Evroligine franŠIZe

Nekako je sve to djelovalo amerikanizovano. Breša, koja je posljednjih godina bila pravi hit Serije A, prodala je svoja sportska prava američkom investitoru Polu Matijasiću. Riječ, dvije o njemu: Amerikanac italo-hrvatskih korijena, vodi advokatsku kancelariju i obožava košarku.

Tri godine bio je većinski vlasnik Trsta, u koji je navodno u tom periodu sipao 17 miliona eura, a onda je ljetos prodao svoj udio američkoj kompaniji Newport Holding, kupio prava Breše i preselio ih u Rim.

Prvi potez? Franćesko Toti, ikona grada, da svojim imenom privuče navijače i napravi kakvu takvu atmosferu za klub koji kreće praktično od nule (za ravnotežu je doveden i Ćiro Imobile, da se ne naljuti druga polovina grada, meni milija).

Koliko je sve nakaradno govori i to da je Rim ovog ljeta dobio i drugi klub, BC Romu, iza koje stoje Doni Nelson i Luka Dončić. I oni su aplicirali za mjesto u Evroligi, na spisku se nijesu našli, i kako sada stvari stoje, okreću se projektu NBA Evropa.

Priča o dva rimska kluba najbolja je slika onoga što se trenutno dešava u evropskoj košarci, i, što je bitnije, onoga što će se tek dešavati.

Početak je novembra, a tim koji je praktično osnovan ove godine već ima prohodnost za franšizu Evrolige. Kako ono bješe glasi slogan Evrolige? Born Not Built?

Zamislite kako se osjeća publika Virtusa, jednog od najstarijih evropskih klubova, kada vidi da istorija, ona titula prvaka Evrope sa Danilovićem, pa ona sa Đinobilijem, i sve one titule prvaka Italije ne vrijede ništa.

Virtus ide sa Partizanom i Crvenom zvezdom u ešalon trogodišnjih licenci, a sa njima i Napoli.

Tako bi, po projekciji koja je ovih dana izašla u javnost, od sezone 2027/28 izgledalo proširenje na 24 kluba. Uz Maksimu, trajna mjesta dobili bi Valensija, Pariz, Dubai, Hapoel iz Tel Aviva i PAOK. Bord bi o tome trebalo da odluči do kraja novembra.

Ako su ovo prvi potezi Evrolige pošto je, za sada, pukla tikva u odnosima sa NBA, onda to baš i nije najjača ruka sa kojom se ide protiv ekipe preko bare.

Po posljednjim informacijama, NBA i FIBA i dalje ciljaju jesen 2027. godine, pa bismo uskoro mogli da gledamo rat za klubove, a odmah za njim i rat za TV prava.

Zamislite da ste TV mreža koja treba da bira, i da odjednom imate dvije lige, dvije opcije, dva kluba iz Rima. Zato Evroliga prvo jako ide na ugovore kojima vezuje ekipe, pa tek onda zakazuje sastanak na kojem će da sjedne sa televizijama.

Ćus Bueno, čovjek blizak Realu, klubu koji je prvi otvoreno koketirao sa NBA (ah, ta Florentinova buntovnička era protiv sistema u svim sportovima), sada plaši postojeće klubove penalima i odštetom, svakoga ko je potpisao ugovor na deset godina. Akcionarima, onima sa "skupim kartama", Evroliga nudi lakši prelaz iz licence u franšizu, bez novih ulaganja. Novi kandidati moraju da plate između 50 i 90 miliona eura, naravno u zavisnosti od veličine kluba i tržišta.

Tako će od novca koji se planira za raspodjelu klubovima u narednih deset godina (cifra od 3,4 milijarde eura) trećina doći od naknada za nove franšize.

Tu mi je zanimljiva stavka: Evroliga navodi da se prvo gleda šta je neki klub donio i koliko ljudi okuplja.

Partizan i Crvena zvezda tu su bez premca, skoro uvijek prvi i drugi po posjećenosti, sa više od 18.000 navijača na svakom meču, skoro duplo više od ligaškog prosjeka.

Beogradski derbi je brend sam po sebi, i Evroliga ga eksploatiše do kraja. Utakmica se prenosi u više od sto zemalja, navijačima se šalju poruke da se snimaju telefonima, dovode se najveće produkcije, a atmosfera sa tog meča završi kao ključni kadar svakog promotivnog spota.

Dejan Bodiroga (isti onaj čije je ime ove jeseni stajalo na Studentskoj listi, što je bitnije za kasniji dio teksta) kazao je da oba kluba vidi kao dugoročne partnere, pominjao je i obavezujuće ponude, ali na kraju, kada se sve sabere, Evroliga je zvučala kao Rik Harison iz "Pawn Stars": BEST I CAN DO IS 50 MILLION... EACH.

