side menu icon

Verde que te quero verde

Betis opet u keltskoj zelenoj

05.10.2026. 07:00 h

Main article image
Slika: Guliver/IMAGO/Inpho Photography

Andaluzija je svijetu dala Pikasa, Paka de Lusiju, Banderasa, ali i jednog od najvećih španskih pjesnika i dramaturga, Federika Garsija Lorku.

Svestrani umjetnik, koji se uz književnost bavio i muzikom i slikarstvom, jedna je od najvećih ličnosti predivne južne španske regije, čiju je tradiciju čuvao i oblikovao na poseban način, uz jedinstveni avangardni dodir i s neograničenim talentom.

Jedno od njegovih najpoznatijih književnih djela je poema „Romansa mjesečarka“, poznata po uvodnim stihovima koji su upečatljiviji od naslova – „Zeleno, volim te, zeleno“.

„Verde que te quero verde“ ponavlja se pet puta kroz redove, dok Lorka zelenom boji svijet čežnje, snova, nesrećnu ljubav i tjeskobe, bojom koja je simbol njegove Andaluzije.

Dvije zelene oko jedne bijele linije čine Arbonaidu, zastavu druge najveće autonomne španske zajednice, i podsjećaju na prošlost regije koja je bila na mjestu sudara svjetova, religija, kultura i istorije. Zelena boja je i na zastavi Lorkine rodne Granade, ali i današnjeg centra Andaluzije, Sevilje, koja ima svoj zeleno-bijeli fudbalski klub - Real Betis.

Simpatični tim sa Benito Viljamarina prolazi kroz najuspješnije godine od stabilizacije i muka početkom prošle decenije – nakon više od 20 godina Betikosi su u Ligi šampiona, tek drugi put u svojoj istoriji, i trenutno su jači učesnik seviljskog derbija, nakon Seviljinih turbulentnih sezona.

Dok čekaju renoviranje svog doma, igraju mečeve na modernoj La Kartuhi, na koju će u elitnom Uefinom takmičenju stići Arsenal, hit Serije A - Komo, ali već tokom oktobra i Porto i Fejenord, a uz mečeve sa bundesligaškim gigantima, Dortmundom i Bajernom na strani, te autsajderom Slovanom u Bratislavi, Pelegrinijeva ekipa ima razlog da se nada prvim nokaut mečevima sa velikima u svojoj istoriji.

Seviljski belompié, kako za fudbal kažu na jugu Španije, i sam Betis, od ovog ljeta su čak zeleniji, jer je mediteranska klima Andaluzije savršeno prihvatila svoju novu keltsku djetelinu sa četiri lista – Manuel Pelegrini je u svoju šarenoliku svlačionicu, punu iskusnih majstora i fudbalera zbog kojih se plaća karta, priključio ovog avgusta hit holandske Eredivizije i miljenika Republike Irske, Troja Parota.

Spektakularna završnica kvalifikacija za Mundijal sa Irskom krajem 2025. godine i Parotmanija na Smaragdnom ostrvu lansirali su bivšeg špica Totenhema u orbitu, a majstorstvo je pokazao u ligi stvorenoj za napadače – noseći dres AZ Alkmara rešetao je mreže rivala, osvojio prve pehare u karijeri, Kup i Superkup Holandije, pa za 16 miliona eura zamijenio zapadnu Evropu vrelom Andaluzijom.

Tako je andaluzijska i betisova upečatljiva smaragdna dobila nijansu koju Real nosi više od vijeka i dala joj dodatnu dubinu.

Zanimljivo je da to nije isključivo andaluzijsko verde, već i škotsko, a tek irsko – zeleno-bijelu kombinaciju Betis nosi od 1910. godine, kada je jedan od osnivača kluba Manuel Ramos Asensio, nakon studija u Glazgovu, donio Seltikove dresove, zaljubljen u škotskog velikana, i zamijenio Betisove plave.

Irska konekcija je takođe duboka, pošto su jedinu titulu u svojoj istoriji Eliopolitanci osvojili sa Patrikom O'Konelom na klupi – trener rođen u Dablinu, nekada igrač Mančester junajteda, vodio je Betis do španske krune 1935. godine i dobio status sveca, iako je kasnije bio na klupi i Sevilje i Barselone.

Više od 90 godina kasnije Betis ima svog novog Irca, prvog na terenu, čovjeka zbog kog želite da gledate meč Irske sa Austrijom ili Izraelom, iako u ponudi ima mnogo važnijih ili zvučnijih utakmica.

U moru dešavanja kroz četiri divizije Uefine Lige nacija, osam do deset mečeva dnevno svakog dana od sredine septembra do početka oktobra, svoje bljeskove imao je i Parot, a najljepši je bio bljesak u Dablinu.

Njegov solo gol u 12. minutu duela sa Austrijom, širenje ruku kada je shvatio da nema podršku saigrača i nagla promjena odluke da krene sam, nešto su što igraču daje posebnu auru.

