasku u Kataloniju je istakao da je period u NBA sada prošlost i da ga samo zanima budućnost:

„Bez obzira kakvo iskustvo imam, mene ne definiše nijedna etiketa. Igraću na Aljasci ako treba, igraću na Antarktiku, nije bitno. Samo želim da igram košarku i da uživam u životu.“

Nadali su se navijači „parnog valjka“ da će Parker i Braun pozitivno uticati jedan na drugog, ali desilo se suprotno. Džabari je ubrzo postao najveće razočarenje, što zbog prikazane igre, što zbog odnosa prema svojim profesionalnim obavezama.

Na 15 utakmica u Evroligi ove sezone, Parker je prosječno imao 7,7 poena i 2,5 skoka, što je skoro duplo slabiji učinak u odnosu na prethodnu sezonu u dresu Barselone gdje je bilježio oko 13 poena u prosjeku.

Već ga je Obradović ostavljao van protokola u par navrata, na isto se odlučivao i Mirko Ocokoljić tokom svog interregnuma, a Đoan Penjaroja je i definitivno uklonio Džabarija iz sastava.

„Situacija sa Džabarijem je Džabarijev problem,“ izjavio je Penjaroja. „Ako hoće da pomogne timu, mora to da pokaže. Mora da pokaže želju svaki dan, na treningu, na putovanjima ... Mora da popravi svoje nastupe.“

Ove sedmice je Parker konačno napustio Partizan i otišao na pozajmicu u Huventud. Za očekivati je da tokom ljeta dođe do raskida ugovora na obostrano zadovoljstvo. Ali ostaje pitanje zašto i kako su stvari pošle po zlu, prije svega jer je Džabari u svakom timu za koji je igrao ostavio utisak dobrog momka, koji vrijedno radi i poštuje igru.

U dresu Partizana, Džabari je pokazao sve suprotno: nonšalantni govor tijela, izjave i stav kao da svojim prisustvom časti publiku, odnos prema svetinjama kluba kao prema usputnim autobuskim stanicama. Kada ni Penjaroja, sa kojim je uspješno sarađivao u Barseloni, nije htio da se dalje bakće s njim, stvari su jasne.

Parker je odletio za Badalonu, ali Sterling Braun je i dalje tu. I on se ponaša već dugo kao da tu ne želi više da bude, što je posebno bilo vidljivo tokom Kupa Radivoja Koraća u Nišu. Nema sumnje da će na ljeto i on dići sidro, i za njim se takođe neće liti suze kad ode.

Svi igrači koji završe srednju školu Simeon gdje god odu nose sa sobom uspomenu na Bena Vilsona, koji je tragično spriječen da ostvari svoje košarkaške snove. I stoga su uvijek zahvalni čak i za minimum prilike da igraju igru koju vole na profesionalnom nivou i daju sve od sebe da iskoriste svaki minut proveden na parketu.

Ružno bi bilo reći da Džabari Parker nije ostao dosljedan tradiciji igrača koje je iznjedrila srednja škola Simeon, ali ostaće upamćen kao personifikacija razočaravajuće i bolne sezone za KK Partizan. Nekad se jednostavno nađete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Džabari Parker je, po svemu sudeći, bio i pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu.