Pravda za Atletiko

Hulijan Alvares je poslije utakmice sa Viljarealom otišao pravo u tunel, sporo, tromo, bez snage da potrči i skrati sebi muke, dok su njegovi saigrači bili kod tribine da pozdrave navijače.

Bilo je nečega u njegovom hodu mučnijeg od svega što smo tokom ljeta čitali o njegovom transferu u Barselonu.

Nije to na kraju bila ni njegova želja. Čelnici kluba su mu savjetovali da se te večeri drži podalje od tribine gdje su najvatreniji navijači Atletika.

Klub koji ga je dvije godine ranije doveo da pred tim ljudima daje golove, da postane ikona, razlog da se vjeruje kako može da se potuče sa najvećima, sada je procijenio da bi za njegovog napadača bilo pametnije da se što prije skloni u svlačionicu.

Zvižduci su ga dočekali još pri čitanju sastava, ponovili se kada je ušao u igru, a poslije svega ostala je slika fudbalera koji na svom prepunom stadionu odlazi sam, bez jednog čovjeka da barem ustane i pokuša na mirnijem dijelu tribina aplauzom da da podršku.

¡LA IMAGEN DEL DÍA! Julián Álvarez abandonó SOLO el terreno de juego tras el empate de Atlético de Madrid ante Villareal. 🇦🇷🔴🔵

👉El delantero argentino tras finalizar el partido abandonó el terreno de juego, mientras sus compañeros saludaban a la afición. ¿Qué opinas? 👀

🎥… pic.twitter.com/ZqjaKxkAKz

— Oswaldo Marchena M. (@marchenojob) August 23, 2026

Teško mi je da zamislim ružniji završetak priče o ispunjavanju sna. Alvares je tu riječ izgovorio tokom Mundijala, u junu, kada je javno rekao da je razgovarao sa klubom i da smatra kako bi transfer bio najbolje rješenje za sve, pa je do avgusta stigao dotle da mu ljudi koji su slavili njegove golove zvižde prije nego što je uopšte dotakao loptu. A mogu samo da zamislim kako mu je bilo u taboru Argentine na Mundijalu, kada je dio istog tabora bio i Ćolo Simeone, koji je svaku utakmicu pratio sa legendama "gaučosa", prisustvovao timskim roštiljima... Bilo je vjerovatno neprijatno.

Atletiko ga je doveo iz Mančester sitija, dao mu novi poboljšani ugovor odmah nakon godinu dana, i oko njega počeo da pravi planove.

Planove kluba koji hoće da pobjeđuje i koji hoće da napadne titulu u La Ligi. Da natjera Real i Barselonu na nervozu i nelagodu, kada vide preko puta momka iz Kalčina.

Onda se pojavila Barsa i odjednom je trebalo objašnjavati zašto ga zadržavaju.

Atletiko je 30. juna, nakon par humorističnih odgovora na ponude Barselone, podnio prijavu FIFA, UEFA i Španskom fudbalskom savezu, optužujući Barselonu da je kontaktirala igrača bez znanja i odobrenja madridskog kluba.

Do kraja avgusta taj odnos se pretvorio u otvoreni sukob, sa ponudom od sto miliona eura na jednoj strani i klubom koji odbija da pregovara na drugoj.

Prepredeni Đoan Laporta je preko klupskih kanala i medija bliskih katalonskom klubu, objašnjavao kako ponuda i dalje važi, kako je Barselona postupala sa poštovanjem i kako je, eto, vox populi da igrač želi kod njih. Glas naroda.

Izvanredno zgodan pregovarač, taj narod, uvijek dostupan kada treba saopštiti tuđu želju i potpuno beskoristan kada treba preuzeti odgovornost za ono što je poslije ostalo među ljudima.

Laporta tako može da govori o poštovanju, a Alvares sjutradan treba da dođe na trening i pogleda u oči sunarodnika koji ga je doveo u Atletiko, i sve saigrače, nakon svega izrečenog.

U tom javnom udvaranju upravo mi je najodvratnije očekivanje da fudbaler odradi neprijatni dio posla, da svojim nezadovoljstvom omekša klub koji ponuda nije uspjela da ubijedi, da mu se sadašnji život dovoljno pokvari kako bi odlazak počeo da liči na uslugu svima. Što je teže vratiti ga pred navijače, to kupac ima zgodniji argument da ga treba pustiti. A sve vrijeme se govori o njegovoj sreći, kao da je ona moguća jedino na jednoj adresi i kao da ljudi koji su ga do juče čekali poslije utakmice nemaju nikakvo pravo da ih to zaboli.

