Saša Ibrulj - Fudbal (ni)je samo spektakl

Fudbal je oduvijek bio rob stereotipa. Možda je razlog tome baš njegova tolika popularnost, činjenica da ga prati toliko ljudi i da se svi mi volimo pretvarati da znamo više nego što stvarno znamo. I da onda, automatski, imamo potrebu da potvrđujemo svoje narative, da automatski tražimo stvari koje će pokazati da smo, eto, bili u pravu.

I ako ima dobar primjer za to, onda je to ova utakmica igrana sinoć između Atletico Madrida i Arsenala.

Nije joj nimalo pomogla ni činjenica da je došla na manje od dvadeset i četiri sata od jedne od najboljih, najzabavnijih utakmica koju smo gledali u našem vremenu. Jer - da nam ne bi stavljali riječi u usta i vadili stvari iz konteksta - ono što smo vidjeli na Parku Prinčeva zaista jeste bilo to, jedna od najboljih utakmica koje su naše oči gledale.

Ne mogu joj to uzeti nikakvi sitni ili bolje rečeno rijetki kritičari. Isto kao što se ne može, bar ne argumentovano, pobiti činjenica da je pristup fudbalu u toj utakmici bio potpuno drugačiji, i za sve neutralce kojima nije stalo do toga ko će ustvari igrati u finalu u Budimpešti mnogo bolji, od onog u Madridu. Međutim, ako ćemo već stavljati te dvije utakmice u isti kontekst, onda ih treba posmatrati s veće distance i dati im pravu sliku.

A jedina prava slika, jedina prava istina je da je sve to sastavni dio igre, sastavni dio fudbala, da jedno bez drugog prosto ne funkcioniše i da, ako zaista volite fudbal, onda volite sve što ga čini tako posebnim. Jer pravi, idealni fudbal, to ne postoji.

I zato je nakon (hajde da opet ponovimo, potpuno opravdanog) izliva oduševljenja i emocija vezanih za pariški dvoboj, bilo malo frustrirajuće slušati stereotipe o onome što nas čeka u Madridu. A od toga je više frustrirajuće bilo slušati samo jednako stereotipne gluposti nakon same utakmice i onoga što smo stvarno gledali.

Smije li neko zaista, bez imalo stida, reći da ovo nije bila dobra fudbalska utakmica? Da ovo nije bio vrhunski nivo?

Nismo vidjeli devet golova, nismo vidjeli gomilu preokreta, nismo vidjeli kako jedni druge napadaju bez predaha, nismo vidjeli čak ni dvije ekipe koje se brane na nivou onih dan ranije. Ali to ne znači da nismo vidjeli dobru fudbalsku utakmicu, utakmicu na najvišem nivou. Jer fudbal nema apsolutnu istinu, fudbal nema savršeni način, fudbal nema idealnu šemu koju bi svi mogli samo precrtati. I zato i jeste to što jeste.

Naravno da, ako izvučete stvari iz konteksta, možete napraviti priču kakvu želite, kakva vam odgovara. Tako je, recimo, jedan od najvećih fudbalskih internetskih sajtova utakmicu Atletica i Arsenala ilustrirao činjenicom da su dvije ekipe imale manje udaraca u okvir gola nego što smo u Parizu vidjeli golova. Što jeste istina, ali potpuno drugačije zvuči kada na nju dodate i činjenicu da je Atletico imao jedan udarac manje od PSG-a u okvir; ili da je ekipa Diega Simeonea sama ispalila 18 udaraca, četiri manje nego PSG i Bayern zajedno. Ili napravila 7 prekršaja, dvostruko manje nego PSG. Ili imala veći xG i veći broj stvorenih velikih šansi nego isti taj PSG.

Poenta, mada valjda ne bi trebali objašnjavati, nije u tome da su ove dvije utakmice bile jednako dobre, daleko od toga. Poenta je da su sve te brojke u ovoj priči nevažne. Jer u Madridu smo vidjeli zaista solidnu utakmicu. Atletico je izašao ambicozno, odmah napao, ali Arsenal je to brzo smirio i preuzeo kontrolu, natjeravši Chola ne samo na prilagođavanje i adaptiranje, nego vodstvom i konkretnu promjenu na poluvremenu.

U svlačionici je ostavio sina Guiliana, na teren poslao još jednog stopera u Robinu Le Normandu, ali ne kako bi se branio nego kako bi potpuno promijenio strukturu i preuzeo kontrolu nad utakmicom. I to je i uradio, Arsenal se izgubio, nije se pojavio, nazovite to kako hoćete, ili ga je Cholo natjerao da izgleda tako skromno. Do kraja smo gledali poravnanje, nakon njega i malo stajanje na kočnicu, što je za utakmicu ovakvog značaja, ovakve vrijednosti sasvim normalna, sasvim očekivana stvar.

Bila je ovo i utakmica na rubu, s tri penala, od kojih su dva donijela golove a jedan je poništen. Utakmica u kojoj su takođe prštale emocije, ali u kojoj se treneri nisu smijali, nisu uživali, nego su je svjesno doveli do kraja, do poluvremena, do sedmodnevnog odmora koji nam u principu obećava jednako balansiranu drugu utakmicu, u kojoj je sve moguće.

I šta ste više mogli poželjeti od ove utakmice? Da, još jedna ludnica sa devet-deset golova bi bila sjajna, ali je*iga, ovo je fudbal. Ovo su drugačije profilisane ekipe, sa drugačijim individualnim kvalitetom, sa drugačijim timskim kvalitetom i navikama. Dvije ekipe koje su, na kraju dana, odigrale utakmicu koja nikako ne spada u sve one stereotipe koje su slušali dvadeset i četiri sata prije toga.

Ne spada, osim ako joj sami ne date taj narativ. A ako vam svaku večer treba deset golova da biste jednako uživali u fudbalu, onda problem vjerovatno nije u njemu.