Kuje li Espirito Santo gvozdeni duh Vest Hema?

Premalo je dana u životu za kompletirati mapu stadiona u Londonu, a kamo li u Engleskoj. Stoga je i samo doći do nekih od njih podvig kojim se dičite u društvu, a sa kartom sa utakmice engleskog niželigaša ili s premijerligaškog hrama svrstavate se u promil zaljubljenika u fudbal na ovim prostorima kojima je to pošlo za rukom.

Prošle jeseni imao sam sreću da ostvarim san mnogih i započnem označavanje fudbalskih zdanja na Ostrvu koje sam posjetio i na kojima sam gledao fudbal – raznih nivoa. Od Kardifa i dva divna stadiona, preko dva u Mančesteru – Brodherst Parka na kom igra tamošnji sedmoligaš, Junajted of Mančester, klub osnovan od strane revoltiranih navijača Mančester junajteda, na čijem sam se „teatru snova“, nakon derbija s Arsenalom, oprostio od „Prestonice sjevera“ pred put u London.

Nažalost, put na samo 24 sata, ali sa ciljem da zaokružim savršeni martovski produženi vikend još jednim premijerligaškim klasikom – Vest Hem – Njukasl.

Cjelokupno iskustvo na "Old Trafordu", Brunov gol iz slobodnog i Rajsov odgovor ispod Stretford enda, Rajine odbrane, psovke ljutitih navijača Mančestera, „zagrijavanje“ u okolnim pabovima u nesvakidašnje sunčanom gradu, dan ranije doživljaji na Brodherst Parku i oduševljenje organizacijom i ljubavlju navijača „malog“ Junajteda prema svom klubu, potvrde ti Ciletove riječi iz „Kengura“: „Ko nije bio na engleskom stadionu, taj ne zna šta je fudbal.“

Zato, i kad kreneš u London, očekuješ makar isto. Najprije što je pred tobom meč Vest Hema sa Njukaslom, bez obzira u kakvim se trenucima te ekipe nalazile. Znao sam da što god se desi, i da bude 0:0, kući neću otići ravnodušan.

Iako je utisak, nakon pabova i putovanja sa navijačima „čekićara“ metroom do stanice Stratford, blago pokvario ambijent oko London stadiona (glamur, elitni restorani, butici najvećih modnih kuća teško je povezati sa identitetom Vest Hema), sami izlazak na tribine monumenta u Olimpijskom parku kraljice Elizabete, čuveni baloni od sapunice, „I'm forever blowing bubbles“ sa razglasa i iz grla navijača, i pravi „ajronsi“ na Bobi Mur stendu, sa istetoviranim čekićima na vratu i šakama, ostavili su nas bez daha.

Bio je to ponedjeljak, 10. mart, dan kada se prvi put pred navijačima pojavio Mikeil Antonio nakon teškog udesa i teških operacija. Samim tim atmosfera je bila specijalna, a ja sam se našao ispod ogromnog tifo banera posvećenog najboljem strijelcu Vest Hema u Premijer ligi.

U prologu meča intenzivni doživljaji bili su isprepletani, a kada je sudija Selizburi dao znak za početak, sve se promijenilo. Navijači su bili šokantno tihi, djelovali zabrinuto i ljuto, tek sporadično čulo se „C'mon you Irons!“, i jasno je bilo da nešto nije na mjestu. Možda se Vest Hem preselio sa Bojlen graunda, ali energija Apton parka kao da nije zaživjela na luksuznom olimpijskom stadionu.

Iako je februar 2025. završio pobjedama na Emirejtsu 1:0 i protiv Lestera kod kuće 2:0, Vest Hem nije izgledao dobro, a nisu ni tribine. Poterova specifična aura, gospodski stil i fudbalska ideja nisu mogli da tek tako izbrišu Lopetegijev trag, a na sve se nakalemila neubjedljiva igra protiv Njukasla, kazna Bruna Gimaraeša u vidu gola za minimalni poraz i, od tada pa sve do ovog vikenda, „ajronsi“ su čekali na dvije vezane pobjede u zvaničnim mečevima – punih osam mjeseci. Crnu seriju prekinuo je čovjek kom je Vest Hem potpisao otkaz u Notingemu ovog avgusta – Nuno Espirito Santo.

