Beogradske košarkaške "Mućke" ili "This time next year"...

U gradu u kojem je košarka odavno prestala da bude samo sport i postala nešto između porodične rasprave, mitinga pa i do same religije, Partizan i Crvena zvezda su ove evroligaške sezone pali na različite načine, ali sa istim ukusom u ustima, onim gorkim koji ostane kad je račun ogroman, predstava glasna, a završni kadar potpuno tih.

Partizan je završio regularni dio Evrolige sa 16-22 i ostao bez plej-ina, Zvezda je stigla do 21-17, ušla u plej-in, pa ispala od Barselone 80:72 i tako drugu godinu zaredom završila evropsku priču prije plej-ofa, što na tabeli izgleda pristojnije nego što zaista jeste kada se u obzir uzmu ambicije, roster i količina novca koja je javno pominjana oko oba projekta.

Bez želje za ikakvom malicioznošću ili navijačkom zavisti prema količini novca koju dva beogradska kluba dobijaju, treba reći da su i Zvezda i Partizan skupe mašine koje nisu prošle kroz cilj na pozicijama koje su zacrtali i koje je javnost očekivala.

Partizanova sezona djeluje kao brod na kojem se najprije pokvario kompas, zatim počela da prokišnjava paluba, pa je na kraju krenula panika oko boje zastave, iako je od prvog dana bilo jasno da problem nije u dekoru, nego u pravcu i u onima koji njime upravljaju.

Željko Obradović je poslije teškog poraza od Panatinaikosa prvo ponudio ostavku, klub je ušao u dane sastanaka, saopštenja, tumačenja i javnog natezanja, a 29. novembra stigla je zvanična potvrda da se Partizan i Obradović rastaju. Sam Obradović je zatim javno rekao da odgovornost za nastalu situaciju vidi i kod predsjednika Ostoje Mijailovića, što je bilo dovoljno da se i formalno potvrdi utisak koji je već visio nad klubom: Partizan je tih dana više ličio na rijaliti program nego na tim.

Kada ti ode trener koji je istovremeno bio autoritet, sistem, štit prema svlačionici i magnet za navijačku vjeru, onda ti odlazi gravitacija, a onda sve ostalo, i pametne odluke i loše odluke, odjednom djeluje kao improvizacija.

Poslije toga se klupska konstrukcija dodatno pretresla. Otišao je i Zoran Savić, Partizan je potom imenovao Žarka Paspalja za novog sportskog direktora, a 23. decembra na klupu doveo Đoana Penjaroju.

Sve to pojedinačno može da ima smisla, i Paspalj kao veliko klupsko ime, i Penjaroja kao trener sa evroligaškim iskustvom, ali redosljed i tajming su bili skoro savršeni za pojačavanje osjećaja da klub, koji je godinama prodavao priču o stabilnom projektu i dugoj liniji razvoja, zapravo usred sezone radi generalni remont na otvorenom srcu. Ozbiljni timovi se ponekad resetuju usred puta, naravno, samo što ozbiljni timovi obično pritom djeluju kao da znaju šta rade, a Partizan je ove zime izgledao kao da istovremeno gasi požar, crta novi plan evakuacije i svađa se oko toga ko je ostavio upaljenu ringlu.

U takvom ambijentu dovedete Džabarija Parkera na dvogodišnji ugovor, transfer koji je u startu prodavan kao dokaz ambicije, moći i tržišne relevantnosti, a vrlo brzo je počeo da djeluje kao dokaz da ambicija bez mjere umije da liči na kupovinu previše skupog sata čovjeku koji kasni na svaki sastanak.

Partizan je Parkerov potpis objavio 27. juna 2025, Mijailović je kasnije javno govorio da Parkerov ugovor klub ukupno košta oko 300.000 dolara mjesečno, uz napomenu da Partizan ubuduće neće ulaziti u takve ugovore, dok je u decembru sam objašnjavao da su Parker i Šejk Milton dva dvogodišnja ugovora teška 10 miliona dolara bruto.

