Ta prva i savršena asocijacija na Italiju kroz prizmu luksuza i ljepote je jezero Komo. U obliku slova „Y“, smješteno ispod Alpa, s pogledom iz malenog naselja Belađo, gdje panoramski prizor predstavlja možda i najljepše što Italija pruža. Nisu rijetki ni oni koji će reći – i Evropa.

Ako ste iz Crne Gore i put vas nanese na jezero Komo, teško da nećete pomalo balkanski skeptično prokomentarisati: „Pa dobro, ovo je kao Boka...“ Ali nismo ovdje da bismo fleksali s nečim iz našeg dvorišta.

Samo jezero je izuzetno duboko – zapravo, ako ne računamo četiri norveška jezera, Komo je najdublje jezero u Evropi, s prosječnom dubinom od 154 metra i najvećom dubinom od čak 425 metara (primjera radi, Skadarsko jezero je u prosjeku duboko pet metara, dok je najveća zabilježena dubina 44 metra).

Istoimeni grad gotovo savršeno prijanja uz obronke jezera, stvarajući one „Kodak momente“ koji ostavljaju bez daha.

Na samom jezeru vidjećete lokalne brodiće kako se probijaju kroz vodu – bilo da prevoze nekog člana svjetskog džet-seta ili pak ribare koji love ono najvrijednije što Komo nudi – čuvenu crvenoperku, vrstu grgeča.

Ako pitate lokalnog momka, ujedno i prvog napadača istoimenog kluba, a nekada velikog talenta Milana Patrika Kutronea, ovo je nešto što se ne propušta kada dođete u ovaj grad – risotto al pesce persico, rižoto koji svaki restoran u Komu ima u ponudi, a pravi se od mesa ove ribe.

Kroz prizmu kuhinje možemo odmah osjetiti i dualnost samog Koma – jer pored tog prefinjenog jela, glavno jelo je i palenta, za koju neki tvrde da je upravo u Komu nastala u obliku u kojem je danas poznajemo.

Tako s jedne strane imate hotele s pet zvjezdica, restorane s Mišelinovim zvjezdicama, a s druge – narod koji je prije svega radan i vrijedan.

Možete do 12 sati da se počastite šoljom kapućina Džordža Klunija (jer poslije podne, ako bilo gdje u Italiji naručite ovu vrstu kafe, gledaće vas gore nego da ste tražili kečap na picu), vjerovatno najpoznatijeg A-listera koji ovdje ima vilu. A onda možete da sjednete s lokalnim alasom, čovjekom koji je cio život proveo bacajući mrežu u ovo jezero.

Upravo na takvim dualnostima počiva i mali fudbalski klub koji je osnovan – gdje drugo nego u kafani.

Bio je to lijep dan, 25. maja 1907. godine, kada je grupa entuzijasta i zaljubljenika u sport u Taroni baru zvanično proglasila osnivanje fudbalskog kluba Komo, s ciljem da igraju lokalne utakmice protiv ekipa iz Milana, ali i protiv švajcarskih timova.

Porodica Fontana, koja je držala pomenuti bar, kasnije je otvorila Santa Anu, malu tavernu koja je decenijama služila radnike u gradu. Sve dok Fausto Fontana, nakon boravka u Njujorku, nije odlučio da je pretvori u jedan od najpoznatijih restorana, gdje danas dolaze gotovo svi poznati ljudi, mahom iz svijeta Holivuda.

Fudbalski klub, međutim, nije imao baš toliko sreće.

Nakon što je krenula profesionalizacija, nisu to bili loši počeci. Naprotiv, napredak je bio postepen, a tokom 40-ih i 50-ih godina bili su gotovo redovni u Seriji A. Upravo taj prelaz između te dvije decenije ostaće upisan po najboljoj sezoni u istoriji kluba – kada su u Seriji A ostali neporaženi na gostovanju Juventusu, preslišali Fiorentinu, pobijedili Romu u gostima i na kraju završili na šestom mjestu.

Heroj te generacije bio je Vitorio Đandi, koji je, iako vezni fudbaler, te sezone postigao čak 18 golova.

Uslijedile su godine stagnacije, „jo-jo“ sezone sa ispadanjem i vraćanjem u Seriju A, ali i izletima u Seriju C. Najteži period bio je veliki post od najelitnijeg fudbala – čak 23 godine su čekali povratak u Seriju A, sve do sezone 1975/76, ali i tada su se ekspresno vratili u niži rang.