Kao neko ko voli Liverpul, taj osjećaj mi je odavno poznat.

Filipe Kutinjo je u avgustu 2017, poslije odbijenih Barseloninih ponuda, poslao zahtjev za transfer elektronskom poštom, a do kraja decembra Najki je već reklamirao Barselonin dres sa njegovim imenom, iako je Brazilac još pripadao Liverpulu. Reklama je povučena, greška ispravljena, samo što je navijač u međuvremenu vidio koliko se pristanak njegovog kluba smatra formalnošću.

Klop je Kutinja vratio u tim, na rastanku pohvalio njegovu profesionalnost i objasnio koliko su pokušavali da ga zadrže, ali ostane ti taj ukus kada ime svog igrača vidiš u tuđoj prodavnici dok tvoj trener još računa na njega. Sve su pripremili, još samo da se ti skloniš.

Arsenal je takvu poruku dobio pred kamerama cijelog svijeta. Na proslavi španske svjetske titule 2010. Pepe Rejna privukao je Seska Fabregasa, a Karles Pujol i Đerar Pike navukli su mu Barselonin dres preko glave, pa je kapiten londonskog kluba morao da se izvlači iz tuđih boja usred slavlja koje je trebalo da pripada i njemu.

Cesc Fabregas Forced To Wear Barca/Barcelona Shirt by Piqué & Puyol at World Cup Celebration 2010 Watch on YouTube

Fabregas je poslije govorio da je bila šala. Mogu da zamislim koliko je bila smiješna ljudima sa bine, samo što negdje postoji i navijač koji je svom djetetu kupio Arsenalov dres sa tim prezimenom i koji bi volio da mu se kapiten makar ne presvlači javno dok njegov klub pokušava da ga zadrži.

Od tog čovjeka se uporno očekuje da razumije fudbalski posao, a kada mu treba prodati sezonsku kartu, onda su privrženost i ljubav ponovo najvažnije stvari na svijetu.

Pike je osam godina kasnije, preko svoje produkcijske kuće Kosmos, učestvovao i u Grizmanovoj "Odluci“, dokumentarcu u kojem je Francuz saopštio da ostaje u Atletiku. Zamislite tu privilegiju da vijest o ostanku svog najboljeg igrača gledate u produkciji fudbalera kluba koji pokušava da ga odvede. Grizman je tada izabrao Madrid, u Barseloni su se ljutili i na njega i na Pikea, a navijači Atletika dobili su još jednu godinu da povjeruju kako je sada, konačno, sve završeno.

Već sljedećeg jula Barselona je uplatila 120 miliona eura, koliko je iznosila klauzula poslije pada sa dvjesta miliona, dok je Atletiko tvrdio da je posao dogovoren ranije i tražio razliku. Disciplinski postupak zbog nedozvoljenog pristupa igraču donio je Barseloni kaznu od 300 eura. TRISTA (i slovima), u poslu od sto dvadeset miliona. Čovjek bi makar očekivao da na tu cifru svima bude neprijatno, a Barsa je najavila žalbu. Kada se danas čudimo Atletikovom odbijanju da razgovara o Alvaresu, valjalo bi se sjetiti i toga, jer je taj klub već prolazio kroz prijave, dokazivanje i čekanje da neko zaštiti ono što je potpisano. Zaista bih volio da čujem kako mu poslije takvog iskustva neko objašnjava da je ovog ljeta pretjerao.

Posebna je drskost tražiti od fudbalera da zbog obećanog života u Barseloni pokvari odnos sa svojim klubom, kada sopstvenim pojačanjima priređuješ ono kroz šta je prošao Danijel Olmo. Stigao je u avgustu 2024. kao evropski prvak, prva dva kola proveo čekajući registraciju, pa je povreda Andreasa Kristensena otvorila prostor da bude prijavljen do kraja decembra. U januaru su on i Pau Viktor ponovo čekali rasplet oko dozvola za nastup, privremena mjera Visokog savjeta za sport vratila ih je u konkurenciju, a tek u aprilu usvojena je žalba i poništena sporna odluka. Zdrav si, treniraš, trener te želi u ekipi, a tvoje pravo da radiš ono zbog čega su te doveli zavisi od papira koji tog jutra treba da stigne iz neke kancelarije.

