Narandžasti kiosk

Valensija, ne samo kao košarkaški evroligaš i bivši fudbalski šampion Španije, ili kao domaćin Moto GP spektakla, već kao grad, ima svoju boju – narandžastu – naranja na španskom.

Iako je zastava španske regije koja nosi ime po svom glavnom gradu, Valensijanske zajednice, vrlo slična katalonskoj, sa žutim i crvenim prugama, uz plave elemente, a takav je znao da bude i dres fudbalera Valensije, narandžasta je posebno upečatljiva. Ne isključivo zato što sama štrči u sve sterilnijoj paleti boja, već zbog toga što je simbol regije koja je poznata po citrusima.

Savršena mediteranska klima, sa mnogo sunčanih dana i blagim zimama, grad koji je zeleno orijentisan i regija koja ima tradiciju uzgajanja agruma, savršeno su mjesto za pomorandže – možete ih naći i na plantažama, na tezgama, ali i kao ornamente na brojnim gradskim trgovima i u parkovima.

Peđa Mijatović je, kada je kao najbolji golgeter Valensije doveden u Real Madrid 1996. godine, na Bernabeuu predstavljen sa vrećicom valensijanskih pomorandži.

Ne svake sezone, ali često, narandžasta je boja drugog ili trećeg dresa tima sa Mestalje – u njima je, pod Rafom Benitesom, postao prvak Španije nakon tri decenije čekanja i igrao dva finala Lige šampiona. Narandžasta je i boja stolica na stadionu starom više od 100 godina – na glavnoj tribini je i slijepi miš, simbol tima, čija crna boja, uz bijelu i kombinaciju sa zastave regije, dominiraju u klubu.

Nažalost, omiljena narandžasta sve se više vidi na tribinama koje su često previše prazne – blijedi, Valensijina bijela sve je sivlja, a crna se nadvija nad klubom kao sjenka krila ogromnog šišmiša. Simbol španskog fudbala sa početka vijeka i jedan od najomiljenijih timova toga doba kod nas je u nikad goroj situaciji od osnivanja 1919. godine.

Oslikao je to Rodrijev šok nakon povratka u La Ligu poslije sedam godina u Mančesteru – njegov razgovor sa Kubarsijem na klupi tokom gostovanja Barse na Mestalji, u kom, čini se, nije imao nikakvu namjeru da ponizi rivala, izazvao je skandal u Španiji, ali i pokazao koliko je pametno prekrivati usta i kriti razgovore od španskih čitača s usana.

Kapiten „furije“ preselio se na klupu nakon sat igre i pri 4:0 za Katalonce, iznenađen slabom predstavom rivala, kazao Kubarsiju: „Užasni su. Na kojem je mjestu Valensija završila prošle godine?“

Bio je šokiran pasivnošću domaćina koji je od 50. minuta gubio 4:0 – „Pa nisu prešli ni centar u drugom poluvremenu...“

Las palabras de RODRI a CUBARSÍ que van a encender al VALENCIANISMO Watch on YouTube

Nije bio dovoljno "namazan", poput Serhija Ramosa, da prekrije usta rukom, završio je u krupnom kadru, potom i na stubu srama, pa je morao da se javno izvini – čini se pretjerano, jer je Valensiju ostavio u Primeri kao četvrti tim lige 2019. godine, s renomeom uvijek nezgodnog rivala, pogotovo na Mestalji i da je iskreno bio iznenađen. Doduše, šest puta je igrao s Valensijom u karijeri i šest puta je dobio, ali očigledno nikada bez otpora kao sada sa Barsom.

Klub je dugo u problemu, bori se s finansijskim izazovima skoro dvije decenije, a ni dolazak bogatog vlasnika iz Singapura, Pitera Lima 2014. godine, nije popravio situaciju, već naprotiv. Iako je bilo bljeskova, poput nedavnih top 4, Kupa Kralja i polufinala Lige Evrope 2019. godine, u redovima finaliste Lige šampiona 2000. i 2001. godine sve je prilično crno i nesrećno.

Nesrećno, poput baš tih finala i jedanaesteraca sa Realom i Bajernom, poput poraza od Sosijedada za vikend, rikošet-projektilom Barenećee u sudijskoj nadoknadi za 2:3 na Mestalji.

https://twitter.com/TheGoalsZone/status/2101776667416895611

Nesrećno poput polupraznih tribina u prvih 19 minuta utakmica, koje navijači bojkotuju u znak protesta protiv Lima, gazde kluba koji godinama ne posjećuje i koji drži novi stadion u sivoj fazi skoro dvije decenije.

Valensijini najodaniji navijači stoje ispred stadiona tačno 19 minuta - brojka simbolizuje godinu formiranja kluba – 1919 - time šalju poruku pokreta „Lim Go Home“ širom planete, a slika tužne Valensije je predstavljena sivom nedovršenom Novom Mestaljom, na kojoj su radovi nastavljeni prošle godine, nakon više od deceniju i po pauze.

U tom periodu Real i Barsa unaprijedili su svoja monumentalna zdanja, Atletiko je prešao na svemirski brod sa starog Kalderona, modernizuju se i stadioni u Andaluziji i Baskiji, a samo Valensijin izgleda kao nikada dovršeni i odavno napušteni sovjetski ili jugoslovenski hotel.

