Šjor Niko: Revolucionar, šampion i mentor

Na zidu svog doma u Opatiji, uramljene na zidu, na istaknutom mjestu pored brojnih trofeja i uspomena na prebogatu karijeru, čuvao je veliki Nikola Pilić stihove koje mu je za pedeseti rođendan svojeručno napisao i posvetio veliki Đorđe Balašević:

Gospod Bog igra sa dosta spina ... Ova se Zemlja vrti sve brže ...

I, kao stara, posebna vina, samo se pravi momci održe.

Bila su to neka sasvim druga i sada već davna vremena, te 1989. godine kada je „panonski mornar“ na svoj način čestitao rođendan „majstoru s mora“. Mnogo je vode od tada proteklo Dunavom ali uprkos tome zvijezda šjor Nika sijala je sve jačim sjajem. Te se zvijezde ne gase i kad velikani odu sa zemaljskih terena. Nikola Pilić je otišao 22. septembra u 87. godini života.

U Splitu, gradu Hajduka, i Jugoslaviji, zemlji komunizma, trinaestogodišnji Niko se u ljeto 1952. počeo baviti tenisom. „Bijeli sport“ je tada još uvijek bio rezervisan za aristokrate, za one koji misle da su plave krvi, i svakako se dotad nije očekivalo da neko sa (jugo)istoka Evrope ozbiljno konkuriše zapadnjacima na tom polju. Ali ispostaviće se da će tenis baš tih godina zadesiti dešavanja koja će ga promijeniti za sva vremena i Pilić će imati možda i ključnu ulogu u tome.

Nakon što je u Novom Sadu završio Višu upravnu školu, te upoznao i svoju životnu saputnicu Miju Adamović, Niko se otisnuo u teniski svijet. Pet puta je bio šampion Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji, te sedam puta u dublu. A u dublu sa Borom Jovanovićem je 1963. osvojio i zlatnu medalju na Mediteranskim igrama. Prvi međunarodni turnir osvojio je naredne godine u Moskvi.

Ako titulu na turniru u Moskvi 1964. neki još i nisu uzimali za ozbiljan rezultat, tri godine kasnije su već morali da priznaju da iz Jugoslavije stiže veliki teniser. Na Vimbldonu 1967, Pilić je stigao do polufinala, pobijedivši na tom putu i Roja Emersona. Kao šesti na svijetu u tom trenutku, Niko postaje dio „Zgodne osmorke“, grupe profesionalnih tenisera pod plaštom novoosnovane organizacije WCT koja je bila konkurencija ITF-u.

Već naredne godine, profesionalni i amaterski tenis se spajaju i počinje „Open era“. Pilić tih godina postaje i definitivno jedan od najboljih tenisera svijeta, kako u singlu tako i u konkurenciji dublova. U Bristolu osvaja turnir 1970. tako što je u finalu savladao Roda Lejvera, da bi iste godine u tandemu sa Francuzom Pjerom Bartom osvojio titulu u dublu na US Openu. Uspon Pilića se nastavio i narednih godina, a najbolji nastup u singlu imao je 1973. kada ga je u finalu Roland Garosa zaustavio Rumun Ilije Nastase.

Te 1973. godine, vrhunac karijere za Nikolu Pilića je trebalo da bude Vimbldon. Međutim, umjesto da se bori za trofej, Pilić je suspendovan. Naime, ranije te godine se u isto vrijeme održavao turnir u Montrealu i meč Dejvis kupa između Jugoslavije i Novog Zelanda u Zagrebu. Nakon 12 godina neprekidnog igranja za reprezentaciju, Pilić je odlučio da prednost da turniru u Montrealu i tako propusti nastup za državni tim. Teniski savez Jugoslavije je kaznio Pilića sa devet mjeseci neigranja na turnirima, a tu suspenziju potvrdio je i ITF čime je efektivno Piliću bilo zabranjeno da igra na Dejvis kupu ili bilo kom gren slemu.