Kad se stavi na vagu, prva rata od 12,5 miliona veća je od rekordne zarade od sezonskih karata kojom se zorio Ostoja Mijailović. A gdje je tu budžet za ekipu? Za dvije godine najavljuje se i podizanje minimalnog praga za plate igrača (look away, Toni Parker), ali i nova pravila koja ograničavaju potrošnju.

I dok možemo da pričamo kako je odabir ponovo ispao nefer prema klubovima iz Beograda, moramo da sagledamo i širu sliku. Oba kluba dobijaju znatnu pomoć od države, a imaju čak i zajedničke sponzore.

Dakle, prefiks državnih klubova je otežavajuća okolnost, jer ni crno-bijeli ni crveno-bijeli nikada nijesu sami došli na vrata trajne licence, franšize, nazovite je kako hoćete.

Uvijek je iza njih stajao neko sa rukom na ramenu i sipao nemilice, da mi niko ne zamjeri, a pogledajte samo kako su rasli budžeti oba kluba u posljednjih šest, sedam godina.

Bivši predsjednik Srbije Aleksandar Vučić više puta je samodopadljivo ponavljao da bez njega ne bi bilo ni jednog ni drugog kluba. Hljeba i igara i to enciklopedijska definicija.

Kad se odlučuje o mjestu bez roka trajanja, sasvim je razumno pitati šta oba kluba mogu da obećaju ako se jednog dana promijeni način na koji ih država i njene kompanije finansiraju. Doduše, isto pitanje moglo je da se postavi i čelnicima Dubaija, kojima je među sponzorima otvoreno i Odjeljenje za ekonomiju i turizam. Evroliga i sama grubo procjenjuje da tek 40 odsto licenciranih klubova posluje održivo, i to je vjerovatno vrlo vrlo upitno.

Na spisku od 24 kluba ima mjesta za dvanaest sadašnjih akcionara. Trinaesti je CSKA, van takmičenja od 2022, a i dalje među vlasnicima kojima Evroliga licence pretvara u franšize; ako se vrati, uzeće jedno od dva mjesta koja se čuvaju za Eurokup. Partizan, Zvezda, Virtus i Napoli imali bi prioritet kad se 2030. otvore dva nova trajna mjesta, u širenju na 28 klubova.

Do tada, tri godine probnog rada.

Franšiza je papir. Kupuje se, prodaje, zalaže, procjenjuje u investicionim bankama. Takav papir mora da ima potpis, a potpis mora da ima lice. Valensija ima Huana Roiga, Hapoel ima Ofera Janaija, Roma ima Matijasića, Pariz ima američke investitore, a Dubai ima Abdulu al Nabudu (da ponovim, ni tamo ruka na ramenu nije baš nevidljiva). Beograd ima broj telefona koji se promijenio sa promjenom vlasti.

Priznajem, Evroligu ovdje razumijem više nego što bih volio. Maksimu Romu neću razumjeti nikad, i to ostaje sramota za svaki pravilnik. Rim je, izgleda, ipak izgrađen za jedan dan.

Akcionaru koji ne želi da pored pobrojanih vlasnika sjedi neko čiji glas zavisi od sljedećih izbora, ruku na srce, teško mogu da zamjerim.

Ove jeseni beogradski listovi pišu da se, uz političke promjene u Srbiji, bliži kraj vremenu državnih bankomata za večite.

Ako je tako, Partizan i Zvezda će poslije mnogo godina morati da žive od onoga što sami zarade, a to uopšte nije malo: Partizan ima, kako voli da ponavlja Mijailović, evropski rekord u prodaji sezonskih karata, i to je možda najjači argument koji Beograd ima pred bilo kojim vratima. Ceh dugogodišnjeg oslanjanja na državu plaćaće se, kao i uvijek, na tribinama, ali na tim istim tribinama stoji i jedini kapital koji niko ne može da povuče dekretom.

Ova priča teško da je gotova i teško da se ovdje stavlja tačka, sada je na redu Adam Silver. Ali jedna molba za sve nas koji pratimo i pišemo o košarci: prije nego što krenemo da se "sprdamo" sa NBA Evropom zbog Liverpula, Mančester sitija i PSŽ-a u košarci, pogledajmo malo to što "branimo", ligu u kojoj su mjesto tradicije i slave zauzeli upravo takvi klubovi.

Ako ćemo pošteno, u Maksimi Romi slogan Evrolige ispunjava bar jedan čovjek. Toti je, za razliku od kluba, rođen u Rimu.