Kad predsjednik kluba izgovori takve cifre, onda više nijesmo u zoni trača, već u zoni poslovne filozofije. Parker je u Evroligi ostao na 7,7 poena, 2,5 skoka i 15 nastupa, što je premalo za igrača čije ime treba da promijeni plafon ekipe, a još manje za investiciju koja je prodavana kao istorijska. Nije to, naravno, samo Parkerov poraz; to je i poraz ideje da zvučno ime samo po sebi može da zamijeni hemiju, jasnu ulogu i timsku arhitekturu.

Nekada drugi pik NBA lige je proslijeđen na pozajmicu za sada u Huventud.

Tu onda dolazimo do onoga što Partizan ove sezone najviše razotkriva: upitne politike građenja rostera. Rezervni plej je stigao tek 24. decembra, kada je doveden Kemeron Pejn, a centar Tonje Džekiri tek u januaru, što znači da je klub dobrim dijelom jeseni i rane zime proveo tražeći osnovne komade evroligaške slagalice kao da se tek u hodu sjetio da škripi u rotaciji.

Tajrik Džons je bio očigledno toksičnost u svlačionici pa je i on, i pored košarkaškog doprinosa i talenta proslijeđen Olimpijakosu.

Ta dva cut-a, napraviće prostor u Partizanu da nekako "prodišu".

Kada se povrijedio Karlik Džons, ispostavilo se ono što se negdje i naslućivalo: Partizan je cijelu sezonu bio mnogo više naslonjen na njega nego što ozbiljan tim smije biti naslonjen na jednog pleja.

Kad se Karlik vratio, Partizan je odjednom uhvatio niz, u martu otišao 5-0, a Džons početkom aprila uzeo i priznanje za MVP-ja mjeseca u Evroligi. Ima igrača koji podignu ekipu, i ima igrača čije odsustvo objasni cijeli projekat; Karlik je ove sezone Partizanu uradio i jedno i drugo.

Ali ni taj kasni nalet nije mogao da spasi ono što je dugo ranije promašeno. Partizan je regularnu sezonu priveo kraju sa 16-22, a onda je počeo da radi ono što beogradski klubovi često rade kada nemaju rezultat, da traže emociju kao privremenu zamjenu za strukturu.

Zato povratak Žofrija Lovernja zvuči i kao lijepa priča i kao navijački stimulans i kao sasvim logičan klupski potez, ali i kao znak da Partizan opet pokušava da vrati vjeru preko sjećanja. To ne mora biti loše, naprotiv, Lovernj može da bude i koristan i važan, samo što je problem u tome što se nada za narednu sezonu ne bi smjela graditi prvenstveno na uspomeni "eh kako je nekad bilo". Takve priče pale navijačka srca sjetom, ali ne rješavaju pitanje zašto je jedan tim sa tolikim budžetom i tolikom bukom ostao izvan ozbiljnog aprila.

Zvezdina sezona je, međutim, propala na sasvim drugoj frekvenciji, i baš zato je zanimljiva. Partizan je izgubio vertikalu odgovornosti odozgo nadole, Zvezda je u jednom trenutku izgubila jasnu hijerarhiju iznutra, u samoj igri, u pitanju ko koga sluša, ko kome pravi prostor i ko zapravo ima pravo da bude pogrešan tri napada zaredom a da sistem ne počne da se trese.

Janis Sferopulos je otišao već 9. oktobra poslije lošeg starta, Saša Obradović se vratio gotovo odmah, zli jezici bi rekli da je ekipa skautirana od starta za njega, a onda se na početku sve otvorilo kao da je neko pustio svjež vazduh u prostoriju koja je predugo bila zatvorena.

Zvezda je u njegovom prvom meču pobijedila Žalgiris 88:79, Džordan Nvora je eksplodirao, Čima Moneke i Donatas Motiejunas su odlično funkcionisali, konkretnije i, što je najvažnije, uvjerenije u ono što pokušava da bude. Pritom, Zvezda je u tom periodu imala ozbiljne kadrovske probleme sa povredama, pa je možda baš ta oskudica natjerala tim da pojednostavi život i jasno raspodijeli uloge.

Vraćaću se do kraja života na maksimu Jasmina Repeše: "nekada je manje više".