Međutim, 80-e godine bile su zlatna era italijanskog fudbala. Klubovi su postali magnet za velike zvijezde, a tadašnje pravilo o ograničenom broju stranaca natjeralo je i Komo da dovede neko zvučno ime.

Na jezero je tako stigao Dan Kornelijuson, švedski napadač i reprezentativac. Tipičan Šveđo – plav, visok, odličnog fudbalskog pedigrea.

Sa Geteborgom je osvojio Kup UEFA, a u Komo je stigao iz Štutgarta sa titulom prvaka Bundeslige, gdje je postigao 12 golova u pohodu „Švaba“ na tron.

A onda su u tom zlatnom periodu 80-ih uspjeli da privole i Hansa Milera, njemačkog fantazistu i sjajnog tehničara razorne lijeve noge, da iz obližnjeg Milana i dresa Intera preseli pedesetak kilometara dalje i postane stanovnik grada na jezeru.

Miler je bio član Zapadne Njemačke koja je pokorila Evropu na EURU 1980 – upravo u Italiji, a eto, četiri godine kasnije predvodio je vezni red Koma.

Tih 80-ih godina se znalo – Komo je bio stabilan prvoligaš, uvijek tu oko desete pozicije, dovoljno jak i neugodan da svakome zagorča život, ali i ekipa koja je igrala lepršav i atraktivan fudbal.

U takvom okruženju uspjeli su Italiji da daju i jednog Marka Simonea, pravog italijanskog šmekera, koji je kasnije uspješno nosio dres Milana, a potom igrao i za PSŽ i Monako.

Treba pomenuti da je Komo tih godina nastojao da bude drugačiji od drugih. Njihovi navijači nisu htjeli da se povinuju italijanskom ultras pokretu, već su više naginjali engleskom stilu navijanja.

Godinama kasnije su i oni prihvatili italijanski trend, ali jedna stvar je ostala ista – sve grupe kroz generacije navijača ovog kluba okupljale su se oko ideje krajnje desnice.

Zato i čudi veliki animozitet s Interom, baš u periodu kada je desna politika dominirala i tribinama „neroazura“, ali osamdesete su bile decenija ispunjena sukobima dvije navijačke grupe.

Osamdesete su se završile, a ekipa se vratila u Seriju B, pa ponovo ušla u vrtlog uspona i padova.

Sam grad je u 90-im godinama živio za ženski košarkaški klub Komense, koji je bio toliko jak da je dvije godine uzastopno (1994. i 1995.) osvajao titulu prvaka Evrope, dok je titulu prvaka Italije osvajao čak devet puta zaredom tokom te dekade.

Fudbalski klub Komo posljednji put našao se u eliti u sezoni 2002/03, kada su se ekspresno vratili u Seriju B, odakle su potom gledali u ambis potencijalnog gašenja kluba.

Italiju su već tada počeli da potresaju veliki finansijski problemi fudbalskih ekipa – Fiorentina je poslata u C2 ligu, a tadašnji vlasnik Koma, Enriko Precijozi, nije uspio da klub spasi od bankrota.

Precijozi je bio živopisna figura – preuzeo je Đenovu, pa pokušao da preko druge firme vrati vlasništvo nad Komom. Njegovo poslovanje i prodaja igrača predstavljali su "know-how" kako mešetariti na tržištu bez većih posljedica – čak i kada vas uhvate.

Klub je doživio najcrnje dane, igrao u poluamaterskoj Seriji D, ali se očuvao od totalnog gašenja zahvaljujući povezanosti sa zajednicom i lokalnim privrednicima koji su ulagali koliko su mogli, držeći klub na aparatima.

Ni to nije bilo dovoljno, pa je 2017. godine Komo izašao na aukciju, gdje ga je kupila – ni manje ni više – nego Akosua Puni Esijen, supruga proslavljenog fudbalera Čelsija i reprezentativca Gane, Majkla Esijena.

Njena ponuda od 237.000 eura proglašena je pobjedničkom, uz najave velikih promjena i unapređenja tima. Vjerovatno jedan od najvećih "fun fact" / WTF trenutaka u istoriji kluba.

Iako je gospođa Esijen imala najbolje namjere i želju da klub okrene u pravom smjeru, samo sedam mjeseci kasnije bila je primorana da se povuče.

