Strahinja Pavlović: Izlazak iz šablona

Među ljubiteljima serijala simulacija Football Manager, kao uostalom i u drugim internetskim balonima gejming svijeta ili bilo kojeg drugog interesovanja, postoje prepoznatljivi komentari i mimovi koji se ponavljaju. Jedan od karakterističnih arhetipa jeste pojam „Serbian center back with 20 aggression“ (srpski štoper sa nivoom agresivnosti 20/20 iliti na maksimumu).

Pojam je zaživio ponajviše po uzoru na reprezentativce Srbije koju su ostavili najveći trag u engleskom fudbalu, a oba su bili defanzivci. Nemanja Vidić je prvi, dakako, a za njim i Branislav Ivanović. Dok su Brazilci upamćeni kao dribleri a Španci kao kreativci, stereotip o srpskim igračima je da imaju mentalitet pitbula, izuzetnu izdržljivost i fizičku snagu praćenu ratničkim duhom koji nerijetko zna i da pređe granice.

Strahinja Pavlović, po mnogima, oličenje je tog arhetipa u današnjem fudbalu. Kakav god rezultat bio na terenu, njemu nikad niko nije mogao da zamjeri izostanak zalaganja, borbenosti i hrabrosti. Strahinja je na terenu uvijek junak bez mane i straha, gura naprijed saigrače i trudi se da primjerom digne moral ekipe.

Međutim, za razliku od Vidića i Ivanovića, Pavlović svoju karijeru ne gradi u Engleskoj, već u otadžbini defanzivaca, Italiji. Iako je za njega bilo interesovanja iz Premijer lige, poziv Zlatana Ibrahimovića na San Siro, po sopstvenom priznanju, nije mogao da odbije.

Pavlović je i tu pokazao hrabrost, jer veliki je teret odgovornosti igrati u odbrani kluba čiji su gol nekada štitili Paolo Maldini, Franko Barezi, Alesandro Kostakurta i Alesandro Nesta. Od bivših igrača Milana, 24-ogodišnji srpski defanzivac je uzora tražio u Japu Stamu, čiji broj i sam nosi, ali priznaje da i dalje svakodnevno uči.

„Ovde se mnogo puta desi da štopera ne primetite tokom čitave utakmice a da on odigra jednu super utakmicu,“ opisivao je razliku u igranju u odbrani u Seriji A u odnosu na druge lige u Evropi. „Sačuva svoj gol, ne primi gol, ali je neupadljiv. Tako to funkcioniše ovde. Dok u Engleskoj, npr, štoper nije štoper ako ne iznese nekoga dva puta sa terena.“

Strahinja Pavlović se od dolaska na San Siro trudio da bude pouzdan i neupadljiv, ali u zadnje vrijeme sve češće izbija u prvi plan. Proteklog vikenda, na utakmici sa Torinom (3:2), jednim je potezom privukao pažnju koja prevazilazi okvire „kalča“. Tim potezom je izašao izvan nametnutih šablona i ispisao jednu od najbitnijih stranica svoje karijere.

Sredinom prvog poluvremena, primio je loptu na nekih trideset metara i razornim udarcem je poslao ka golu Alberta Palearija. U isto vrijeme lopta je išla nezaustavljivo a opet, s druge strane, kao da je gledate u usporenom snimku dok u pozadini filharmonijski orkestar svira moderato i dodaje trenutku na veličanstvenosti.

Kako ju je potegao, gotovo iz rodnog Šapca, lopta je u visokom luku otišla pod prečku i atraktivno završila u mreži. Bio je to fenomenalan gol koji je pomogao rosonerima da dođu do pobjede a čiji snimak je potom obišao sve društvene mreže. Gol kojim se prevazilaze predrasude i ruše barijere, gol nakon kojeg za Strahinju Pavlovića više ništa neće biti isto.

Pavlović nije krio radost i ponos zbog svog trećeg gola u Seriji A ove sezone, ali je skromno izjavio nakon meča da je imao malo i sreće. Njegov saigrač Jusuf Fofana ga je odmah ispravio, naglasivši da takvi golovi nisu slučajni jer često tako šutira na treninzima.