Barselona, međutim, od svih očekuje strpljenje za svoje probleme, dok tuđe interese tretira kao smetnju koju će igrač, ako dovoljno želi da dođe, pomoći da ukloni.

Zbog toga mi je bliska Atletikova tvrdoglavost. Klub je doveo odličnog napadača i želi da sa njim pobjeđuje, želi da ima nekoga zbog koga će protivnički trener lošije spavati pred utakmicu, i trebalo bi da smije da zadrži tu ambiciju čak i kada se Barseloni dopadne baš njegov fudbaler. U protivnom, čemu uopšte ona silna priča o takmičenju, ako ćeš čim napraviš nešto vrijedno morati da slušaš kako je najrazumnije da to prepustiš klubu kojeg pokušavaš da stigneš? Neka se Barselona makar malo pomuči na terenu protiv igrača kojeg je željela u svojoj svlačionici.

Jednom joj se to već dogodilo, sa Luisom Suaresom, samo što ga je tada sama poslala u Madrid. Urugvajac je iz Liverpula stigao 2014, proveo u Barseloni šest godina, a kada je Ronald Kuman odlučio da ga više nema u planovima, obavijestio ga je telefonom, u razgovoru koji je po Suaresovom sjećanju trajao četrdesetak sekundi.

Šest godina stane u manje od minuta, pa ti poslije razgovaraj sa porodicom i pokušavaj da shvatiš kako si tako brzo postao neko koga treba skloniti. Na oproštaju od Barselone je plakao.

Atletiko mu je otvorio vrata, vjerovao da još može.

Dao je gol Barseloni na Nou Kampu plakao, izvinjavao se ali i gestikulirao telefonski poziv.

A ponovo kad sudbina uzme tastaturu u svoje ruke pa to najljepše izneviliše u Valjadolidu je dao gol kojim je pomogao da se osvoji titula.

Bio 22. maj 2021. ponovo je plakao, sjedeći na travi sa telefonom u ruci, dok je oko njega trajala proslava, a sa druge strane ekrana bila porodica sa kojom je prošao kroz sve ono što se ne vidi kada u vijesti piše da je igrač promijenio klub.

Suares je poslije govorio koliko su te sezone zajedno patili i zahvaljivao Atletiku što mu je vjerovao.

Draga mi je ta slika zbog njega i zbog ljudi koji su ga doveli.

Zbog te sasvim jednostavne mogućnosti da nečije potcjenjivanje dobije odgovor u posljednjem kolu prvenstva, kada više nema vremena da se bilo šta popravi.

Barselona je tada vrlo dobro razumjela vrijednost fudbalera kojeg se nekoliko mjeseci ranije odrekla kao "suvišnog".

Volio bih i da Alvares iz te priče uzme makar malo povjerenja u mjesto na kojem je ostao.

Svoje riječi moraće sam da objasni, navijačima će trebati vremena, a Simeone će morati da pronađe način da mu vrati golove i da ga ponovo približi ljudima pred kojima igra. Kažu, kad krenu golovi, zaboraviće se sve drugo, i ponovo će biti idol, ali da treba vremena.

Ako ništa, ljudi iz kluba mu barem daju javnu podršku.

Hil Marin je govorio da je loše savjetovan i da želi da mu pomogne, što poslije onog odlaska u tunel zvuči kao posao za mnogo više od jednog saopštenja.

U Barseloni je za to vrijeme već debitovao Gabrijel Žezus (jedno od wtf transfera, ali hej). Tamo se gleda novo lice u dresu, dok u Madridu treba nastaviti sezonu sa čovjekom koji je želio da bude to lice.

Zato bih pravdu za Atletiko volio da vidim u trenutku kada Alvares poslije važnog gola ponovo potrči prema tribini, kada mu bude prirodno da ostane uz saigrače i pozdravi ljude koji su ga ovog avgusta zvižducima ispratili u svlačionicu.

Da mu opet bude dobro tu gdje jeste, kao što je Suaresu bilo dok je na travi u Valjadolidu pokušavao da kroz suze razgovara sa porodicom.

Ako bi sudbina ponovo uzela tastaturu u ruke, pa taj gol dao baš Barseloni, tim bolje, pa neka i Laporta čuje kako zvuči glas naroda kada mu se govori sa Metropolitana.