Golemo ste se ogriješili

Jurica Golemac je trebalo da bude prvi gost "Skautiranja", i to je jedna od onih sitnih novinarskih rana koje ne bole dramatično, ali ostanu da svrbe taman toliko da ih se sjetiš kad god se ime tog čovjeka ponovo pojavi u javnosti. Sve je bilo spremno, dobra ideja, sagovornik zanimljiv, atmosfera lagana, a onda je Riversajd odradio ono što tehnika voli da odradi baš onda kada pomisliš da će se sve otvoriti kako treba, pa je tehnički problem pojeo razgovor prije nego što je i počeo.

Dok smo čekali da Đole (El Horhe, čovjek iza zavjese Skautiranja) sredi šta se već imalo srediti, a tehnologija je ovog puta ipak pobjedila, ostalo je ono neformalno, off the record, ljudsko, mnogo vrjednije od bilo kakve uvježbane izjave, pa sam se u šali požalio da su nam uzeli Mekinlija i Kamenjaša, a Golemac je sa onim mirom ljudi koji znaju da ni sport ni život nijesu pošteni po mjeri navijača samo slegnuo ramenima i rekao: "To je košarka".

I jeste, to je košarka, ali je još više to trenerski posao, jedna od rijetkih profesija u kojoj te danas grle kao vizionara, sjutra ti produže ugovor, a prekosjutra te isprate uz sterilno saopštenje u kojem piše da ste se "sporazumno rastali", kao da je riječ o dvije strane koje su uz kafu i osmijeh zaključile da je najbolje da svako krene svojim putem.

Dubai je 12. aprila objavio da se sa Juricom Golemcem razišao sa trenutnim dejstvom, uz podatak da je vodio tim kroz 59 utakmica ove sezone, 37 u Evroligi i 22 u ABA ligi, i to u trenutku kada je klub bio 11. u Evroligi sa skorom 19-18 i na diobi prvog mjesta u ABA ligi. Već dan kasnije stigla je objava da ekipu do kraja sezone preuzima Aleksander Sekulić. Kad ti između produžetka ugovora i rastanka stane manje od pola godine, onda više ne govoriš samo o rezultatima, nego o brutalnosti sistema koji je odavno izgubio strpljenje kao vrlinu.

A posebno je zanimljivo što ne pričamo o treneru koji je potonuo sa ekipom bez lica, bez pobjeda i bez ijednog argumenta da ostane, nego o čovjeku koji je vodio najmlađi klub u Evroligi.

Zbog toga su ih mnogi pred početak sezone gledali sa rezervom, više kao egzotični eksperiment nego kao ozbiljan takmičarski organizam, a i procjene gotovo svih iz EL miljea, od igrača do trenera su bile u najbolju ruku neko 18. mjesto, mada češće je to bilo samo dno.

Tim prije cijela priča djeluje nelogično kada se vratiš na 15. oktobar prošle godine, na dan kada je Golemac dobio produžetak ugovora do 2028. Tada je Dubai iza sebe imao ubjedljivu pobjedu nad Fenerbahčeom aktuelnim prvakom Evrope i to na njihovom terenu, bio na 2-2 u Evroligi, 2-0 u ABA ligi i klub je javno govorio da je upravo on važna figura njihovog rasta, čovjek koji treba da vodi projekat na duže staze.

Dubai Basketbol, Fenerbahçe Beko galibiyetinin ardından başantrenör Jurica Golemac'ın sözleşmesinin 2028 yılına kadar uzatıldığını açıkladı.pic.twitter.com/PrCiU5X1r4

— Euroleague Time (@euroleague_time) October 15, 2025

U prevodu, nije mu produžen ugovor iz sentimentalnosti, niti da bi se popunio PR prostor, nego zato što su ljudi iznutra procijenili da gledaju trenera koji je već na početku uhvatio ritam i opravdao očekivanja. Zato je današnji rez još hladniji, jer ne dolazi poslije dugog raspada, nego poslije promjene raspoloženja. U sportu te često ne smijene kad padneš, nego kad nekome dosadi da čeka kako ćeš ustati.

Pri čemu je cijeli posao od početka bio daleko teži nego što izgleda kad se samo pogleda budžet ili spisak imena. Dubai je još u oktobru objavio ozbiljan medicinski bilten: Džanan Musa i Aleksa Avramović imali su probleme sa koljenom, Nejt Mejson povredu vratnog diska, Mam Žaite povredu Ahilove tetive zbog koje je završio sezonu, prije nego je i počeo, Kosta Kondić potres mozga, a Džastin Anderson problem sa plantarnom fascijom.