Sud je proglasio klub ponovo bankrotiranim, pojavile su se nove finansijske zavrzlame – uključujući dug od 90.000 eura za korišćenje sportskog centra u Orsenigu – i Esijen se povukla sa scene. 

Sve do 2019. godine, klub je bio na ivici katastrofe – stečajni upravnici, ekipa bez pravog mjesta za trening, bez tople vode u svlačionicama, nekad čak i bez vode uopšte. Jedan veliki raspašoj.

A onda su se pojavili spasioci.

OD SIROMAŠTVA I GAŠENJA DO NAJBOGATIJIH VLASNIKA U SERIJI A

Trebalo je neko spolja da sabere 2+2 – da vidi potencijal mjesta, ljubav zajednice prema lokalnom klubu, a zatim i širu sliku – Holivudske zvijezde na tribinama, turizam, prestiž... i da sve to ukombinuje u jedan veliki projekat.

Braća Rober Budi Hartono i Majkl Bamberg Hartono, vlasnici indonežanske kompanije Džarum, postali su novi vlasnici Koma.

Njihovo zbirno bogatstvo procjenjuje se na preko 50 milijardi eura.

Da to svedemo na prostu matematiku – Komo je dobio najbogatije vlasnike u cijeloj Italiji.

A perspektiva postaje još zanimljivija kada se istakne podatak da su bogatiji od ser Džima Ratklifa (novog manjinskog vlasnika Mančester junajteda), Stena Krenkija (vlasnika Arsenala) i Toda Bolija (vlasnika Čelsija) zajedno.

Njihovo bogaćenje krenulo je u duvanskoj industriji – bili su prvi koji su počeli da prodaju tzv. cvjetne cigarete (one začinjene karanfilčićima), koje su postale pravi hit ne samo u Indoneziji, već u cijeloj jugoistočnoj Aziji.

Novac je počeo da se gomila, a pametnim investiranjem postali su vlasnici i Centralne banke Azije, ulažu u striming platforme, elektronske cigarete (održavajući svoju osnovnu industriju) i postali najveći distributeri tog vida užitka u SAD-u.

A koliko ih je koštao klub?

Oko 800.000 eura.

Sa svim dugovanjima – ukupno oko milion eura.

I od bankrotiranog kluba na ivici nestanka, Komo se danas vraća na veliku scenu.

Nisu oni bili prvi Indonežani vlasnici nekog kluba u Seriji A. Njihov prethodnik, Erik Toir, kupio je Inter, ali se nije baš proslavio. Nikada nije imao dovoljno novca da održi trku sa Juventusom, koji je tada već krenuo u svoju dominaciju Serijom A.

A jedan interesantan podatak vezan za prvog Indonežanina u Seriji A tiče se i Crne Gore – tačnije, jednog od najboljih igrača Crne Gore svih vremena – Mirka Vučinića.

Toir je mislio da je dobra ideja da pošalje Fredija Guarina u Juventus, u zamjenu za kapitena "Hrabrih sokola", koji je već bio na zalasku karijere.

To je izazvalo takav bijes ultrasa Intera da su upali u klupske prostorije, zapalili baklje i razvili transparente protiv ovog transfera.

Na kraju su uspjeli u svojoj namjeri, a Toir se nesrećno povukao 2016. godine, nakon što je prodao klub.

Braća Hartono, pak, sada već pet godina u klubu, predstavljaju neku sasvim drugu priču.

Nisu uletjeli „divlje“ na trupac s pričom "ajdeee, dovodi što više možeš, nudi ugovore i kreni na instant uspjeh".

Takva filozofija može debelo da košta klub, prije svega u identitetu – a oni nisu htjeli da izgube taj dodir sa lokalnom zajednicom.

Sve je krenulo polako, postepeno, planski.

Prvo su uložili u trening centar, a svjedočanstvo o tome najbolje opisuje Alesandro Gabrijeloni, momak koji je bio tu 2018. godine:

"To su dva svijeta, dva univerzuma. Ma, kao da sam prešao u drugi klub. Kad sam dolazio, Komo nije imao svoj trening centar – malo smo trenirali kad bismo mogli u Ponte Lambru, ali to je vještačka podloga, grozni tereni. Sve je podsjećalo na organizaciju termina za mali fudbal koji pravite sa društvom."

Klub je napravio svoj sopstveni trening centar u Mocateu, obližnjem naselju, gdje je započeta izgradnja modernog trening kompleksa.