I Fofana je potpuno u pravu, ovakvi golovi se ne postižu pukom srećom. Štaviše, Strahinja je još u dresu Partizana postigao jedan od najljepših golova viđenih na domaćim terenima u posljednjih 10-15 godina.

U spektakularnom finalu Kupa Srbije igranom na niškom Čairu, Vojvodina je vodila 2:1 i „parni valjak“ je krenuo u totalnu ofanzivu po izjednačenje. U šestom minutu nadoknade, Bibras Natho je izveo korner sa desne strane, koji je nakon odbijanja, Pavlović uhvatio fantastičnim makazicama i postigao gol za pamćenje.

Nažalost po Strahinju i „crno-bele“, trofej Kupa je nakon izvođenje jedanaesteraca otišao u Novi Sad. Ali još tada smo mogli da vidimo da Pavlović nije samo još jedan stereotipni sirovi srpski štoper. Taj dodir klase rijetko se sreće među klasičnim defanzivcima.

Kako sam Strahinja ističe, njegove napadačke sklonosti i tehnika sa loptom razvile su se najviše pod palicom Slađana Šćepovića u omladinskim kategorijama Partizana. Pavlović je tamo nerijetko igrao i napadača, pa čak i ofanzivnog veznog sa desetkom na leđima.

Ovakvi potezi, naravno, samo su bonus na očekivanja koje u Milanu imaju od srpskog štopera, a njegov doprinos je ogroman ove sezone. Otkako je Masimilijano Alegri na klupi „rosonera“, Pavlovićeva igra je dodatno napredovala što se ogleda i u statističkim parametrima.

Pavlović ulazi u ubjedljivo najviše vazdušnih duela ove sezone (trenutno 99), a zajedno sa kolegom iz zadnje linije, Mateom Gabijom, ima najviše osvojenih duela u skoku (54). Kad se gledaju dueli na zemlji, samo Aleksis Selemakers ima bolji procenat uspješnosti (61,5%) u odnosu na Pavlovićev (61,4%).

Od Milanovih defanzivaca, Pavlović ima najviše oduzetih lopti (69), dok su ispred njega od ostatka ekipe samo vezisti Luka Modrić, Selemakers i Rabio. Upravo je odbrana tima sa San Sira ključna u njihovom usponu ove sezone i promjenama koje je sa sobom donio Alegri.

https://x.com/SerieA/status/2035642638918181219 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— SerieA (@SerieA) December 7, 2023

Međutim, najveći problem Milana i razlog zbog kojeg uporno propuštaju prilike da sustignu Inter na tabeli Serije A jeste napad. S jedne strane, „rosonerima“ nedostaje klasični golgeter što nisu uspjeli da riješe ni dovođenjem Niklasa Fulkruga koji je od dolaska postigao tek jedan gol.

Štaviše, nijedan igrač Milana još nije stigao do dvocifrenog broja golova u italijanskom prvenstvu (Leao 9, Pulišić 8). Konverzija šuteva u golove na nivou ekipe je očajna i dosta govori što je Pavlović po procentu iskorištenih prilika (17,65%) na visokom četvrtom mjestu u okviru tima. Ispred su samo Nkunku, Leao i Pulišić.

S druge strane, rigidni sistem Alegrija koji smo gledali i u Juventusu čini utakmice negledljivim. Njegovoj ekipi nedostaju mehanizmi kojima bi ulazili u otvorenije prilike i postizali golove. Iako napretka na tom polju ima, činjenica je da se Milan i dalje prije svega oslanja na individualne kreacije Modrića i Rafaela Leaa, te eventualne greške protivnika.

Više nema sumnje da se Milan sad može osloniti i na Strahinju Pavlovića, i to ne samo u defanzivi. Kroz protekli period je dokazao da je kadar „na strašnu mjestu postajati“ i njegov doprinos na terenu jedan je od ključnih faktora svega onog pozitivnog u igri „rosonera“.

Momak iz Šapca, dijete Partizana, izrasta u defanzivca visoke klase koji može i umije da donese i magiju na teren. Vidić i Ivanović dobijaju dostojnog nasljednika, kako u dresu državnog tima, tako i u ikonografiji zaljubljenika u simulaciju fudbalskog menadžera. Samo, uz onih neizostavnih 20/20 agresivnosti, moraće da se doda 20/20 i na nivou atraktivnosti.