Skaut sport na San Siru: Milan - Juventus iz "prve ruke"

Na poziv prijatelja Mikelea, par dana pred “Derbi šampiona” uputili smo se u Milano. Znali smo da je Mikele dio onih najvatrenijih pristalica koji svoje mjesto decenijama imaju na “Curvi Sud”. Da budem iskren, očekivali smo poziv i karte, ali ono što smo dobili na Vatsapu pretpostavljamo da dobijaju samo oni koji se prezivaju Galijani i Berluskoni. Jer Sektor 161 podsjeća na modnu reviju, sve vrvi od Armanija, Loro Piane, Zenje i ostalih brendova čiji se komadi garderobe mjere hiljadama eura. Ali da krenemo redom.

Na podgoričkom aerodromu srijećemo, ni manje ni više nego našeg kolegu i saborca, Muharema Bazdulja. On nam je svega par dana ranije pričao da je obilaskom groblja "Cementeria Monumentalea" u Milanu shvatio da se vječno počivalište Ćezare Maldinija nalazi pored porodične grobnice Račić. Da, zvuči čudno, ali informacije koje Muharem ima ne nalaze se u guglovoj bazi niti na čatGPT-u.

Nakon obilaska Duoma, Super muzeja, Leonardovog spomenika u blizini Duoma, katedrale Santa Marie del Fiore uputili smo se ka San Siru. Odlazak na ovaj stadion za dva, više nego regularna tipa iz Podgorice, nosio je neku emociju. Ni Nikola ni ja nismo previše zagriženi za Milan i Juve, ali odlazak na stadion gdje je rasprodato svih 80.000 mjesta nosio je onu pravu fudbalsku emociju. Kada na to dodamo da smo tokom većeg dijela putovanja pričali o Pelisijeru, Paljuki, Di Kaniju, Kandeli i Baloti onda shvatate koliko je “Kalćo” duboko urezan u našim srcima.

Krenuli smo sa metro stanice Zara ka stanici San Siro. Na prvih par stanica u vozu nije bilo gužve, ali kako smo išli ka sjevero-zapadu grada, ta gužva u vozu je postala nepodnošljiva. Promjena plana i silazak na Loto stanicu koja je dva stajališta prije San Sira. Dežavi, jer sam upravo po izlasku sa stanice shvatio da sam tu bio smješten prije par godina kada su evroligaški meč igrali Olimpija Milano i Partizan.

Od Lota do San Sira ima nekih dvadesetak minuta pješke, a na putu do stadiona vidjeli smo i klub navijača iz Makedonije, koji je bio dobro podmazan mastikom iz Prilepa. I Nikola i ja smo već jednom bili ispred San Sira, ali nikada nismo imali priliku da uđemo na jedan od najkultnijih hramova fudbala na svijetu. Ulazak na stadion je prilično jednostavan, pasoš i ime na karti moraju da se poklope da bi ušli unutra. Stepenice gore, pa stepenice dolje i eto vas na mjestu koje je bilo domaćin “svega” četiri finala Lige šampiona. San Siro je sagrađen prije tačno devedesetdevet godina, a generalni remont je doživljavao četiri puta.

Ako ste nekada igrali "PES", onda sigurno znate šta je “tele broadcast”, e takav je bio naš pogled na travnatu podlogu i aktere meča. Kontent koji Milan kao domaćin nudi je sjajan, kako pred početak meča, tako i na poluvremenu. Alkoholno pivo na stadionu! Došlo je vrijeme kada treba da naglašavamo gdje se služi alkoholno pivo na fudbalskim mečevima, a gdje onaj oskrnavljeni pivski proizvod sa 0% sreće u njemu.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da je gostujući tim imao podršku od oko 4000 navijača, što je dalo posebnu čar prije zvaničnog početka meča. Gostujući navijači su popunili svoj sektor, i prvi krenuli sa prozivkama dok se "kop" još uvijek nije formirao na južnoj tribini San Sira. Dvadesetak minuta pred početak meča, “Curva Sud” je krenula sa gromoglasnim pjevanjem pjesama protiv Juventusa. “E chi non salta, e un porco Juventino”, “Juventino pezzo di merda”, “Juve, Juve, vaffanculo!” i mnoge druge kratke forme odjekivale su stadionom, što je obična publika na istoku i zapadu prihvatila i priključila se skandiranju.

Kako kao i mnogi kolumnisti sa Skaut sporta osim fudbala pratim i Ultra scenu, zaboljelo me je to što su najvatrenije pristalice Milane i dalje u djelimičnom bojkotu. Južna tribina Milana, nekada prepoznata po šarenolikim koreografijama i ogradi kakvu još u Italiji imaju samo Napoli, Lazio i timovi sa Sicilije, ovog puta nije bila ukrašena transparentima i zastavama podgrupa. “Banditi”, kako se još nazivaju navijači Milana, su bili svi u crnom. Što je već decenijama dres kod najvatrajenijih pristalica.