„Već sam bio najavio savezu da se to može dogoditi, odnosno znali su pet-šest mjeseci ranije da možda neću moći igrati Dejvis kup jer su oba događaja bila u isto vrijeme,“ prisjećao se Pilić u jednom intervjuu decenijama kasnije. „I dogodilo se da su Jovanović i Franulović igrali loše i izgubili smo od Novog Zelanda sa 3:2. I ko je bio kriv za to? Pilić je bio kriv. I zato su me suspendovali, i to što sam do tada dvanaest godina igrao za reprezentaciju više nije bilo važno.“

Kazna mu je potom smanjena na mjesec dana, ali to je značilo da će propustiti nastup na Vimbldonu. Međutim, taj događaj je neočekivano eskalirao u međunarodnim okvirima. Naime, Asocijacija teniskih profesionalaca (ATP) je bila svježe osnovano tijelo s ciljem borbe za prava igrača i bolje uslove. Suspenzija Pilića bila je idealan povod da počne otvoreni rat između ATP-a i ITF-a. ATP je pozvao članove da bojkotuju turnir koji jednom profesionalnom teniseru brani da igra a ITF je odbijao da popusti. Na kraju se, u izuzetnom primjeru ljudske i sportske solidarnosti, čak 81 teniser povukao sa Vimbldona, uključujući i tadašnjeg branioca titule Stena Smita.

„Oni koji su ostali samo su htjeli da iskoriste situaciju i osvoje Vimbldon,“ rekao je Pilić. „Ilije Nastase je rekao da mu je lično Čaušesku naredio da igra, sličan alibi je imao i Jan Kodeš iz Čehoslovačke. Kodeš je na kraju osvojio turnir. Sa Rodžerom Tejlorom nisam pričao godinu dana nakon toga jer je odlučio da igra.“

Bojkot Vimbldona 1973. ostao je prelomna tačka u istoriji „bijelog sporta“. Niko više nije mogao da ignoriše zahtjeve sportista koji su pokazali jedinstvo jednom i ko bi mogao da garantuje da se to neće ponoviti. To je uticalo da turniri, savezi, krovna organizacija, igrači individualni i kroz ATP, počnu da više komuniciraju i sarađuju na boljitku tenisa uopšte.

„Ljudi iz ITF-a su bili „out of date“, rekli bi Englezi. Nisu htjeli ništa mijenjati, već da tenis stoji, da ne ide naprijed. Mi smo dotad, pazite, igrali Vimbldon za 50 funti a što smo mogli sa time za dvije nedjelje u Londonu, to nije bilo ni za doručak. Tereni tada nisu bili pokrivani u slučaju kiše a mi bismo morali ostati na terenu, a svi ostali odu,“ podsjećao je Pilić. „Tada sam mislio da jedan Nikola Pilić nije važan. Ali mi smo bili proizvod, a šta je turnir bez proizvoda. Ljudi nisu mogli vjerovati šta smo uradili. Dokazali smo u tom momentu da smo jaka grupa ljudi. Izgubili smo bitku te godine, ali smo dobili rat.“

Po završetku igračke karijere, Nikola Pilić će tek da krene u najveće pobjede, ovaj put kao trener i selektor. Od 1985. do 1997. bio je selektor reprezentacije Njemačke i za to vrijeme osvojio tri Dejvis kupa (1988, 1989. i 1993). Njemačka je tad imala dva velika igrača u svojim redovima, Borisa Bekera i Mihaela Štiha, koji su bili u svađi i nisu uopšte pričali. Mudri Niko je dugo radio na njihovom pomirenju i uspjeh na tom polju bio je presudan u osvajanju zlata na Olimpijskim igrama 1992.

„Beker je recimo Štiha zvao "Spieler Stich", kao da je Štih samo neki igrač, da ga ponizi. Odem kod Bekera i krenem da ga savjetujem o nekim elementima igre, pa kažem da svi danas znaju kakav ritern ima. Eto, npr, Štih kaže da imaš nestvaran ritern, a Boris me pogleda i pita jel stvarno to Mihael rekao. Ja potvrdim i nastavim dalje priču. Mihaelu odem isto tako i kažem kako je Boris pohvalio njegov servis. Takve stvari su morale da se rade da bi se premostio jaz između dva velika ega,“ govorio je Niko.