Medeni mjesec je bio stvaran, nije ga izmislila navijačka mašta. Zvezda je u novembru vezala sedam evroligaških pobjeda prije nego što je nalet prekinuo Dubai, a Obradović je u tom periodu čak i u svom poluozbiljnom tonu pričao kako, kada se vrate povrijeđeni, ovaj tim može da sanja najveće stvari.

To je onaj dio sezone kada trener uživa u tome što ima malo jasniji tim nego što je prvobitno planirao, jer nema dovoljno zdravih tijela da bi svako nosio sopstveni ego kao diplomatski pasoš.

Sam Obradović je sredinom novembra govorio da čeka povratak povrijeđenih kako bi ih polako integrisao, i tu je bila skrivena mina cijele sezone: povratak kvaliteta jeste dobar problem, ali samo ako znaš kako da ga rasporediš.

Zvezda je neko vrijeme letjela na jasnim pravilima, a onda su se ljudi vraćali, uloge počele da se preklapaju, lopta je stajala sekund duže, odluke su postajale stvar pregovora, i od ekipe koja je izgledala kao uredno složen sto dobili smo gomilu alata razbacanih po radionici.

Donatas Motiejunas je tu možda najbolji simbol cijelog luka. U ranoj fazi Sašine Zvezde bio je važan faktor, veteran koji smiruje posjed, postavlja tijelo gdje treba i ne traži da mu se aplaudira poslije svakog bloka, a na kraju je često ispadao iz rotacije ili čak ostajao van tima, što se vidjelo i u završnici regularne sezone kada je protiv Reala ostao u Beogradu, kao i u nekim domaćim utakmicama u kojima ga nije bilo u sastavu.

Džared Batler je istovremeno donosio ono što malo ko u Evropi može da donese, taj prvi korak, kreaciju iz driblinga, koš iz ničega, i završio je sezonu sa 13,2 poena i 3,8 asistencija po meču, ali je bilo previše večeri kada se nije tačno znalo da li je primarni kreator, vatrogasac, džoker ili samo još jedno skupo oružje kome je sistem ostao neodlučan oko kalibra.

To je realno problem ekipe koja dugo nije raščistila ko je kome produžena ruka, a ko rezervni plan.

Moneke je, recimo, statistički imao vrlo dobru sezonu, 13,8 poena i 7 skokova, i bilo bi nepošteno praviti se da to nije ozbiljna produkcija, ali je istovremeno bilo dosta večeri u kojima je njegova energija djelovala kao reklama za energiju, silna, glasna i stalno prisutna, a ne uvijek potpuno povezana sa onim što utakmica traži u tom trenutku.

Ebuka Izundu je zato bio jedno od pozitivnijih iznenađenja, igrač koji donese sve ono što se od takve "šasije" očekuje. I dobar blok, i kontrolu u reketu, i taj ofanzivni skok na čija će leđa da se popnu bar tri pobjede u Evroligi.

Semi Odžele je bio ono što svaki ozbiljan roster želi da ima, švajcarski nož, čovjek koji daje timu sve i ne bježi od bilo koje uloge. Jeste, on na petici je bio dobar kartaški trik, ali onaj koji nije težak da se shvati pa ne bi bilo dobro ponavljati ga više puta. Obradović je, međutim, upravo često radio to. Čak i onda kada su se vratili Rivero i Bolomboj.

Problem Zvezde nije bio nedostatak korisnih košarkaša. Problem je bio što je, kako je sezona odmicala, sve manje bilo jasno u kojem redosljedu ti korisni košarkaši treba da budu korišćeni.

A Kodi Miler-Mekintajer je vjerovatno najbolji primjer koliko je lako promašiti metu kad se kritika pretvori u navijačku naviku. Njega je lako optužiti za sve, jer je lopta bila kod njega mnogo, jer je imao slobodu, jer je ritam često prolazio kroz njegove ruke, i zato što ništa ne nervira navijače kao plej koji zadrži loptu sekund duže nego što publika misli da je pristojno. A tek kad pomisli da je dobar šuter...

Ali čovjek je ove sezone imao 13 poena, 6,8 asistencija i 4,4 skoka u Evroligi, uz 47 pogođenih trojki iz 135 pokušaja, dio gdje se lomiš između analitike i onoga što se vidi na terenu.