Kada je sudija Soca dao znak za početak meča, na jugu su se upalili blicevi mobilnih telefona koji su kreirali jasnu poruku - €139. Simboličan protest protiv cijena karata, jer je to bila cijena najjeftinije karte za ovaj duel. Sve to uz poruku “Per il calcio piu giusto e popolare” koja bi značila "Za pravedniji i narodni fudbal".

Kada sam na poluvremenu krenuo za pivo, čovjek u dresu Ševčenka me zamolio za upaljač. Odmah smo ušli u konverzaciju, a kada je čuo iz koje smo regije počeo je da nabraja od Savićevića preko Bobana do Mihe i sada Pavlovića. Fudbalski zagrljaj, i “Siete miei ospiti. Vado a prendermi una birra ("Moji ste gosti, idem po pivo").

Nije me toliko obradovalo što dobijamo besplatno pivo, već činjenica da se neću gužvati sa Italijanima koji non-stop viču i prigovaraju. (Italijanima kao što znate verbalna komunikacija čini svega 30 posto komuniciranja, dok ostalih 70 procenata zauzimaju ruke i govor tijela).

Ono što me je posebno iznenadilo jeste to što su se sa šipke osim tradicionalnih ritmova koje imaju gotovo svi navijači u Italiji, čule i obrade kultnih evergrin pjesama poput “Go west”, “Sway”, i “Muchacos”.

Ali obrada pjesme “Another Love” od Tom Odela me je posebno dirnula, jer govori o onim najokorelijim ultrasima kojima su vlasti zabranile ulazak na stadionima. Jednom sam i sam bio među takvom grupacijom, jer je cijeloj jednoj “ekipi” bio zabranjen ulazak na stadion Partizana. Tematika pjesme je samim tim imala dublje značenje za mene pa me je toliko zaokupirala, a tekst glasi:

Per un po' di tempo non mi vedrai

(Neko vreme me nećeš videti)

Mi hanno diffidato, so che capirai

(Zabranili su mi, znam da ćeš razumeti)

Mi hanno detto basta combinare guai

(Rekli su mi da prestanem da pravim probleme)

Quando gioca il Milan ora firmerai

(Kad igra AC Milan, sada ćeš se potpisati)

Ma il tempo passa e si ritornerà

(Ali vreme prolazi i vratićemo se)

La repressione mai ci fermerà

(Represija nas nikad neće zaustaviti)

Siam la curva sud della Milano Ultra!

(Mi smo Curva Sud, ultrasi Milana!)

E cantiam più forte per chi non è qua!

(I pevamo još glasnije za one koji nisu tu!)

Kao što ste i primijetili o samom meču najmanje pišem. Ne zato što sam gledao samo ultrase, već sve što se desilo na terenu može da stane u sledećem:

Klasičan italijanski fudbal, ne dodaj naprijed - ako možeš pozadi. Ne rizikuj, imaš siguran pas prvom do sebe. Ne šutiraj iz daljine, imaju dobrog golmana. Ne driblaj, da nam ne "pukne" kontra.

Osim gola iz ofsajda Tirama i prečke Salemakersa nismo ništa fudbalski vidjeli. Da se iste noći igrao i eventualni revanš, vjerujemo da bi i tu bilo 0:0. Ali… i na takvom meču vidjeli smo fudbalskog majstora Luku Modrića, a vjerovali ili ne, cijela defanzivna taktika Juventusa bila je ta da najistureniji bjanko-neri vrše pritisak na ugao u kojem bi Luka eventualno primio loptu. To je natjeralo Milaneze da akcije krenu ispucavanjem lopte duboko na polovinu Juventusa, ili da napade kreiraju manje kreativni Rabio i Fofana. Juventus je u prvom dijelu bio konkretniji, ali je to bilo nedovoljno za vođstvo, a kasnije i pobjedu. Ono što smo primijetili jeste da je ulazak Vlahovića i Yildiza napravio pometnju u poslednjoj liniji Milana iako su na terenu proveli svega par minuta.

Sve u svemu iskustvo koje se pamti cijeli život. Bili smo na kultnom stadionu koji svjedoči fudbalskoj istoriji gotovo cijeli jedan vijek, i koji će uskoro biti srušen. Vidjeli smo i najboljeg veznjaka u poslednje dvije decenije - Luku Modrića. E da, navijači Milana imaju pjesmu “Ho visto Luka Modrić”, kao što su Napolitanci pjevali Maradoni osamdesetih godina prošlog vijeka. Vidjeli smo koliko užasan fudbal igraju dva italijanska velikana (ako tako igraju njihovi velikani, možda da nas ne čudi i to što "azura" odavno nema na velikim reprezentativnim smotrama).

Ne bi se bunili ni da nas Mikele pozove i na Derbi della Madonina, pa i po cijenu toga da će opet biti 0:0.