Saša Ibrulj - Tamo iza maslinika

Ova priča nije počela onim Sportingovim spektakularnim povratkom protiv Bodea, nije ni odlaskom Rubena Amorima s Alvaladea, nije čak ni onom Vitorijnom fantastičnom sezonom u Evropi.

Ova je priča počela u jednom masliniku.

Jednom od mnogobrojnih maslinika Mirandele, gradića na sjeveroistoku Portugala. Naslonjene na oronuli zid malenog stadiona, te su se stare masline nagledale teretnih pivskih boca na tom zidu, lokalnih heroja i loših fudbalera koji su ga prebacivali, promašenih šansi i propalih karijera, ali i jednog od njih koji se pretvorio u labuda. I to kako se niko nikada nije nadao. Rui Borges je još nešto i igrao, lutao donjim domom portugalskog fudbala, tražio se, ali tek kada su mu u rodnoj Mirandeli bez pitanja u ruke tutnuli trenersku palicu, shvatio je za šta je stvoren.

Dobar rezultat s grupom lokalnih prijatelja koje je pretvorio u ozbiljnog niželigaša brzo mu otvorio priliku u drugoj ligi; prvu domaću utakmicu u kojoj je vodio Academico de Viseu s tribina je gledalo čitavih 1250 ljudi. Imao je tek 37 godina i 10 mjeseci. Manje od šest godina kasnije vodio je Sporting u svojoj prvoj utakmici u Ligi prvaka.

Ali nije Rui Borges imao onu klasičnu situaciju, u kojoj solidan trener upadne u već razrađen sistem i samo nastavi gdje je stao prethodnik, možda malo unaprijedi stvari. Naprotiv, on je na Jose Alvalade došao u jednom od najtežih trenutaka za Sporting. Bio je to trenutak u kojem su u klubu shvatili da su cipele Rubena Amorima - odnosno ono što je on ostavio u naslijeđe - prevelike da bi iko tek tako uskočio u njih. Pokazao im je to u praksi Joao Pereira. On je dugo pripreman da naslijedi Amorima, bio je dio sistema, znao sve do detalja - i trajao osam utakmica.

U Lisabonu su shvatili da stvari ne mogu funkcionisati na tuđim idejama, da im treba neko ko će iz temelja razdrmati tim. U isto to vrijeme Borges je s Vitorijom Guimarães pisao istoriju. Sjetit će ga se navijači Zrinjskog; predstavnik BiH primio je sedam komada u dvije utakmice, i bio dijelom serije od sedam pobjeda Borgesa na početku svog mandata. Do decembra je Vitoria bila tek iza Chelseaja u Konferencijskoj ligi i u borbi za sami vrh prvenstva. Otkupna klauzula od 3.5 miliona eura za trenera nikako nije mala, ali u Sportingu su toliko paničili da im ništa nije bilo skupo.

U fudbalskom smislu, Borges nije predstavio ništa revolucionarno. U startu se odrekao svega što je Amorim stvarao, njegov sada već čuveni 3-4-3 zamijenio je klasičnijim 4-2-3-1 i učinio Sporting otvorenijim, u oba smjera. A to obično znači i zabavnijim. Zeleno-bijeli su primali nešto više golova nego u doba tada već trenera Manchester Uniteda, ali su isto tako zabijali mnogo više. Ključna promjena ipak je bila u atmosferi; prelaz s Amorima je svlačionicu ostavio sivu, tmurnu i nemotivisanu. Borges i njegovi saradnici brzo su se zbližili s ekipom; ne postavlja se kao šef nego ih tretira sebi ravnima. Takav je, uostalom, bio od Mirandele, gdje i sada prošeta kroz maslinik i druži se s nekadašnjim saigračima kraj zidića.

Na debiju je dobio Benficu, u drugoj utakmici s Vitorijom završilo je 4-4, do kraja sezone izgubio je tek tri utakmice. Nije nastavio tamo gdje je Amorim stao, nego je iskoračio daleko naprijed - za pet mjeseci je potpuno okrenuo način na koji ekipa igra, pristup i odnose unutar svlačionice, a onda to potvrdio i rezultatom. Sporting je na kraju sezone osvojio i prvenstvo i portugalski kup, odnosno prvu dvostruku krunu nakon 23 godine čekanja.

Kako to obično biva u fudbalu, Rui Borges je svojim dobrim rezultatima podigao i standarde i očekivanja. U svaku sezonu u Portugalu se ulazi vaganjem ko je jači - Porto ili Benfica i koliko je Sporting jak da im poremeti planove. Amorim ih je vratio na vrh nakon dvadeset godina čekanja, a navijači su očekivali da trećom uzastopnom titulom Sporting potvrdi dominaciju. Međutim, bilo je jasno i to da će bez Viktora Gyökeresa, koji je prodan Arsenalu, biti izuzetno teško.

U domaćem prvenstvu tako ove sezone Porto zadaje tempo; Sporting je na minus pet, s utakmicom manje. Jedini poraz upisali su upravo od Porta, ali još u avgustu. U međuvremenu su natrpali 72 gola, 16 više od Porta, ali i najviše u najboljim evropskim ligama, nakon Bayerna i Barcelone. Zabili su najviše golova u domaćim utakmicama u posljednjih 60 godina; najviše golova u gostujućim utakmicama u posljednjih 80 godina. Borgesov Sporting je i zabavan i ima kvalitet, ali i kontinuitet.

Dvomeč s Bode Glimtom je pokazao da ima i karakter. Način na koji je Borges na sebe preuzeo taj poraz, a onda u revanšu izmiješao stvari tako da je doslovno pregazio protivnika - u prvih 15 minuta imali su tri velike šanse, do kraja ih stvorili 9, zabili pet komada i preokrenuli rezultat.

I zato nije čudo da se danas u Londonu pomalo boje gostovanja u Lisabonu. Mikel Arteta se okliznuo na posljednje dvije utakmice, izgubio je dva trofeja, ali mnogo gore od toga bi bilo da je njegova ekipa izgubila samopouzdanje. Da im se u glavu uvukla priča koju svi ostali pričaju već mjesecima, da Arsenal ne može. A Rui Borges je, kao očito i svi ostali, namirisao krv. Njegov je Sporting u ovom trenutku sve što Arsenal nije; ekipa bez ogromnog pritiska, maltene u ulozi autsajdera i sa mnogo samopouzdanja. Ovaj Sporting, i to je najveća razlika u odnosu na Arsenal, uživa da igra bez kočnice u svakoj utakmici.

I zato večeras lidera najbolje lige svijeta Rui Borges dočekuje baš kao da se igra tamo iza maslinika, na oronulom, starom stadionu Sao Sebastiãom, zabavljajući se s prijateljima, dok pivo čeka na zidu. Znajući da kakav god rezultat bude, ovaj njegov Sporting će ako ništa opet pokušati biti zabavan.