Hoće li ikada postojati teniser pod većim povećalom od Andrea Agassija? Njegov život i naslijeđe su gotovo epskih razmjera, ispunjeni usponima i padovima, rivalstvima i trenerima, korporacijama i kontroverzama, ali i neospornim uspjesima.

Historija će pamtiti Agassijev karijerni Grand Slam, osam osvojenih Grand Slam titula, blistavi omjer 30-6 u Davis Cupu, olimpijsko zlato i 101 sedmicu na broju jedan svjetske rang-liste. Poput brojnih teniskih velikana, Agassi je igru podigao na novi nivo vještine, predvođen vjerovatno najboljom kombinacijom forhenda i bekhenda koju je sport do tada vidio.

Agassi je svojom igrom, ali i izgledom, očarao čak i one koji tenis gledaju samo povremeno. Tokom većine karijere bio je najpopularniji igrač na touru, a njegova pojava je donosila dodatni sjaj svakom turniru. Na manjim takmičenjima, njegovo prisustvo često je bilo presudno – između profita i gubitka.

No, statistike i marketinški dometi imaju svoj domet. Možda baš zato što se cijeli njegov život odvijao pred očima javnosti, danas Agassi preferira privatnost. Godine 1988., sa samo 18 godina, probio se do treće pozicije na svijetu. U trenu je od talentovanog tinejdžera postao nova nada američkog tenisa – nasljednik Connorsa i McEnroea. No, Agassi, koji je po prirodi bio više zaljubljenik nego ratnik, teško se nosio sa zahtjevima profesionalnog tenisa i teretom očekivanja.

“On je kao štene”, rekao je njegov rival Jim Courier 1995. za Sports Illustrated. “Budite nježni s njim.”

U današnjem svijetu društvenih mreža, sportisti sami oblikuju svoju priču. Agassi je, pak, postao poznat u eri dubinskih intervjua, kada su novinari i producenti jedva čekali priliku da ispričaju još jednu epizodu o ovom zbunjenom, ali iskrenom mladiću koji se stalno tražio pred kamerama. Niko od tenisera nikada nije bio pod tolikim povećalom – dok je još bio tinejdžer.

Bio je uronjen u more psiholoških analiza, socioloških tumačenja i marketinških strategija. Kako su kasnije pričali i njegovi rivali Courier, Chang i Sampras, nije bilo lako biti američki teniser nakon što je talas popularnosti splasnuo ranih osamdesetih. Ipak, niko nije bio više u fokusu javnosti – bilo u dobru ili zlu – od Agassija.

Za istinske poznavatelje tenisa, Agassi je bio jedan od najvećih “čistača” loptica u historiji sporta. Taktički genije Brad Gilbert, koji je 1994. preokrenuo njegovu karijeru, znao je tačno šta Agassi mora da promijeni.

“Moj omiljeni trenutak bio je kada sam pogledao njegove statistike – bio je peti po returnu, ali tek 36. po servisu”, rekao je Gilbert. “Rekao sam mu: ako možeš samo ući u top 10 servera, bit ćeš nezaustavljiv. Godine 1995. bio je broj 1 veći dio godine.”

U prvih desetak godina karijere, Agassi se neprestano borio između potencijala i realizacije – na ivici otkrića i sloma.

Za mnoge je bio fascinantan jer je spajao duh Oprah Winfrey i motivacionih govornika poput Tonyja Robbinsa. Bio je teniska enigma koju su željeli da razotkriju i sportski novinari i lifestyle magazini. Ali on sam je znao da ga publika ne razumije.

“Mislim da javnost nema pojma ko sam ja”, rekao je 1995. za naslovnicu Sports Illustrateda, baš kad je postao broj 1. “Vide automobile i avion – i tu stanu.”

No, s te visine uslijedio je pad. 1997. godine je ispao iz top 100, borio se s ovisnošću i kasnije to iskreno opisao u autobiografiji Open.

Ipak, uslijedila je faza koju možemo nazvati “harmonična Agassi konvergencija”. Od 1998. do 2006, posvetio se tenisu kao nikad prije. Osvojio je još pet Grand Slamova, uključujući emotivni Roland Garros 1999. koji mu je donio karijerni Slam. Te iste godine, upoznao je Stefanie Graf. U tim godinama Agassi je djelovao kao Graf – fokusiran, profesionalan, nekadašnji ekscentrik postao je borac.

Njegov oproštajni govor na US Openu 2006., nakon posljednjeg meča, bio je dirljiv:

“Dali ste mi svoja ramena da stanem na njih, kako bih dosegao svoje snove. Snove koje bez vas nikada ne bih mogao doseći.”

Tri godine kasnije, objavio je šokantnu, ali izvanredno napisanu autobiografiju u kojoj je otkrio svoj kompleksni odnos s tenisom. Mrzio ga je, a opet ga je volio. Knjiga je puna priznanja. Govoreći o tome kako je 1995. postao broj 1, napisao je:

“Zvao me novinar. Rekao sam mu da sam sretan. Da mi je lijepo. To je bila laž. Nisam osjećao ništa.”

Nije ga bilo teško razumjeti. Cijeli teniski put bio je bolan. Njegov otac Mike, bivši bokser, bio je tiranin, koji je terorisao porodicu svojim maničnim metodama. “Prava žrtva je bilo Andreovo djetinjstvo”, rekao je i sam Mike. Majka Betty bila je potisnuta, a djeca taoci očeve opsesije. To fundamentalno osjećanje usamljenosti Agassiju je dalo duboko razumijevanje onoga što tenis traži.

“Tenis je jednostavan”, rekao mi je jednom. “Dvojica ljudi, u areni, pokušavaju da se snađu.”

Ali je znao da je potrebna i podrška. Najvažnija osoba iz njegovog tima bio je Gil Reyes – njegov trener, tjelohranitelj i otac kojeg nikada nije imao. Njegov sin Jaden danas nosi srednje ime – Gil.

Zbog svega što je prošao, Agassi se danas drži podalje od javnog teniskog života. Bio je kratko u timu Novaka Đokovića, sada povremeno savjetuje Grigora Dimitrova, ali iz sjene.

Najvažnije mu je da bude dobar čovjek.

“Velika stvar je bila veličina”, rekao mi je Reyes. “Ali često je Andre više mario za dobrotu – kako da bude bolji čovjek, kako da pomogne drugima. Sve kroz šta je prošao, samo je pojačalo njegovu empatiju.”

Zato i dalje radi kroz svoju fondaciju za obrazovanje, koja je osnovala školu u zapadnom Las Vegasu i podržava brojne projekte – od STEM programa do univerziteta, banaka hrane i pomoći zajednicama.

Najviše od svega, Agassi želi djeci pružiti ono što on nije imao – izbor.