Problem je bio osjećaj. Previše posjeda izgledalo je kao carinjenje lopte, svi čekaju, sat curi, a onda dođe šut za tri iz driblinga koji u dobrom sistemu djeluje kao iznuđeno rješenje, a u lošem kao kućni red. To, opet, nije samo njegova krivica. To je simptom ekipe koja do aprila nije raščistila ko je stvarno gazda napada, a ko samo njegov najglasniji izvršilac.

Zbog svega toga Zvezdinih 21-17 zvuči uljudnije nego što stvarno jeste. To nije priča o autsajderu koji je nadmašio sebe pa časno pao, to je priča o skupom i dubokom timu koji je imao sasvim dovoljno talenta da uđe među deset, a nedovoljno unutrašnjeg reda da ode dalje, pa je završio u Barseloni sa 80:72 i još jednim aprilskim izlazom prije nego što Evroliga zaista postane mjesto gdje se pamte lica sezone.

Krah ponekad izgleda kao potpuni raspad i 12 pobjeda, a ponekad kao ekipa koja ti sve vrijeme ostavlja dovoljno materijala da povjeruješ, ali nikad dovoljno da se zakuneš. Zvezda ove godine nije bila loša u prostom smislu riječi. Bila je skuplja i talentovanija nego što joj je kraj sezone dopustio da pokaže.

Ili što bi moj kolega Novaković rekao: "stavi dva rostera Barselone i Zvezde, ovaj drugi je bolji", ali na papiru.

I tu se vraćamo na jedino pitanje koje zaista vrijedi, ono koje ostaje kada se sve slegne i koje ne važi nužno samo za ova dva tima: jesu li klubovi izgubili identitet?

U vremenu kada je evropska košarka ostala bez Duška Vujoševića, jednog od posljednjih ronina košarkaške filozofije i doktrine pravljenja igrača, jasno je da svi klubovi polako počinju da liče jedni na druge, ostalo su nijanse, a glavno je da nema ničeg domaćeg, barem jednog onog momka kojeg će kvart, grad, selo doći da gleda.

Ognjen Dobrić nije dobio ni jedan sekund u Barseloni, a nije da je bio loš u ukazanim prilikama, posebno u posljednje vrijeme.

"Taktička odluka", kratko je Obradović obrazložio, a samo zamislite "angry mob" na društvenim mrežama poslije iste.

To je, međutim, tema za širi tekst, generalno šta nam tempo moderne evropske košarke diktira, i kako su onda, kada se NBA Evropa pojavi, najvokalniji oni koji startuju meč sa pet stranaca.

Budžeti su iz sezone u sezonu sve veći i veći, a jedini pravi evropski dokaz velikog proboja u ovom skupom periodu vječitih i dalje je ona Partizanova plej-of serija sa Real Madridom 2023, serija koju je otvorio sa 2-0, a završio porazom 3-2.

Sve poslije toga je, za sada, više ličilo na ambiciju koja se dobro prodaje nego na nasljeđe koje ostaje. Partizan sada pokušava da vrati emociju kroz Lovernja, pominje se povratak Bogdana Bogdanovića, dolazak dva srpska igrača, Tanaskovića i Miletića po nekim insajderima, i da ispod nove sezone podmetne staru toplinu.

Zvezda se susrijeće sa odlascima, prije svih Kodija Milera-Mekintajera, koji je viđen kao novi igrač Olimpijakosa, Džordan Nvora se povezuje sa Real Madridom, Izundu je ostao, ako ništa drugo.

Dovešće se u jednom trenutku i pitanje Saše Obradovića, i ako dobije povjerenje, led na kojem stoji biće dosta, dosta tanak, zbog kredita od ove sezone koji je potrošen.

Beograd jeste poster "košarkaške atmosfere", glasnog navijanja, fudbalskog fanatizma na tribinama, ali parket... parket je već neko vrijeme zakazao.

Između toga što i dalje čuva brend, ogromnih troškova, velikih imena i velikih razočarenja u aprilu, sve češće se nameće ona rečenica Del Boja: "This time next year"...