To nije bio luksuzni tim koji je kroz jesen šetao punom snagom, nego grupa koja je gotovo odmah morala da prepravlja planove, rotacije i hijerarhiju. Kad ti u ranoj fazi sezone ispadnu i zvijezde i dubina i organizacija igre, onda više ne gradiš stil u idealnim laboratorijskim uslovima, nego pokušavaš da preživiš i pritom ostaneš konkurentan.

A ni poslije toga nijesu dočekali proljeće kao zdrava i zaokružena ekipa. Zvanični evroligaški injury report tokom zime i ranog proljeća bilježio je da je Musa bio van stroja još od drugog kola, da Avramović jeste vraćen u akciju, ali uz nova preskakanja mečeva, da Bugi Elis nije igrao od 13. kola zbog povrede zadnje lože, da je Kosta Kondić ispao i zbog problema sa preponom, da je Dejvis Bertans bio van stroja od 23. kola zbog lista, dok Mejson praktično nije ni zaigrao ove sezone nakon discektomije poslije povrede vrata zadobijene na treningu. Uz to, i Klemen Prepelič i Dvejn Bejkon su imali svoje periode odsustva. Drugim riječima, Golemac nije vodio tim iz reklamnog kataloga, nego sastav koji je cijele sezone ponešto krpio, ponešto improvizovao i ponešto izmišljao usput. Elis je, uostalom, u martu i pozajmljen Galatasaraju nakon gotovo tri mjeseca pauze.

Uprkos svemu tome, Dubai nije izgledao kao promašaj. Naprotiv. Pobijedili su Fenerbahče već u oktobru, srušili Crvenu zvezdu u Dubaiju, dobili Barselonu, savladali Real Madrid, a početkom aprila izvojevali i jednu od najluđih pobjeda sezone kada su u Kaunasu protiv Žalgirisa od minus 15 ušli u četvrtu četvrtinu i završili meč serijom koja se prepričava.

Takve pobjede ne pravi tim bez potencijala, bez karaktera i bez rada. Takve pobjede pravi sastav koji je, makar u naletima, stvarno imao ozbiljan plafon, dovoljno visok da natjera mnoge da promijene mišljenje o njemu. Zato otkaz sada djeluje još neobičnije, jer ne izgleda kao rez na mrtvom tijelu, nego kao nervozna intervencija na projektu koji još diše.

I tu moramo da saopštimo istinu. Dubai jeste bio dobar. Dubai jeste probio mnoga očekivanja. Dubai jeste, za debitanta, uradio mnogo. Samo što je jednako tačno i da je previše utakmica izgubio na jednu ili dvije lopte da bismo to sve gurali pod tepih slučajnosti. Valensija 80:78, Virtus 79:78, Makabi 97:95, pa onda i onih 104:100 (koji su presudili Golemcu možda i prije Efesa), Barselona 91:89, Crvena zvezda 95:92. Kad ti se takvi porazi nagomilaju, oni više nijesu tek loša sreća, nego počinju da liče na obrazac. A obrazac kaže da je Dubai imao individualni kvalitet, širinu, tijela, čak i momente sjajne košarke, ali da u završnicama prečesto nije imao prepoznatljiv automatski odgovor, ono jedno sigurno mjesto na koje se vraćaš kad utakmica postane uska, tvrda i nervozna.

Ali moram da dodam još jednu ličnu impresiju. Na utakmici Budućnost - Dubai, na poluvremenu, koje je bilo egal, izašao sam na pauzu do automata za vodu i kafu, a sve se nalazi na istom spratu gdje i svlačionice gostiju. Golemac je stojao sa svojim pomoćnicima, i od svakog primio papir i savjet, report, svakog uvažio, klimnuo, pitao. Trener bez sujete, bez onoga stava "ja sve najbolje znam".

I upravo tu dolazi ona formulacija da je najmlađi evroligaški projekat pokazao nedostatak stila, jer Dubai nikada nije djelovao kao tim bez talenta, nego često kao tim bez završnog potpisa. U velikim pobjedama bilo je lako zaljubiti se u njihovu dužinu, fiziku, količinu rješenja, mogućnost da Mekinli Rajt probije prvu liniju, da Musa zapali seriju, da neko od visokih zatvori obruč ili da Avramović napravi haos na oba kraja.

