Saša Ibrulj - Atletico Madrid, kako se promijeniti a ostati vjeran sebi

Završnica Lige prvaka, osim što je jedan od najboljih dijelova fudbalske sezone, specifična je i iz jednog neobičnog razloga. Ulog je, naravno, veći a broj utakmica manji, pa se automatski povećava i koncentracija publike na pojedine timove. Tako uz najmanju grupu ljudi, onih koji u moru utakmica ipak i dalje detaljno pokušavaju pratiti dešavanja barem u najvažnijim ligama i klubovima, dobijemo i one druge dvije - ljudi koji su fokusirani na klub za koji navijaju ili eventualno jednu ligu ili barem fudbalski prostor i ljudi koji tek površno prate fudbal i uključe se na samom kraju.

U ovo vrijeme onda, po logici stvari, na površinu isplivavaju klasični stereotipi o - pa manje-više svemu. I zemljama i gradovima i klubovima i navijačima i igračima i trenerima. O svemu.

Nije to nikakvo čudo. Čitava jedna generacija odgojila se, recimo, na fudbalu Diega Simeonea i njegovog Atletico Madrida. Mnogo je vode Manzanares pronio od kada je Argentinac, na Božić 2011. godine, došao na tadašnji Vincente Calderon. Druga su vremena bila to; Atletico je zadnji put prvak bio petnaest godina ranije, kada je uzeo duplu krunu, od tada ne samo da mu je najbolji plasman bilo četvrto mjesto, nego je dvije sezone proveo i u Segundi.

Onda je Simeone krenuo u izgradnju za španske uslove, čak i tada, specifičnog identiteta kluba. Jer on zaista jeste napravio to - izmijenio identitet Atletico Madrida. U najmanju ruku ga je nadogradio i unaprijedio - u ono što se pamtilo kao El Pupas, mentalitet ukletih ali ponosnih, nepredvidivih ali autodestruktivnih, u radnički klub bez strukture donio je organizaciju, disciplinu, plan, kontrolu i malo drugačiju emociju.

Posljedica toga, između ostalog, jesu bili rezultati - Atletico je u međuvremenu uzeo dvije titule, kup, superkup, Europa ligu, evropski Super kup i igrao dva finala Lige prvaka - ali i uvriježena slika agresivnog, borbenog i prije svega defanzivnog Atletico Madrida, Cholovog Atletico Madrida.

Ali evolucija Atletica nije stala tu, kako očito previše ljudi vjeruje.

Prije svega, Atletico se s godinama razvio u super klub. U Madridu ga vole nazvati “nuevo ricos”, Englezi bi rekli “new rich”, mi samo prevodimo kao “novopečeni bogataši”. Tako se nekada i ponašaju; kao da iz Lamba ili Ferrarija izlaze u potkošulji i kroksicama na čarape. Ali Atletico sa svojim Metropolitanom i američkim fondovima i azijskim sponzorima i debelim bankovnim računom zaista jeste superklub i tako i funkcioniše. Simeone je na tom temelju nastavio razvoj ekipe, koja je u proteklih nekoliko godina doživjela ozbiljne promjene u identitetu. Ovog ljeta potrošili su 173 miliona eura na osam igrača, lani 188, u pet godina ukupno više od 500 miliona.

Tu dolazimo do suštine. Ako ga gledate svakog vikenda to vam je jasno, ali u fazi smo Lige prvaka kada se takve stvari moraju reći na glas. Današnji Atletico nije Atletico na koji ste navikli; današnji Atletico je potpuno drugačiji. Naravno da i dalje iz tog svog identiteta izvlači najbolje, ali suština je drugačija. Ovo je Atletico koji je drugi po broju postignutih golova u Ligi prvaka, ali i Atletico koji je drugi po broju primljenih golova u Ligi prvaka. Ovo je Atletico Madrid koji ovisi o Alvarezu, Lookmanu, o Griezmannu i onome što su oni u stanju napraviti prema naprijed.

I zato je za Simeonea utakmicu u utorak s Barcelonom bila tako važna. Zato je taj jedan gol bio tako važan. Ne samo zato što se Atletico ugurao među četiri najbolje u Evropi, ne samo zato što ima realne šanse da ode i do finala, što ne i do kraja, i ne samo zato što je izbacio takvog rivala. Bila je važna jer je na najvećoj sceni potvrđeno da je čitava ta promjena, čitava ta evolucija nešto što se isplati Atleticu. I što je, nakon silnih grešaka i katastrofalnih reakcija u odbrani, na kraju Barcelonu izbacila tamo gdje je najtanja - napadajući njenu visoko postavljenu zadnju liniju.

Vremena su se promijenila. Ne očekujte od ovog Atletica da bude ono što vam govore da će biti, jer ovaj je Atletico drugačiji. Ali dovoljno drugačiji da i dalje bude poseban. Jer Diego Simeone je naučio kako se promijeniti, a ostati vjeran sebi i svojim idealima. I savršeno je to prenio na ovaj tim. To je na najteži način naučila i Barcelona. Učimo i svi mi.