Od ničega su fudbaleri Koma dobili svoj klupski dom – terene za prvi tim, klupski restoran i bar, ali i mjesto gdje navijači mogu da dođu i gledaju svoj tim (kada klub to dozvoli), kako bi se održala konekcija sa zajednicom i na tom nivou otvorenih treninga.

Braća Hartono su brzo po dolasku dovela i veliko ime – prvo na poziciji tehničkog konsultanta, a zatim i izvršnog direktora kluba.

Ime dovoljno "egzotično i neobično" za italijanske prilike.

Član "lude družine" Vimbldona, kao i legenda Čelsija, nekadašnji engleski reprezentativac – Deni Vajs – došao je na poziv Indonežana i polako započeo proces uzdizanja Koma.

Ipak, trebalo je tom timu neko veliko ime, neki BUM koji će privući pažnju cijele fudbalske javnosti.

Taj BUM se desio 1. avgusta 2022. godine.

ARHITEKTA PREPORODA KOMA

Ako je Vajs bio inicijalna kapisla, onaj koji je osmislio točak, onda je Sesk Fabregas bio taj koji ga je okrenuo.

Prvo je došao u klub kao igrač, što je izazvalo doček kakav zaslužuje fudbaler njegovog renomea.

Arsenal, Barselona, Čelsi, Monako, Španija – osvajanje titula u Španiji i Engleskoj (interesantno – zaobišle su ga titule Lige šampiona u Barseloni i Čelsiju).

Sa "crvenom furijom" popeo se dva puta na krov Evrope i jednom na krov svijeta.

Takav pedigre donio je u Komo, gdje je dobio priliku da uđe u vlasničku strukturu, ali i da privoli svog bivšeg saigrača Tijerija Anrija da uloži u klub i postane manjinski vlasnik.

Priča kaže da je Anrija za jezero, grad i narod Koma prvi privolio Đanluka Zambrota, rođeni Komaski, koji je dok je dijelio svlačionicu sa Francuzem non-stop pričao o ljepotama svog mjesta. Toliko, da je Anri često dolazio u Komo kao turista, a onda, kada je Fabregas godinama kasnije predložio ulaganje, nije mogao da odbije.

Naravno, u priči je bio i Lionel Mesi, kojeg su mediji slali u Komo, ali Fabregas je demantovao takvu mogućnost, uz opasku da Argentinac možda i sam posjeduje vilu na jezeru.

Tu se vraćamo kratko na Preciozija, predsjednika s početka 21. vijeka. On je lično puštao priču da je Mesi bio na probi u Komu sa 15 godina i kako je on odlučio da ga ne potpiše zbog situacije u klubu.

Kasnije je i "Korijere dela Sera" morao da se uključi u priču i podvuče da Mesi nikada nije bio u svojstvu fudbalera u toj regiji, te da je sve to Preciozijeva mašta kako bi sebi dizao cijenu.

Vratimo se na Fabregasa. Njegova uloga nije bila samo igračka, jer je uslijed povreda i godina i sam znao da su ti dani iza njega.

Katalonac se spremao da preuzme ulogu trenera i menadžera, ali to je išlo malo teže. Kako nije imao odgovarajuću licencu, klub je angažovao Velšanina Osiana Robertsa, ponovo preko konekcije sa Arsenalom.

Roberts je radio kao asistent Patriku Vijeri u Kristal Palasu, pa je nekadašnja legenda "Tobdžija" predložila bivšim saigračima upravo Robertsa kao idealnog za rokadu.

On je vodio klub, iako je Fabregas, nominalno kao asistent, imao moć da vuče konce. Kada je Katalonac ove sezone dobio sve potrebne licence, Velšanin je preuzeo kompletan razvoj omladinske škole Koma, centra za razvoj igrača, ali i trenera.

Ali Sesk nije radio samo taktičke manevre – on je omogućio da se na tribinama stadiona Đuzepea Sinjagalje usput nađu Kira Najtli, Edrijan Broudi, Majkl Fasbender – prijatelji iz njegovih londonskih fudbalskih dana.

IDEALAN SPOJ ISKUSTVA I MLADOSTI SA PEČATOM DOMAĆE KUHINJE

Način na koji je Fabregas dovodio igrače gotovo je idealan za tim koji se bori za opstanak (iako su sada daleko iznad linije), ali i za postavljanje temelja da se u budućnosti napadne i neko mjesto koje vodi u Evropu, te da Komo postane standardan prvoligaš koji neće strepiti za opstanak.