Tako je zračio i dvadesetak dana ranije, kada je Betisu donio veliku pobjedu nad Real Madridom – postoji li ljepši rival za prvi gol i to sa Žozeom Murinjom na klupi, čovjekom koji je 17-godišnjem Parotu pružio debi u dresu Totenhema u Premijer ligi 2019. godine.

Pred poluvrijeme meča sa Austrijom Troj je bio precizan i iz penala, na kraju je sve bilo nedovoljno za trijumf Halgrimsonove ekipe, koja je u centru pažnje bila i zbog odluke da ne izađe na megdan Izraelu, u znak podrške Palestini.

„Momci u zelenom“ su to na kraju učinili i iskazali protest baš kako treba - isprašili Izraelce u Debrecinu 3:0, uz Parotov gol za početno vođstvo, a zelena sedmica bila je strijelac i u Bačkoj Topoli – ponovo nedovoljno za pobjedu, pošto je Izrael osvojio bod (1:1).

Stoga Irska ne stoji baš kako želi u grupi „3“ B divizije Lige nacija, koju je otvorila porazom u Prištini, gdje se Troj nije proslavio.

Ipak, kada je lopta kod njega, uglavnom se nešto dešava – samopouzdanje je izgradio u Erediviziji, igrajući za Ekselzior i za AZ Alkmar, u kojima je za tri sezone dao skoro 70 golova i namjestio preko 20. Crveno, crno i bijelo stajalo mu je kako je mogao da poželi, ali zelenu voli najviše.

Četiri gola na četiri meča reprezentacije ove jeseni su učinak za poštovanje, gol Austriji u Mesijevom stilu je kao Jejtsova poezija, ali je status vilenjaka Parot dobio u kvalifikacijama za ovogodišnji Mundijal.

Nakon dva gola Portugalu u Dablinu za ostanak u igri za baraž u pretposljednjem kolu kvalifikacione grupe komentatori su predložili da mu se podigne spomenik u Šerif stritu u irskoj prijestonici. Het-trik Mađarskoj za drugo mjesto i preokret u Budimpešti, 3:2, inspirisao je sve Irce, pa je osvanula fotomontaža sa novim imenom aerodroma u Dablinu koji je postao Troj Parot aerodrom.

Tada je krenula Parotmanija, a novu dimenziju mogla je da dobije i u martu, da je Irska bila preciznija i imala više sreće – Parot je bio na nivou, dao je gol Češkoj u polufinalu baraža za plasman na Svjetsko prvenstvo u Pragu, Irska je vodila do 86. minuta, kada je Krejči odveo meč u produžetke, koji su završili kao penali. Parot je bio precizan, kao jedan od najsigurnijih egzekutora jedanaesteraca Evrope (pogledajte gol Izraelu u Bačkoj Topoli), ali su razočarali Azaz i Braun, a Česi po sličnom receptu potom eliminisali i Dansku i bili jedna od najslabijih selekcija Mundijala.

S takvim samopouzdanjem i kao igrač u formi, 24-godišnjak iz Dablina krenuo je stopama gospodina O'Konela, a Betis potražio svoju novu djetelinu sa četiri lista.

Već na početku je počela da djeluje - Betis je, uz Parotovu pobjedu nad Realom, treći na tabeli LaLige nakon sedam kola. Dobio je i svoju prvu utakmicu u Ligi šampiona poslije 21 godine, u još jednom spektaklu u kom je, naravno, gol za preokret i trijumf nad Lilom 3:2 postigao Irac.

Betis je i ove godine atrakcija za gledanje – Pelegrini je oživio Entonijevu karijeru, Isko je ponovo zdrav i pravi je španski majstor na poziciji desetke, Kućo Ernandes predvodi napad kao kolumbijski egzekutor, Ezalzuli donosi majstorije s kila, a španska brigada čini Betis nezgodnim za sve – počev od odbrane s Batrom, Beljerinom i Garsijom, preko veze u kojoj su Fornals, Roka, Sebaljos. Čileanac na raspolaganju ima pregršt opcija, Lo Ćelsa, Rodriga Rikelmea, Dijela Ljorentea, Firpa, Fidalga...

U takvoj rotaciji svoje mjesto našao je irski emerald, vilenjak Troj, koji se pojavi kada je gusto i teško i, poput Lorkine ljubavi sa očima od hladnog srebra, tjera sve da zastanu i zagledaju se u njega. Baš kao što su u čudu bili Austrijanci Zajvald, Lajnhart, Afengruber i Vajgele u Dablinu, ili Kukurelja i Belingem u Sevilji, gledajući Irca na djelu.

Na zelenom terenu, u zelenom dresu - a Parot voli zeleno, kako voli zeleno. Totehnem može da plače.

Komentari | Podijeli vijest