U istoriji srpske košarke 2005. godina na prvu priziva najružnija sjećanja. Tada su naime Srbija i Crna Gora bile domaćini Evropskog prvenstva i očekivalo se da će tada još aktuelni svjetski prvaci, ovaj put predvođeni Željkom Obradovićem sa klupe, da se prošetaju do titule na domaćem terenu. Desio se potop protiv Francuske u Novom Sadu, sukobi unutar tima i čuvena Obradovićeva pres-konferencija. Ipak, istog ljeta na košarkašku scenu je stupala jedna izuzetno talentovana generacija, 1987. godište. 

Period nakon Indijanapolisa, tačnije od EP u Švedskoj 2003. pa sve skoro do kraja te decenije pamtimo kao najlošiji period reprezentacije Srbije (do 2006. i Crne Gore). Ali tog ljeta 2005. gledajući prenos juniorskog Evropskog prvenstva (takođe održanog u SCG), ugledao sam jednog mladog plejmejkera, koji je u isto vrijeme izgledao nezainteresovano i nepredvidivo i nezaustavljivo. Privukao mi je pažnju i znao sam da će to ime jednog dana značiti mnogo: Miloš Teodosić. 

To juniorsko će, kao i prethodno kadetsko, te buduće prvenstvo za mlade, dječaci u plavim dresovima pregaziti kao plitak potok. Teodosić je dirigovao orkestrom koji su činili Milenko Tepić, Nemanja Aleksandrov, Dragan Labović, Miroslav Raduljica, Ivan Paunić, Vladimir Štimac, Vladimir Dašić i drugi. Bila je to nesumnjivo jedna od najtalentovanijih generacija srpske košarke koja je najavljivala bolje dane za posrnule košarkaške gigante sa Balkana. A momak sa brojem 4 koji izgleda kao da se tek probudio postaće lice tih boljih dana.

Prve seniorske korake Teodosić je napravio u Čačku, u dresu Borca, a potom je predvodio mladi tim FMP-a do finala ABA lige sa Partizanom i polufinala ULEB kupa sa Lijetuvos Ritasom. I već u toj sezoni se moglo vidjeti da mladi Teo nije samo mađioničar na parketu već i tempirana bomba – u finalu sa Partizanom naime ušao je u sukob sa navijačima Partizana u punom Pioniru.

Mnogi mu ispočetka nisu vjerovali, zamjerali mu manjak atleticizma, lošu odbranu ili nezgodan karakter. Olimpijakos ga je odveo sa nepunih 20 godina ali tamo prve dvije sezone nije bio u prvom planu. Na NBA draftu 2009. godine nije izabran. Vjerovao mu je Zoran Moka Slavnić pa ga je pozvao u državni tim na EP 2007. ali „moskitosi“ su se tamo proveli kao bosi po trnju a i odnosi Moke i Tea, dva košarkaška genija ali i dva pritajena vulkana, brzo su se pokvarili. Te 2007. možda ne, ali ipak, suđeno je bilo da Miloš zablista u plavom dresu.

Ima sličnih primjera i na drugim stranama svijeta, ali na ovim prostorima košarkaše narod zavoli kroz reprezentaciju. Klupski uspjesi su lijepi, dokazivanje u NBA se poštuje i cijeni ali ono gdje nacija očekuje da se pokažeš jesu evropska i svjetska prvenstva, te naravno i Olimpijske igre. Tako je bilo u doba Divca i Đorđevića, tako je i danas u doba Jokića i Bogdanovića. Teodosić je upravo svoju karijeru izgradio kroz reprezentaciju, pogotovo otkako mu je veliki Duda Ivković dao odriješene ruke na Evropskom 2009. Srbija je van svih rezona tada došla do srebrne medalje u Katovicama, a Teodosić je zablistao protiv Slovenije u polufinalu, ubacivši 32 poena. Protiv moćne Španije u finalu se nije moglo, ali Teo je izabran za prvog plejmejkera turnira.

Bilo je tada jasno da smo dobili novog ljubimca nacije, novog lidera državnog tima i kreatora igre u rangu najvećih. Na tom tronu veličanstvenih plejmejkera naslijedio je Moku Slavnića i Sašu Đorđevića, ispostaviće se i učio od obojice kroz reprezentaciju a opet ostao tako poseban, tako samo svoj. Nikad niste znali šta je sljedeće što će da uradi, ali ste znali da ako je lopta u rukama Miloša Teodosića, ne postoji nemoguće. Baš takav je i njegov najpoznatiji koš, čuvena trojka za pobjedu protiv Španije.

Možda djeluje i pomalo čudno iz ove perspektive da je ta trojka postala kultna kad se zna da Srbija na tom Svjetskom prvenstvu nije osvojila medalju. Ali ako pogledate bolje kontekst iz 2010. godine, nije to samo trojka za pobjedu u četvrtfinalu nad Španijom. To nije samo trojka sa osam metara preko Garbahose. To je trojka kojom je eliminisan jedan od najjačih timova u istoriji reprezentativne košarke, trojka koja je poslala kući Gasola, Navara, Ljulja i Rubija, trojka koju možete spakovati za poneti ako nema problema ...

Teodosićeva košarka života prenijela se i na klupski plan. Olimpijakos je igrao atomsku košarku pod dirigentskom palicom beka iz Valjeva i stigao do finala Evrolige sa Barselonom. Tamo su zaustavljeni ali je Teodosić zbog svojih igara proglašen MVP-jem Evrolige. Napušta Pirej 2011. i prelazi u redove CSKA, gdje će mađioničar iz Valjeva konačno osvojiti Evroligu 2016. Teo niže i uspjehe u dresu Srbije, koju je sada sa klupe predvodio Aleksandar Đorđević. Tih je godina Teodosić igrao kao u transu i bio pravi lider državnog tima na putu do finala SP 2014. i OI 2016. Ponovo je bilo popularno igrati za reprezentaciju Srbije. 

Nakon epizode u Los Anđeles Klipersima, gdje je i američku publiku upoznao sa svojim moćima, Teodosić je bio ključna karika povratka Virtusa na najveću evropsku scenu osvajanjem Evrokupa 2022. I tamo je virtuoz iz Valjeva postao ljubimac publike, ali je kraj karijere ostavio za ostvarenje svoje i želje navijača Crvene zvezde. U ljeto 2023, Miloš Teodosić je obukao crveno-bijeli dres. Iako već na zalasku karijere i sa smanjenom minutažom, činilo se u ove dvije sezone da je i dalje najbolji plejmejker Zvezde sa kojom je prošle sezone osvojio triplu krunu, a ove oproštajne samo Kup uz plasman u plej-in Evrolige gdje je crveno-bele zaustavio Bajern.

Pomalo nesretan kraj reprezentativne karijere usljed razlaza sa selektorom Svetislavom Pešićem pred Evropsko prvenstvo 2022. neće baciti sjenu na gotovo besprekoran niz nastupa u dresu državnog tima. Miloš Teodosić jedan je od ključnih likova povratka kulta košarkaške reprezentacije, lider nacionalnog tima i uzor generacijama koje dolaze. U svojoj objavi kraja karijere prije nekoliko dana, Teo se zahvalio košarci na svemu što mu je pružila. Nemam autoritet ni punomoć da govorim u ime košarke, ali siguran sam da bi se košarka bar jednako zahvalila njemu, jer bez njega na terenu biće mnogo siromašnija. Mi koji smo ga gledali i navijali za njega sve ove godine smo mu sigurno beskrajno zahvalni i ponosni što je jedan od nas.