Zato su dovođeni iskusni, provjereni igrači – Rafael Varan (koji je, prije nego što je stigao da debituje, završio karijeru zbog povrede), Pepe Reina, Serđi Roberto, Alberto Moreno, Dele Ali.

Ali je, paralelno, dovođena i mlada krv – Niko Paz iz Real Madrida i Asane Diao iz Betisa, koji je već u 2025. godini dao pet golova.

Fabregas je, međutim, pratio i narativ vlasnika – da nit sa lokalnom zajednicom ne smije da se izgubi.

Zato Gabrijeloni, koji igra još od Serije D, nosi devetku i kapiten je tima. Iako 30-godišnji napadač možda kvalitetom nije dio dugoročnih planova, njegova vjernost i nasljeđe učinili su ga nedodirljivim.

Rekli bi – neka italijanska verzija Džejmija Vardija. I jeste, putevi dvojice fudbalera su slični, s tim što je Vardi ipak dokazao klasu na najvećem nivou, dok je Gabrijeloni, s druge strane, osoba s kojom možete lagano na fakultativnom nivou da razgovarate o „Braći Karamazovima“ i „Božanstvenoj komediji“, budući da je književnost njegova pasija pored fudbala.

Najbolji potez kluba ipak je bio dovođenje Patrika Kutronea.

Rođeni Komaski, velika nada i veliki talenat Milana, koji se nikada nije ostvario u crveno-crnom dresu.

Stanje u klubu u trenutku kada je on trebao da procvjeta bilo je haotično, a i sam Kutrone, koji je ono da ga porežete „Komo plav“ ispod kože, nije mogao da se navikne na svu gužvu koju nosi život mladog momka u Milanu.

Pokušao je u Vulverhemptonu, pa Fiorentini, Valensiji, Empoliju, i dolazak u Komo 2022. godine djelovao je kao slobodan pad u karijeri.

Međutim, Kutrone je rastao zajedno sa svojim klubom i peo se s njim.

"Imao sam ponude iz cijele Evrope. Ne od najvećih timova, ali od ekipa iz Lige Evrope i Lige Konferencija. Ali tada, kao i sada, trebala mi je unutrašnja stabilnost jer nisam bio dobro mentalno. Rekao sam sebi: ‘Zašto ne bih otišao kući i povratio mir koji sam izgubio?’. Ponovo sam pronašao sebe. Vratio mi se osmijeh koji sam izgubio", kazao je 27-godišnji napadač.

Upravo je njegov gol u martu 2024. godine bio nagovještaj da će Komo doživjeti promociju u Seriju A.

Još jedan Komaski, i starosjedilac u klubu, Alesio Jovine, poslao je u duelu sa Venecijom kod rezultata 1:1 dalek pas na drugu stativu, a Kutrone je uhvatio spektakularan volej lijevom nogom, kojeg se ni Zinedin Zidan ne bi postidio.

Cijela klupa Koma se ispraznila u zagrljaj svom napadaču, navijači su bili u ekstazi, a svi su znali – ovo je ta sezona, ovo je trenutak kada se Komo vraća u elitu.

I moralo je tako da bude. Da lokalni momak da taj gol, koji donese taj unutrašnji mir.

Jer onda kada je takav scenario u pitanju – cijeli grad je uključen u taj pogodak.

Komo i danas, kroz elitu, nastavlja da bude... Komo.

Žele što duže moguće da ostanu fudbalski klub, da se odupru pretvaranju u kompaniju.

Ne smiju postati neki Čelsi, sa gomilom i prenatrpavanjem igrača po pozicijama.

Moraju ostati Komaski.

Klub je krenuo u rekonstrukciju stadiona „Đuzepea Sinjagalije“, ali ne da mu oduzme dušu.

Ovaj prvi primjerak racionalističke arhitekture na tlu Italije, djelo arhitekte Đovanija Grepija, izgrađen po instrukcijama – khm, khm – Benita Musolinija, stadion koji je siva eminencija italijanskog sportskog novinarstva, Đani Brera, nazvao „najljepšim stadionom na svijetu“, treba da prođe kroz napredak, ali tako da zadrži suštinu, srž i prije svega – dušu kluba.

Želja svih je da Komo ne bude više samo priča o luksuznim vilama, lijepom jezeru, Džordžu Kluniju... već da bude i priča o fudbalskom klubu.