Međutim, kad dođe posljednjih tri minuta, kada se igra ogoli i kada više nije važno koliko vrijedi tvoj roster na papiru, nego znaš li tačno šta si, onda se vidjelo da taj tim još nije sasvim odlučio da li je prije svega tranzicioni stroj, napadačka improvizacija punjena talentom, ili strukturisana evroligaška mašina. Golemac možda nije uspio da za jednu sezonu to riješi do kraja, ali ne znam koliko je realno očekivati da iko riješi tako brzo nešto što mnogi klubovi traže godinama.

A opet, dok im se tražio stil, rezultati nijesu bili mali. U ABA ligi je Dubai poslije pobjede nad ekipom Budućnosti ponovo sam na vrhu Top 8 faze sa učinkom 20-3, ispred Partizana i ispred Crvene zvezde, što znači da u plej-of ulazi makar sa pozicije koja nosi ogromnu težinu, a možda i kao broj jedan ako posao privede kraju.

To nije sporedna stvar, nego jedna od najjačih činjenica u cijeloj priči. Regionalnu ligu, koja nije nimalo nježna prema novim projektima i koja posebno ne prašta klubovima za koje mnogi čekaju da ih proglase marketinškim balonom, Dubai je odigrao kao ozbiljan tim. Nije je prošao na ime i pare, nego na pobjede.

U Evroligi je slika bila još osjetljivija, ali i dalje daleko od beznađa. U trenutku rastanka sa Golemcem, klub je bio na 19-18 i 11. mjestu, dakle tik ispod crte, sa posljednjim kolom pred sobom. Scenarij za plej-in nije lak, ali postoji: Dubai mora da dobije Valensiju, a Barselona da izgubi od Bajerna, pri čemu Dubai meč sa Valensijom neće ni igrati kod kuće, nego u Zenici, pošto je klub zvanično objavio premještanje domaćinstva i naveo da zajedno sa ligom prati situaciju u UAE (a ta selidba je tek posebna priča za sebe).

Sve to, dakle, nije bilo savršeno, nije bilo komforno, nije bilo stabilno, ali je i dalje bilo živo. I upravo zato smjena sada djeluje kao potez kluba koji se prepao da će mu sezona iscuriti kroz prste, pa je odlučio da promijeni čovjeka, iako mu matematika još nije okrenula leđa.

Zbog toga je teško da u ovoj priči vidim Golemca kao glavnog krivca, jer je mnogo poštenije reći da je on možda postao žrtva onog najgoreg dijela modernog sporta, dijela u kojem ambicija vrlo brzo pređe u nestrpljenje, a nestrpljenje vrlo lako obuče odijelo vizije.

Dubai je htio mnogo, i to je legitimno. Dubai je ulagao mnogo, i to mu daje pravo da traži više. Ali postoji granica iza koje "tražiti više" postaje "ne znamo da trpimo proces". A proces je, sviđalo se to kome ili ne, u ovoj sezoni ipak postojao. Klub osnovan 2023. godine, u debitantskoj evroligaškoj sezoni, sa ozbiljnim povredama, sa 59 utakmica na leđima, sa vrhom ABA lige i živom borbom za plej-in, ne izgleda mi kao projekat koji je vapio za hitnom egzekucijom. Više izgleda kao projekat koji je tražio još malo vremena da odluči šta zapravo želi da bude kad poraste.

I tu se vraćam na onu uvodnu rečenicu, zato što stvarno najbolje objašnjava suštinu. "To je košarka", rekao je Golemac onako usput, bez drame, bez filozofije, kao čovjek koji zna da igra nosi i uzimanja i gubitke, i selidbe igrača, i nepravde, i rezove, i ironiju. Samo što je ovog puta u toj rečenici ostalo više gorčine nego inače, jer nije pitanje da li je košarka surova, to odavno znamo, nego da li si morao baš ovako, baš sada, baš treneru kojem si prije pola godine govorio da zajedno gradite nešto posebno.

Jer jedno je kad se prevari trener, a drugo kad se klub prevari u sopstvenu predstavu o tome koliko se ozbiljna stvar može napraviti na prečac. I zato mi se čini da je najbolje samo kratko i jasno reći iz naslova - golemo ste se ogriješili.