Valensija je poput narandžastog kioska, koji je jugoslovenski brat londonske crvene telefonske govornice - simbol prošlog vremena, ali za razliku od insignije centra Velike Britanije, nije sačuvan, iščezao je, iako je predstavljao borbu za preživljavanje.

Danas praktično da nema narandžastih kioska, postali su crni i bezlični, ili su ih nostalgičari preuredili u objekte s drukčijom namjenom. Novi su, poput današnjih automobila, arhitekture, odjeće, manje upadljivi bojom, ali su modernizovani.

U stanju narandžastog kioska je i Valensija – dugo loše vođena, bez ambicija, sa slabom ponudom u izlogu – cigarima i sjemankama, novinama i kesom čipsa izblijedjelom od sunca – takva je bila trafika na putu do moje osnovne škole u doba kada je Valensija bila na vrhu Primere i igrala finala Lige šampiona.

Iz tih dana je i rekordna prodaja „mursijelagosa“, Gaiske Mendijete Laciju za 48 miliona eura 2001. godine. Danas, kada se Liam Delap ili Kolo Muani nakon par golova u sezoni plaćaju više od toga, nestvarno je da nekadašnja fabrika talenata, savršena skauting služba i španski gigant, ne mogu da zarade na taj način – primjera radi, Feran Tores je prodat Mančester sitiju za 33 i po miliona eura 2020. godine. Navijačima je pogotovo teško pala realnost toga ljeta, pošto je Valensija njihovog miljenika i kapitena, Danija Pareha, morala da proda daleko manjem klubu u regiji, Vailjarealu.

Valensija je prvu i najdužu reprezentativnu pauzu dočekala sa 19. mjesta nakon sedam kola i sa samo četiri boda. Da Rioha nije iznenadio Alaves u gostima u šestoj rundi „šišmiši“ bi bili baš na dnu. Na sjeveru i protiv Sosijedada ih je vodio privremeni trener Oskar Sančes, pošto su Karlos Kroberan i izvršni direktor Ron Gorlej napustili klub pod pritiskom.

Čak 16 trenera „potrošeno“ je od Kupa Kralja sa Kumanom 2008. godine, uz mnogo kratkih mandata „vatrogasca“ Vora. Između ostalih kroz Valensiju su prošli i Emeri, Valverde, Đukić, Espirito Santo, Prandeli, Gatuzo, Baraha, ali i Limovo otkrovenje - Gari Nevil.

Dolazak Ser Aleksove legende i gazdinog prijatelja iz Salforda, bio je simbol posrtanja kluba, čemu je na trenutke padobran bio Marselino. Španac je praktično otjeran od strane neambiciozne porodice i Limove djece koja su požar među navijačima razbuktavala izjavama o očevoj ličnosti većoj od kluba.

Tako je Valensija poprimila oblik propale firme, često prazne i tužne, na ivici Segunde. U drugom rangu bila je tek tokom četiri sezone, od toga tri na samim počecima španskog profi fudbala krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Ekspresni povratak u LaLigu nakon ispadanja 1986. godine bio je uvod u uspon pod Espargarom i Hidinkom i najava zlatne ere na prelasku između dva milenijuma.

Pošto je situacija alarmantna, a Valensija djeluje predaleko i od prošlosezonskog devetog mjesta (i to nije samo Rodrijev utisak), na Mestalji se nadaju dolasku iskusnog spasioca – prekaljeni profesor Havijer Agire vadio je klubove iz poplava, pogotovo u Španiji, a Valensiji treba operacija slična onoj iz oktobra 2024. godine kada je cijela regija bila pogođena katastrofalnim poplavama.

Meksikanac će u decembru da napuni 68 godina, ali je još spreman za stresne situacije. Uživao je sa svojim Meksikom na Mundijalu, međutim borba za opstanak je njegova specijalnost i spašavanje davljenika. U karijeri je uspijevao da usmjeri u mirne vode Espanjol i Saragosu, da unaprijedi Osasunu i nedavno Majorku, prije dvije decenije da oblikuje zanimljivi Atletiko.

Sada se u Valensiji nadaju da čuveni Vasko (Baskijac) može da kreira novo čudo, da oblikuje mlade igrače iz akademije i obezbijedi navijačima još jednu sezonu u kojoj će uporno insistirati na Limovom ostanku. Da izbjegne scenario Deportiva ili Malage i usmjeri „slijepe miševe“ tamo gdje je Korberan krenuo da ih vodi, a potom, bez plana i para, kao u kiosku, počeo da gubi smjer.

Agireov posao je da održi postojanom Valensijinu narandžastu, čistima bijelu i crnu i ne dozvoli da pomiješane, sive, izblijede boju koja je simbol kluba i grada. Da navijači, kako glasi njihov slogan, i dalje sanjaju da nemaju plafon, a ne da imaju košmare o rupi bez dna.

Bez obzira na sve, Valensiju čeka ono što je obilježilo naš narandžasti kiosk – svaki dan borba.