Nakon uspjeha u Njemačkoj, svoje znanje i iskustvo prenijeo je i na prostor bivše Jugoslavije. Prvo je trenirao Gorana Ivaniševića na putu do legendarnog Vimbldona iz 2001. godine da bi potom i rodnu Hrvatsku odveo do titule u Dejvis kupu 2005. godine. Bio je to izvrstan tim koji su činili tada igrači u usponu, Ivan Ljubičić i Mario Ančić, Ivo Karlović i već penzionisani Goran Ivanišević. Hrvati su, nakon što su šokantno eliminisali tim SAD koji su činili Agasi, Rodik i braća Brajan u prvom kolu, potom izbacili Rumune i Ruse, te u finalu bili bolji od Slovačke.

Pet godina kasnije, Nikola Pilić je i sa reprezentacijom Srbije osvojio Dejvis kup, čime je postao jedini čovjek koji je osvojio pet titula i jedini koji je Dejvis kup osvojio sa tri različite zemlje. Prvo je u Beogradu savladana SAD, pa Hrvatska u Splitu, te u polufinalu Češka. U finalu je tim koji su činili Novak Đoković, Viktor Troicki, Janko Tipsarević i Nenad Zimonjić bio bolji od Francuske sa 3:2. Francuska je vodila sa 2:1 u Beogradu, ali je prvo Đoković bio bolji od Gaela Monfilsa, da bi u odlučujućem meču Viktor Troicki savladao Mikaela Ljodru.

O velikim ljudima se sudi po onome što je ostalo iza njih, a iza Nikole Pilića nisu samo ostali brojni trofeji. Iza šjor Nika ostali su velikani svjetskog tenisa. Trenirao je Bekera, Štiha, Ivaniševića, a 1997. osnovao je i svoju akademiju nedaleko od Minhena gdje su prve korake napravili brojni budući veliki teniseri. Jednog od njih, ispostaviće se i najvećeg, primio je na svoju akademiju prekršivši svoje dotadašnje pravilo.

„Jelena Genčić me nazvala i rekla mi: Znam da ne primaš u svoju akademiju mlađe od 14 godina, ali imam jednog dječaka koji je nevjerovatan. Ima 12 godina i ja ga više nemam čemu da naučim. I ja joj kažem neka dođe,“ sjećao se Pilić godinama kasnije. „Nakon mjesec dana shvatio sam da taj mali ima nešto specijalno. Vidio sam da razumije, da sluša i ništa ne zaboravlja. Plus taj stav. Svi ostali polaznici akademije, stariji od njega, na moje pitanje šta žele u tenisu, rekli bi da zaigraju na gren slemu ili da uđu u top 100, a jedan je ko iz topa rekao – da budem najbolji na svijetu. To je bio naravno Novak Đoković. Ostali su se kao nešto smijali tu, ja se nisam smijao.“

Sam Novak je kroz čitavu karijeru Pilića nazivao svojim teniskim ocem, koristeći svaku priliku da mu oda priznanje i zahvalnost za sve što je uradio za njega. Goran Ivanišević je jednom prilikom rekao da je Pilićeva najveća zaostavština njegovo ime kao igrača, selektora, trenera brojnih igrača, te da svijet može da bira kako će ga pamtiti, ali da će ga on pamtiti jednostavno kao šjor Nika. 

Nikola Pilić je krenuo od nule, bez ikakve podrške, probijao se sam i prošao sve u tenisu, kako je sam rekao jednom „od najjeftinijeg do najskupljeg hotela.“ Stekao je ime kao teniser i neko za kog su kolege bile spremne da se založe rizikujući sopstvene karijere. Kao trener i selektor, postigao je nenadmašne rezultate i bio tvorac i mentor brojnim generacijama u svjetskom tenisu. Voljen i poštovan širom planete, neko koga su svojim doživljavali i u Minhenu i u Zagrebu i u Beogradu, a uvijek svoj, gospodin stare garde. Veliki je zaista bio šjor Niko.

Gunđaju neki: prošlo je tvoje ... Al to se samo zlobnima snilo ...

Nek amateri poraze broje ... „Njihovo“ nikad nije ni bilo.