Portugalac je pokazao da zna da radi i, pomalo možda i mazohistički, da se dobro snalazi u teškim fudbalskim sredinama. Vratio je Vulverhempton u Premijer ligu 2018. godine i napravio portugalsku koloniju na Molinjuu, a potom je bio žrtva kratkog fitilja čelnih ljudi u dva naredna engleska kluba. Levi ga je potjerao iz Totenhema da bi ga zamijenio Konteom u jesen 2021, a ove Marinakis iz Notingema, u samoubilačkom potezu Grka na Siti Graundu.

Tako je Nuno u svega mjesec dana, od čovjeka kog je Vest Hem ostavio bez posla, postao trener Vest Hema i lice u kom svi vide spasenje. Naslijedio je Potera, koji je uradio čak gori posao od Lopetegija, pa čak i Avrama Granta, pa je klupu Švedske preuzeo kao trener s najgorim učinkom u 130 godina dugoj istoriji Vest Hema.

Iako je na debiju umalo savladao Everton, pružio solidan otpor Arsenalu, Espirito Santo je u prvih mjesec zabrinuo navijače. Dotle da su se okrenuli teoriji zavjere o njegovom kamikaza pristupu, sa željom da što prije pobjegne sa broda koji tone.

Portugalac je bio uporan u izjavama da je posao na klupi Vest Hema ono što je želio i da će preokret doći, a nakon mjesec traženja pravog tima pronašao je djelić koji mu je trebao. Ne samo u igri, već i u konekciji s navijačima – uvrstio je u tim dijete kluba, vezistu Fredija Potsa, i sve je kliknulo. Navijače je dodatno pridobio uključivanjem u treninge sa prvim timom četvorice momaka iz podmlatka – Mamadua Kantea, Airidasa Golambečkisa, Ezre Majersa i Finleja Herika – toliko omladinaca ni Mojes nije forsirao. Zapamtimo posebno zvučno ime prvog, 20-godišnjeg francuskog veziste.

Baš protiv Njukasla, od kog je krenulo najcrnje Poterovo doba u Vest Hemu prošlog proljeća, stigla je prva pobjeda pod Nunovim vođstvom. I to kako? Nakon velikog preokreta i sjajne igre u nastavku.

A onda još veći trijumf, nad direktnim rivalom iz opasne zone i prvi bijeg iz „crvenog“ dijela tabele sa 10 bodova. Pobjeda nad Barnlijem 3:2, na krilima češkog senatora Součeka i veterana Kaluma Vilsona, potvrđena klupskim prvijencem Kajla Voker-Pitersa.

Dakle, prvi put nakon osam mjeseci Vest Hem je vezao pobjede, a treću u nizu, što nije ostvario skoro dvije godine, tražiće na teškom gostovanju u Bornmutu. I to nije najteži meč kada se pogleda raspored do kraja godine – „čekićari“ će igrati kod kuće sa Liverpulom, Aston Vilom, Fulamom i, za kraj godine, sa Brajtonom; gostovati dva puta u Mančesteru, a u decembru ih čeka i gostujuća utakmica sa „galebovima“.

Uprkos svemu, Nuno Espirito Santo sanja, kao pravi vesthemovac. Sanja da može da sklopi tim koji igra za konačni cilj, a to je, nažalost, ne tako davno osvajača Lige konferencije, ove sezone ostanak u Premijeršipu.

Sanja da može klubu, koji ima posebnu konekciju sa navijačima, jedinstvenom sortom ljudi koja voli tim koji često ne blista i uživa u tome, ponovo – možda malo mazohistički – da vrati duh, a centar Olimpijskih igara 2012. pretvori u novo sveto mjesto i hram „čeličnog fudbala“.

Samo da ti snovi, poput balončića od sapunice, ne izblijede i izumru, kako kažu sjetni stihovi Vest Hemove himne.